Više od četrdeset godina prijateljstva s Mladenom Lomparom nameće potrebu da tekst ovog pogovora u povodu njegove knjige Tuđe strasti dobije i onu neophodnu nijansu intimnih sjećanja i uspomena na vrijeme i prostor u kojemu smo odrastali.

Formirali smo se u istom ambijentu, u zanimljivom podneblju čije su specifičnosti, prirodne i povijesne, stvarne i mitske, bitno utjecale na profile naših stvaralačkih senzibiliteta.

Na Cetinju smo živjeli u bliskom susjedstvu. Dijelila nas je siva kamena glavica s uskim i dubokim sjenovitim škripama i rijetkim biljem.

Bio je to mitski prostor Mladenovog i mog djetinjstva. Dio grada u kojem je Mladen živio zove se Crna greda. Onaj u kojem sam živio ja nazvan je Pod granicom.

Kao da su ti nazivi simbolički odražavali ono što će se odnositi na fenomene naše stvaralačke prirode. U imenu Crna greda ima neke izazovne poetičnosti što upućuje na one iskonske tmine, na ktonski svijet, na tajne nutrine bića… Također, pojam granice svojstven je crnom, u onom graničnom odnosu s bijelim, i pobuđuje interes za onim “preko”,  za onim ”tamo iza” što potiče da se granica nadiđe, ili da se proširi, da se dopre do novih svjetova, novih mogućnosti kreacija.

Ono što je potrebno naglasiti kada je riječ o prirodnim posebnostima cetrinjskog ambijenta jesu kiše i vlažnost koja ispunjava prostor podlovćenskog dolca. Ova se klimatska karakteristika posebno odražava na prirodu pjesničke kreacije Mladena Lompara. Kiša je svojevrsni simbol njegove izuzetne poetske osobnosti.

Kada sam u jednom eseju pisao o Danilu Kišu, naveo sam piščev resentiman za cetinjske  kiše. Kiš je od tih “mučnih kiša”,  kako je pisao, spas nalazio u sklonište biblioteke, u svijet literature koji je smatrao “jedinim mogućim načinom da se ne poludi” od tih “cetinjskih kiša”.

Suprotno Danilu, Mladen obožava kišu. Ponekad mi se čini da osjeća i misli kišom. Kiša je za Mladena Lompara istinska prirodna poezija koja ga nadahnjuje. Sjećam se dobro atmosfere kada su aleje cetinjskog parka jul u kasnim jesenjim kišnim danima bile prekrivene otpalim lišćem žute i smeđe boje poput kakvog ornamentiranog tepiha čiju smo raspadljivu mekoću osjećali pod koracima. Pamtim i one sutonske tišine jesenjih cetinjskih bašta, koje kao da su izdisale u magličastim isparenjima, uz povremene zvukove kišnih kapi što su se nakon dugog pljuska s golih grana drveća cijedile padajući na tlo.

Kiše nijesu bile samo impresije za hipersenzibilnog cetinjskog lirika.

One, kao što sam naglasio, imaju za Mladena dublje značenje, plodonosno i ono razorno, radosno i tragično, kada zanose pjesnikovo biće ili kad ga onespokojavaju što se u profinjenim nijansama inventivnih metafora nalazi u Lomparovoj literaturi. Pjesnik je svjestan onog dvostrukog značenja kiše. Dara s neba koji ga istovremeno ushićuje i preplavljuje iznutra. Mladen je također svjestan onih nabujalih ponornica njegovog ranjivog bića “sinje more bezobalno iznjedrile noćas kiše…” Cetinjski kišni pejzaž bio je i ostao duboko i zanosno inspirativno izvorište koje je napajalo Mladenove poetske svjetove. Plavičasto sivkasta sfumata neke vlažne mističnosti bila su nalik onim Leonardovim naslikanim predjelima.

U našim cetinjskim peripatetikama kada smo razgovarali o Lautreamontu, Rimbaudu, Novalisu, Kafki, Cioranu… Boschu, Dureru, Grunewaldu, Daliju, bilo je često riječi o Da Vincijevom svestranom geniju.

(Treba napomenuti ovom prilikom da je Mladen Lompar izvanredan povijesničar umjetnosti čiji je doprinos na tom planu obogatio našu likovnu kulturu). Mladen čuva jedan moj kolaž iz ranih sedamdesetih godina na kojem smo pjesnik i ja prikazani kako iza željeznih rešetaka gledamo iz Giocondine utrobe. Kolaž je naslovljen “Zatočenici misterija”.

Ako metafizika prodire kroz kožu, kako je govorio sveti Augustin, cetinjska vlaga prodire u pjesnikovu imaginaciju, kroz koju Lomparova stvaralačka ličnost izražava svoj melankolični duh toliko svojstven njegovom pjesništvu. Senzibilnost melankolika oblikuje izraz kompleksne slojevitosti. U njoj se intimno preobražava u opće. “Sve je umiralo a rađala se tišina.” Nije li ta tišina svitanja što se rađa iz noći umiranja melankolična svijest o misteriju postojanja i nestajanja, vječnog ciklusa raspadanja i obnavljanja.

U tišini procesa pisanja, po principu tajne pjesničke formule, Mladen Lompar kao alkemičar melankolije razlaže i spaja, razgrađuje i gradi litetrarne cjeline poetskih i proznih djela u kojima se prožimaju fakti i fikcija, povijest i suvremenost, sakralno i profane, “ljubav i grijeh”,  slučajnost i predodređenost…

Upravo kao po Rilkeovom principu, kako je parafrazirajući pjesnika naznačio R. S. Baura “poezija opstojava u uvjerenju da sve dobija svoju pravu vrijednost time što smo ga upili u sebe i preobrazili”. A preobraziti upijeno u sebi znači, u Lomparovom slučaju,  iskazati sebe do bolne ispovijesti. “Čuvam bijedu svoju teško stečenu”, napisao je Lompar na početku “Tišine četvrtog pečata”. Melankolija daje posebnu profinjenost u kojoj se ističe otmjenost  stiha. To Mladenovu poeziju čini posebnom. Njena je ljepota u sjetnoj tragičnosti. Kao da se rimuje s dirljivom ispovijedi Michelangela Buonarotija: “Moja je radost melakolija, a smiruju me moje muke,,.”

U ekskluzivnosti svoje pozicije u našem suvremenom pjesništvu Mladen Lompar je permanentno u stanju traganja i oblikovanja novih izraza svog pjesničkog prosedea. I kad je zanešen pisanjem i kad sumnja u poeziju,  on uvijek ostaje istinski pjesnik..:  “Hoću da nađem smisao uzaludnom poslu pjesnika”. A što je smisao tog uzaludnog posla ako ne samo pisanje

Po pjesnikovim riječima, pisanje je “sjećanje”. Da bi se sjećanje artikuliralo na način kako ga osjeća pjesnik i kako ga d(oživljava) mora se naći, izabrati, upotrijebiti najadekvatnija riječ. Mladen Lompar je duboko svjestan te, kako bi rekao Parandovski “čarobne formule riječi”. Ili još preciznije čariobne moći riječi, dodali bismo. U Lomparovoj poeziji riječ zna poprimiti značenje tišine. To nije tišina neizgovorene riječi – pjesnik upozorava da niti jedna riječ “ne ostaje bez svojih usana”. Za Lompara je tišina uvjet nastanka riječi. U tišini se bića oplođuje riječ da bi se na autentičan način biće njom iskazalo ili odrazilo u njoj.

Za Mladena Lompara su riječi upravo poput bića. One su te koje ga ponekad čine nemoćnim i iskrenim kada kazuje neiskazivo: “Nije bilo više riječi za ime naše bijede”. Ali, također, s druge strane, pjesnik je svjestan moći što ga imaju riječi: “Samo riječi dijele s tobom vlast Gospode”.

Sve Lomparove kreativne posebnosti u strukturama stiha ili proze, sve promjene unutar njegovog idioma ostvaruju se upravo brigom za autentičnost riječi kojom pjesnik izražava osjećajno i mišljeno, doživljeno ili sanjano. U jednom razgovoru s Nelom Savković Vukčević pjesnik kaže: “…Ne bih volio da ne znamo riješiti ili spasiti neku riječ za koju povjerujemo da je zalutala, zapravo neko osjećanje”. Upravo u ovoj posljednjoj riječi sadržana je i riječ sjećanje koja implicira misao. Oba se pojma snažno prožimaju u pjesnikovom biću. Tvore jedno. Kvintesenciju Lomparovog književnog izraza.

Upravo postupkom osjećanja i sjećanja ili sjećanja i osjećanja izražena je suptilna ljepota i bogatstvo izraza Tuđih strasti. Izuzetno djelo izuzetnog autora.

Podijeli

Komentari su suspendovani.