Postoji nešto strašnije od krize poezije – kriza svijeta, kriza modela življenja, konačnan prestanak svih vrsta ideala. Cinizam je vladar ovoga svijeta. Pisanje poezije, a to je često najuzaludniji posao na svijetu, jedna je od rijetkih stvari koje ima smisla raditi.

Pjesnik, prozaik i dramski pisac Ivica Prtenjača dobitnik je nagrade “Risto Ratković”. Jedan je od najpominjanijih pisaca savremene hrvatske književnosti. Ko god je čitao nagrađenu “Okrutnost” zna da je prestižno priznanje stiglo u dostojne ruke. Za Pobjedu Prtenjača govori o nagradama koje stvaraju obaveze ali nijesu važne ako ih imaš, umjetnosti koja ne postoji bez intimne potke, melanholiji i kuvanju…

Najprije čestitke na Ratkovićevoj nagradi. Ovo Vam nije prva nagrada za poeziju. U Hrvatskoj ste dobili nekoliko prestižnih nagrada, između ostalog i Kiklopa za knjigu godine. Za rukopis “Okrutnost“ dobili ste “Cesarićevu nagradu“. Ove godine za istu knjigu nagradu “Risto Ratković“. Šta Vam znače nagrade?

Prije svega, želim se zahvaliti žiriju koji je odlučio da nagradi “Okrutnost“. Nijesam to ni u snu očekivao, lijepo me je to iznenadilo. Bio sam gost na Ratkovićevim večerima u dva navrata, čitao poeziju i upoznao mnoge zanimljive ljude. Nagrade stvaraju, ipak, neki tip obaveze prema onome šta radiš, takođe, i obaveze prema čitataocu. No, nije to najvažnije, veliki srpski glumac Miki Manojlović, kad su ga pitali slično pitanje kao i vi mene, rekao je: nagrade nisu važne ako ih imaš. I to mi se nekako čini najpoštenijim odgovorom. Lijepo je dobiti nagradu, pogotovo ovako uglednu i to od ljudi koji su posve nezavisni, ali poezija je, barem meni, posao od samoće, najvažniji od svega je sam čini pisanja, sve ostalo je nezaobilazno, ali ipak manje važno. No, da ne bih ispao bahat, ponoviću, čast mi je biti laureatom ove nagrade i jako se veselim dolasku u Bijelo Polje, susretu s prijateljima.

Kritike Vaše knjige “Okrutnost“ pominju i okrutnost svakodnevice. O čemu se tu ustvari radi?

Ova knjiga nastala je nakon što sam objavio roman i dramu koja je igrana u Riječkom kazalištu. Najiskrenije, nakon romana, nijesam vjerovao da ću opet pisati poeziju. Naprosto su to dva svijeta, tako mi se tad činilo. No, ovaj je tekst izmislio sam sebe, svako estetiziranje intime okrutan je čin. A umjetnost ne postoji bez intimne potke, sve ostalo je više ideologija, manje literature, tako, da i nijesam imao izbora. Kasnije se nametnuo i taj osjećaj okrutnosti vremena u kojem živimo, vremena nesklonog pojedincu. Riječ je o osjećaju duboke lične krize koja valjda dolazi s godinama i nakupljenim razočarenjima i strahom. Kao i sa saznanjem da se ništa ne može učiniti, osim pisati. Barem ja nijesam našao, a bojim se da ni neću naći, ništa spasonosnije od pisanja poezije.

Često se govori o krizi poezije, kakav je Vaš stav o tome?

Mislim da nema krize kad je poezija u pitanju, ona je naprosto neodvojiva od ljudskog života, za njom postoji, ne masovna, ali suštinska ljudska potreba. Takođe, ona je i kako znamo motor jezika, bez poezije ne bi bilo nikakvog teksta, pisani jezik bi naprosto odumro. Postoji nešto strašnije od krize poezije – riječ je o krizi svijeta, o krizi modela življenja, o konačnom prestanku svih vrsta ideala. Cinizam je na pozornici i on je vladar ovoga svijeta. Pisanje poezije (a to je često najuzaludniji posao na svijetu) jedna je od rijetkih stvari koje ima smisla raditi i u kojem se čuva još nešto toliko potrebnog idealizma.

U kojoj mjeri poznajete crnogorsku književnu scenu i kakvi su vaši kontakti?

Mogu reći da poznajem većinu mlađih pisaca i pjesnika. S radošću čitam što napišu Spahić, Brković, Nikolaidis, nedavno sam Dragana Radulovića čitao, također i pjesnike, Pavla Goranovića, Mija Popovića,Jovanku Uljarević, Draganu Tripković, a da ne pominjem Mladena Lompara… Imam solidan uvid i to me jako veseli, takođe, često objavljujem u časopisu Ars što mi je velika čast zato što smatram da je taj časopis jedna od boljih književno kulturoloških štiva na ovim prostorima. Nedavno sam bio i na jednom sjajnom festivalu, riječ je o “Odakle zovem“, koji se održavao u fantastičnom ambijentu knjižare “Karver“. Jako se radujem što su mi organizatori obećali da će me pozvati opet.

Osim spisateljske prakse i dnevni posao Vas na raznim nivoima upućuje na knjige. Dobar dio radnih sati provedete na pozornici predstavljajući tuđe tekstove… Dogodi li Vam se da knjigu počnete posmatrati isključivo kao proizvod? Koliko akumulacija “knjiškog zamora“ ima uticaja na proces proizvodnje? Umora uopšte?

Umora je mnogo, jako mnogo, ali ne znam je li u pitanju moj “uzrast“ ili samo posao. Moja je uloga najčešće uloga moderatora, nekog tko stvara neki mali show unutar jedne ipak po svemu dosadne forme. No, ne bih trebao biti tako strog, neka su predstavljanja knjiga bila stvarno odlična. Knjigu promatram kao proizvod, ali više kao proizvod nečijeg intelekta, emotivnog uloga i životnog iskustva. I jasno, kao i talenta. A što se tiče uticaja na moje pisanje, posao mi ne ostavlja dovoljno vremena, jedino to, ostalo je u redu. Pisanje traži cijelog čovjeka, a ja često ne mogu biti taj cijeli čovjek i to me muči. No, nisam jedini koji traći svoj život, zar ne?

Kuvanje i pisanje me čine živim


Ako sam dobro upućen, u pripremi je Vaša knjiga recepata i priča o hrani radnog naslova “Melankolija i kuvanje“. Kakva je veza između ta dva pojma? Koje Vaše jelo oni koji ga oprobaju najviše hvale, a koje s najviše užitka pripremate i konzumirate?

Veza između hrane i pisanje je stara i jednostavna, hranimo se na oba načina. A ta knjiga je ipak krenula na nagovor mojih kolega, nekolicine ljudi za koje sam priredio nekoliko obroka, ispričao im nekoliko priča o hrani. Ideja je jednostavna, obje te stvari, i kuvanje i pisanje me čine živim, sretnim i spašavaju me od mnogih teških stvari kojima sam svakodnevno izložen. Pokušaću to napisati i razveseliti još koga, nekog čitaoca ili kuvara. Moram reći da će naglasak biti na pričama, a ne na receptima, jer sam ja kuvarski amater i potpuni početnik koji samo ima mnogo strasti i volje za stajanjem nad šporetom. A što se tiče veze između melanholije i kuvanja, pa i ona je očita. Kuvanje je, barem meni maleni ritual, a melanholije ima u svakom ritualu, u svakom ponavljanju i započinjanju. Ustvari, melanholičan čovjek tako osjeća svijet, svejedno je radi li se o kuvanju ili vezenju goblena, ta je emocija u ovom suludom i bezrazložnom svijetu, često jedini znak normalnosti. Jeste teška, ali je i lijepa.

Povijest obitelji kroz kupovinu polovnih automobila

Napisali ste roman “Dobro je lijepo je“. Sprema li se novi? Ili neka nova knjige pjesama?

Spremam, pišem nešto, ali mi zbog nedostatka vremena to ide jako sporo. Roman će se zvati “Povijest obitelji kroz kupovinu polovnih automobila“ i zahvatiće dvadesetak godina života po svemu jedne obične radničke porodice koja živi u Rijeci, ali često ide u Dalmaciju, k didu, po vino, janjce i pršute. Kupovina tih krntija kojih je ukupno bilo pet, prijelomne su tačke za njihov socijalistički budžet, ali i koordinate izmjene svijeta, odrastanja, starenja ili smrti. Roman o djetinjstvu, to je to. Što se tiče poezije, izmislio sam svog prijatelja i brata, kineskog pjesnika Lao Tija koji živi u Sečuanu, u desetom vijeku. Sad lijepo jedan drugom pišemo pjesme i poetska pisma. Za poeziju je presudan onaj Drugi.

Razgovor vodio: Vlatko Simunović
septembar 2010. 

Podijeli

Ostavi odgovor