Dejan Popović: Robovi lijepog

 

Prosto sam se zatekao tu. U pola noći, na povratku s posla. Iz ambulantnih kola su već iznijeli nosila. Nevješto su podizali povrijeđenog. Oči su mu bile otvorene, mumlao je. Vozač je pobjegao sa lica mjesta, policajci su kasnili. Očevidac je taksista. Ne može da se sjeti detalja, čini mu se da je povrijeđeni teturao poput pijanca. Crni automobil. Škripa kočnica. Ugasio je svijetla u bjekstvu. Pored puta je ležao mali crni kofer. Tačno ispred mojih nogu. Ambulantni kombi je progutao čovjeka na nosilima. Odoše. Taksista je već mahao policajcima koji su usporavali. Sagnuo sam se i podigao kofer. Znao sam da je iza ugla dječije igralište. Osvjetljeno. Buljio sam u crni predmet koji je vjerovatno pripadao njemu. Možda je već izdahnuo. Svakako ću otići i predati ga, njemu ako preživi ili njegovim bližnjima. Zgrabio sam rukohvat. Spustio ga u krilo. Premišljao sam se kratko. Nisam imao namjeru da išta ukradem. Šta god da je unutra, vratiću vlasniku. Duboko sam udahnuo i stavio sam prst na metalnu kopču. Stisnuo sam opruge i kofer se otvorio.
Sandale, jedan par. Prilično oštećene. Jedna poderana lanena košulja i svilene pantalone bež boje. Sa rupom iznad desnog koljena. Kaiš, kožni. I jedna mala koverta sa trošnim parčetom papira i natpisom: “Vlasništvo M. B.”
Zvukovi koji su dopirali sa ulice utišaše se. Čuo sam korake i šapat. Činilo se kao da su sve bliže. Nisam želio da me iko tu nađe kako čučim i gledam u tuđi kofer. Iskrao sam se kroz gustu živu ogradu sa druge strane igrališta. Otišao sam kući noseći kofer sa sobom. Zaspao sam pitajući se ko bi mogao biti M. B.
Ujutru je u novinama osvanula vijest o tragičnom događaju koji se odigrao prošle noći. U tekstu je stajalo da počinioci nisu poznati i da je povrijeđeni još uvijek živ u glavnoj gradskoj bolnici. Imao je težak potres mozga, slomljena rebra i frakturu butne kosti. Nije pisalo kako se zove. Odlučio sam da pokušam da ga pronađem i vratim mu kofer.
Prije nego sam otišao na posao, zaputio sam se ka bolnici. Ušao sam i zamolio gospođu sa šaltera da me uputi ka čovjeku kojeg su sinoć primili nakon udesa.
– A vi ste familija? – upita zvonkim glasom.
– Nisam, samo želim da mu vratim kofer. – rekoh.
– Kofer? A odakle njegov kofer kod vas? – upita me.
– Našao sam ga sinoć na ulici. Poslije svega. – rekoh.
Gledala me je sumnjičavo. Nisam imao razloga da lažem. Izgleda da je i ona to shvatila.
– A šta je u koferu? Otvorite molim vas. – zapovijedi.
Otvorio sam kofer. Par sandala, košulja, pantalone i kaiš su gledali nazad u nju.
– Ko je M. B.? – upita.
– Ne znam. Možda povrijeđeni? – rekoh.
– Ne, nije. On je L. M. – reče žena.
– Onda stvarno ne znam. – priznadoh.
– Soba 212. – reče ona i ja odoh prema liftu.
Stajao sam ispred sobe broj 212. Kroz malo stakleno prozorče sam mogao da vidim vrh njegovog stopala. Činilo se kao da spava. Da li da samo uđem i ostavim mu kofer? Sa porukom, bez poruke? Nisam bio siguran. Naposlijetku, ušao sam unutra. Nije se pomjerao. Čulo se samo njegovo ravnomjerno disanje i isprekidan monotoni pišteći zvuk koji mi je govorio da je jadnik još uvijek živ. Stavio sam kofer na stočiću pored kreveta i okrenuo se da izađem, kad se čovjek promeškolji. Stao sam.
– Spasili ste kofer, – reče hrapavim glasom.
– Jesam, izvinite što sam ga uzeo, ali nisam mogao da odolim da ne pogledam unutra. – priznadoh mu.
– Hvala Bogu. Dobro je da se nisu dočepali vlasništva. – reče čovjek.
Stajao sam mu okrenut leđima neznajući šta da radim. Da li da odem, da se okrenem I popričam sa njim? Napokon, on prekide tišinu.
– Jesu li vas pratili? – upita me.
– Ko? – upitah zbunjen.
– Firentinska žandarmerija. – reče panično.
– Ne znam… – počeh, ali me čovjek prekide.
– Morate se vratiti. Djelo mora biti gotovo. Morate pomoći da se završi. Maestro je mrtav. Ali Vi to možete. – zavapi čovjek ka meni.
– Ko je mrtav? O čemu Vi to pričate? – upitah bivajući sve zbunjeniji.
– Obujte sandale. Spasite umjetnost, molim vas. – govorio je panično jedva gutajući vazduh.
– Sandale? – upitah još uvijek neznajući o čemu se radi.
– Obujte ih. – reče i monotoni neprekidni pišteći zvuk ispuni sobu.
Čovjek je bio mrtav. Nisam znao šta da radim, osjetih se tako nepotrebnim. Sestre i doktori uđoše u sobu. Nasta haos dok su pokušavali da ga vrate. Uzalud. Nije se mogao vratiti.
– Molim vas, napustite sobu. – kaza jedna od sestara dajući mi kofer.
– Ali, ovo nije… – pokušah da objasnim da je kofer njegov.
– Molim vas, čovjek je umro, imamo posla. Idite. – reče i izgura me iz sobe.
Stajao sam ispred bolnice i nisam znao kuda. Logična stvar bi bila otići na posao. Ali šta ako počnu da zapitkuju o koferu. Morao sam negdje da ga sakrijem. A zašto ga ne bih ostavio tu? Šta će mi? Ipak, neka nelagodnost negdje u dubini mog bića mi nije dala da mrdnem. Imao sam taj osjećaj kao da nešto treba da se desi. Kao da sam u nekom međuprostoru, kao da lebdim iznad površine svega nekoliko milimetara. Kao da sam van sopstvenog tijela. “Obujte sandale… Obujte ih.”, čuo sam eho čovjekovih riječi kako se probija. Odjednom, dobih neopisivu potrebu da ih obujem. Sjeo sam na klupu. Srce mi je kucalo duplo brže. Imao sam osjećaj kao da se gušim dok sam prstima pritiskao metalne kopče. Kofer se otvori. Sandale su gledale nazad u mene. Osjetio sam da gorim. Imao sam osjećaj da su sve oči svijeta bile uprte u mene. Dodirnuo sam ih. Stvarnost se poremeti. Osjetih neki šum, neku nelogičnost. Pogledah oko sebe. Crni automobil je stajao preko puta ulice, parkiran. Prozori su se polako spuštali. Dvije ogromne glave izviriše napolje. Izvadio sam sandale. Vrata automobila se otvoriše. Izuo sam svoje cipele. Krenuli su ka meni. Trčali su. Izuo sam čarape. Bili su blizu, prošli su glavnu kapiju, svega desetak metara od mene. Obuo sam jednu sandalu. Još samo par metara. Vadili su pištolje. Obuh i drugu. Mogao sam da osjetim prodorni udar metka ispaljen iz njihovih pištolja. Vrisak neke gospođe u daljini. Onda, sve posta crno.

***
Otvorio sam oči. Ogromna bjelina me zaslijepi. Konture nečeg beskonačnog iznad mene nisam mogao odmah da pojmim. Uspravih se. Žamor ljudi oko mene postajao je sve jasniji. Siluete ljudi i zgrada postadoše čiste i konačno sam mogao da vidim gdje se nalazim.
Gdje sam to?
Dugačke uske ulice popločane mermernom kockom. Uske duguljaste zgrade. Iza mene, ogromna katedrala od koje je zastajao dah. Pogledah svoje ruke. Bile su velike. Čvrste. Tuđe. Nosio sam lanenu košulju, pantalone poderane iznad desnog koljena i sandale. Imao sam dugu neurednu kosu i još dužu bradu. Krivi dugački nos. Nisam znao šta se dešava. Siđoh niza stepenice na omanji trg. Okrenuh se. Impozantnost katedrale je bila očaravajuća. Nisam mogao da prestanem da gledam u ogroman zvonik koji se izdizao, kako se činilo, sve do neba.
Tijelo se okrenulo i noge počeše da me vode uskim ulicama. Nisam znao kuda idem. Prolazio sam kroz uske prolaze u žurbi. Noge su izgleda znale kuda treba da idu. Hodao sam nekoliko minuta, onda zastadoh ispred ogromne kuće. Ruka posegnu za kvakom na kapiji i noge me uvedoše unutra. Nije bilo nikog. Ogromni mermerni blokovi su zauzimali najveći dio prostora. Četvorougaoni prostor oivičen stubovima i natkriven nekom vrstom krova štitio je blokove od direktne sunčeve svjetlosti i kiše. Hodao sam polako između velikih kamenih gromada pitajući se zašto sam dospio tu.
Začuh korake, zatim glas.
– Maestro, konačno ste se vratili. – reče mladić i uruči mi čekić i dlijeto.
Uzeh ih u ruke i osjetih se potpunim. Kao da je to bilo jedino što je nedostajalo mom tijelu da dosegne svoju punu snagu i potenciju. Osjećao sam kako mi dlanovi pulsiraju ispod čeličnog i drvenog držača. Okrenuh se ka mermeru.
– Morate završiti Maestro. Jako su ljuti na vas. – reče mladić.
– Ko? – upitah zbunjen.
Ruka je polako sama kretala ka jednom velikom bloku koji je tek bio načet. Jedno koljeno se naziralo iz guste mase kristalnog praha mermera.
– Bili su juče, i prekjuče. Dolaze na svakih sat vremena da vide kako napredujete. A vas nigdje nema. Kažu, ako ne završite na vrijeme, neće vas isplatiti. – oklijevao je na trenutak, zatim dodade.
– I ubiće vas. – reče tiho.
– Ali… ko? – upitah opet.
– Pa… oni. – reče mladić i pokaza ka kapiji.
Hodali su sporo, impresivni u svom držanju. Kao da posjeduju čitavo mjesto, čitav grad. Osjetih se nelagodno. Obuze me očajnička želja da stanem ispred mermera i zaštitim ga, zamagli mi se pred očima. Kao da su hodali godinama. Trojica njih. U bijelim odorama sa izvezenim zlatnim amblemima po krajevima. Stadoše ispred bloka iz kojeg je počela da se rađa još uvijek zatočena figura.
– Pa, kako napredujemo? Artista. – podrugljivo upita teškim glasom jedan od njih.
Smijali su se. Nisam znao šta se događa, ko su oni uopšte, šta od mene žele. Pomjerih se u stranu. Gledali su u blok. Lica im se smrknuše. Smijeh iščeznu i tišina obavi prostor.
– Samo koljeno? Samo jedno jebeno koljeno za sav novac i za svo ovo vrijeme!? – povika jedan od njih. Uze čekić iz moje ruke i krenu ka figuri. Udari čekićem u blok i dio koljena otpade.
Vrućina me obuze. Gnjev kakav ranije nisam osjetio taložio se u Njegovom tijelu. Bio sam van sebe.
– Ne dirajte mermer! – progovorih nesvjestan da uopšte otvaram usta.
– Shvatite, Maestro, ukoliko ne završite na vrijeme, više neće biti mermera za klesanje. – reče jedan od njih zajedljivo. – Sveti otac ne voli da ga prave budalom. – dodade ozbiljnim tonom.
– Vi shvatite, da umjetnost zahtijeva vrijeme. Žrtvu… – rekoh. Moje izgovorene misli nisu bile vođene mojim umom, već nečim iz sredine mog bića.
– Žrtvu? Žrtvu!? – zavika prvi. – Znaš li šta će ti se desiti ukoliko ne završiš na vrijeme, Buonaroti? – upita unoseći mi se u facu.
Ćutao sam. Okrenuše se i odoše na isti način kako su i došli, nečujno, polako, kao da posjeduju svijet. Gledao sam za njima dok su mi ruke bježale ka bloku. Okrenuh se i shvatih da sam počeo da klešem. Mladić me je gledao iznenađeno.
Osjećao sam se potpunim. Kao da ništa ne postoji što bi moglo da me odvrati od klesanja tih ogromnih mermernih blokova. Ja nisam imao pojma kako se kleše, izgleda da su Njegove ruke same znale svoj put kroz kamen. Slušao sam zvonke udarce čekića o dlijeto i blok, živ napokon, poslije toliko mrtvog vremena. Vidio sam figuru, zatočenu unutar ogromnog kamenog bloka i shvatio sam da ne smijem stati dok je ne oslobodim. A onda, jedna misao se rodi u meni. Sloboda. Da li je na meni da mu je dam? Ili sam ja taj koji ga posjeduje?
Znao sam šta se u njemu krije. Zato sam i odlučio da ga ostavim da se bori sa kamenom. Da sam pronađe svoj put napolje. Napola isklesan u dubini mermernog bloka, u napetom tjelesnom izražaju, poseže za datom slobodom. A ipak, ostaje unutra. Kao da se bori sa tom mišlju. Sa novom sudbinom. Obična figura u kamenu. Znao je šta ga čeka. I nije bio siguran želi li napolje.
Bio je savršen. Rob koji se budi.
Ostavih čekić. Mladić me pogleda. Odjednom, sjetih mu se imena. Kao da su sve godine Njegovog života o kojima ništa nisam znao, magično, jednom dubokom brazdom dlijeta, bile vraćene nazad. Stajao sam i gledao nedovršenu figuru diveći se njenoj snazi, njenoj želji da se oslobodi. Da se konačno probudi i odvoji svoje tijelo od kamena.
– Dovoljno za večeras, Maestro? – upita me mladić.
– Ne, Arđento. Ovaj Rob je gotov. – rekoh.
– Rob? – upita zbunjeno.
– O, da. Rob. – rekoh tiho i pređoh na drugi blok.
Ovog puta je želio da učini da ljudi saosjećaju sa sudbinom figure. Osjetio sam kako gleda kamenu gormadu i čeka da vidi šta ima da mu kaže. U njoj se krio svaki mogući pokret, ali samo je jedan bio onaj pravi. Ruke odlučiše da počnu sa vrha.
Činilo se kao da mu tiijelo ne zna za odmor, klesao sam satima i satima. Na kraju, lice je počelo da se nazire u dubini bloka. I ruka. Očajnički podignuta iznad glave. Tek toliko da otkrije tužno lice divnog mladog čovjeka. Komadi mermera su letjeli unaokolo, oslobađajući još jednu veličanstvenu figuru. Ali samo toliko da poželi da se sama izvuče do kraja.
Pomislio je, dok je veliki dio figure ostao zarobljen, da iduća figura treba da bude stara i skoro do kraja oslobođena. Osjetio sam neizmjernu sreću dok sam pred očima imao ono što je On zamislio.
– Maestrova volja je jaka u Vama. – reče Arđento.
Okrenuo sam glavu dok su ruke same zalazile sve dublje u mermer, načinjući grudi i stomak figure. Nasmiješih se.
– On je rob. – reče opet.
Pogledah ga. Osjetih se čudno. Nekako pogođeno tom opaskom jednog petnaestogodišnjeg dječaka. Osjećao sam da je On postao rob, ali otkuda je to znao Arđento.
– Da, jesam. Ja znam da jesam. Otkuda ti to znaš? – upitah.
– Pa… oni ljudi. Mora za njih završiti figure. Radi kao lud čovjek. – govorio je obraćajući se meni o Njemu. Zatim dodade, obraćajući se direktno Njemu.
– Posjeduju Vas. – reče tiho.
Ruke prestadoše da rade, kao da su uvrijeđene tim komentarom. Okrenuh se ka njemu. Čuo sam sebe kako izgovaram, ali sam znao da to zapravo govori On.
– Dragi dječače, ja jesam rob. Ali jedina stvar na ovom svijetu koja mene posjeduje, jeste umjetnost. Ja klešem samo zbog nje. Ni zbog koga drugog. – rekoh. Gledao me je iznenađeno.
Klesao sam čitavu noć. Figure su polako izranjale iz unutrašnjosti. Kao da su jedva čekale da se oslobode, a ipak, ostavljene da to same učine pomoću posmatrača. Bio sam prekriven bijelim prahom mermera, do članaka u krhotinama kada je sunce probilo svoje prve zrake. Arđento dotrča zadihan u radionicu.
– Brzo, Maestro, morate da bježite. Dolaze. – govorio je užurbano.
– Ali ko? Nisam… nisam završio. – jedva izgovorih te riječi, kao da sam znao da će njihovo izgovaranje označiti kraj mog rada na mermeru.
– Žandarmerija. Dolaze po vas. Oni ne žele ove figure. Morate otići. Neko drugi mora dovršiti započeto.
– Ali, zašto? Zašto ih neko ne bi želio? – upitah ojađen saznanjem da na svijetu postoje ljudi koji mrze nešto tako čisto i divno kao što je figura koja pokušava da izbavi sebe iz okova mermernog bloka.
Nemamo vremena. Morate otići. Predajte vlasništvo drugom, kada se vratite. – reče Arđento. Vrata kapije se otvoriše i grupa ljudi utrča unutra vičući.
– Eno ga. Brzo. Trčite. Brzo. – vikali su.
– Buonaroti, stani. Stani!!! Brzo. Pobjeći će!! – čulo se iza mene.
Bacio sam alat i potrčao prema drugom izlazu. Protrčali su pored kamenih blokova ne obrativši pažnju na njih. Dobro je, žele samo mene. Figure nisu ni dotakli. Noge su me same opet vodile kroz zamršene ulice grada koji nisam poznavao. Za mnom sam čuo povike i korake većeg broja ljudi. Nisam se okretao.
Odjednom, iz uske popločane uličice, izađoh na trg sa kojeg sam i došao. Potrčah prema katedrali. Nađoh se tačno ispred ogromnog zvonika. Njegova veličanstvenost me opi i zastdoh vođen onim unutrašnjim pogonima koje je on imao u sebi, koji mu nisu dozvoljavali da shvati zbog čega ljudi ne vole mermer. Vođen onim što je on prihvatio kao svog vlasnika.
Grupa je izašla iz uličice i trčala ka meni. Sa posljednjim trzajem oka ka veličanstvenoj kupoli briljantne katedrale, okrenuh se i skidoh košulju. Vikali su. Sazuo sam jednu sandalu. Vadili su mačeve. Otkopčah drugu. Trčali su sve brže. Mogao sam da vidim vrhove njihovih mačeva na jarkom jutarnjem suncu. Izuh i drugu sandalu.
Sve posta crno.

***
I eto me, sedam godina nakon kofera i sandala, stojim ispred Akademije u Firenci. Dobro poznajem taj dio. Jednom sam tuda bježao od žandara. Nasmješih se. Ušao sam unutra. Dočeka me veličanstven hodnik ispunjen Njegovim djelima. Rob koji se budi, sa lijeve strane, zatim Mladi rob, veličanstveno (ne)dovršen u agoniji mogućeg oslobođenja. Sa druge strane, bradati stari čovjek koji je skoro slobodan, drži samo svoju odoru, nogama vezan za mermer.
Osjetih djelić onog osjećaja koji se tako davno javio u meni, dok sam bio On. Osjećaj da sam rob, i da volim što me jedna takva stvar kao što je figura isklesana Njegovim rukama posjeduje.
Stajao sam ispred figura i razmišljao koliko je još različitih, a istih ruku, po njegovom unutrašnjem nahođenju, klesalo taj mermer da ih oživi. Sjetih se zbunjenog lica mladića kome sam dao kofer. Trenutak kad sam mu saopštio da mora da obuje sandale da bi spasio umjetnost. Nasmijah se prisjećajući se njegove zbunjenosti. Mislio je da sam pacijent pobjegao sa psihijatrije. Izgleda da ipak nije uspio da odoli radoznalosti.
Hodao sam gledavši lijevo-desno u još nekoliko figura nedovršenih Robova postavljenih jedna naspram druge, sve do najimpresivnije od svih tu izloženih. Ogroman. Neobuzdano savršen u svojoj nesagledivosti. Trijumf čovjeka nad sopstvenom sudbinom, strahom, bogom. Njegov Div. Oživljen iz mermera tačno u trenutku kada odlučuje da može. Kada shvata da njemu niko nije ravan. Mikelanđelov David.

 


Dejan Popović je rođen 27. februara 1990. godine u Podgorici. Radi kao grafički dizajner u redakciji Dnevnih novina. U pisanje i književnost se zaljubio u osnovnoj školi te za sebe kaže da je njegova spisateljska karijera započela u četvrtom razredu osnovne. Do sada je objavio nekoliko pjesama u zbornicima poezije. Dobitnik je nagrade za priču „Žute tačke“ na takmičenju biblioteke „Bor“. Živi u Podgorici.

Podijeli

Komentari su suspendovani.