BOŽJI RATNIK

Milorad Popović 

Prostodušni ljudi vjeruju da su  osamdesetogodišnjaku, koji je  pedeset godina bio hrišćanski  monah, misli usmjerene ka tajanstvenim putevima traganja za božanstvom i posljednjom istinom. Uostalom, ima li išta prirodnije nego povjerovati  da je  duhovnik,  u zadnjim godinama života, usmjeren ka natprirodnim, natčulnim, tajanstvenim i intuitivnim spoznajama koja nadilaze razumijevanje? Onaj ko istinski vjeruje u Boga okrenut je traganju za vječnom istinom i preispitivanjem sopstvenih grijehova. Ali, savremenici koji su upoznali lik i djelo Amfilohija Radovića, mitropolita Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, s pravom se pitaju, je li graditelj crkava i politički vođa srpskih kleronacionalista u Crnoj Gori zaista  zabavljen svojom sudbinom u carstvu nebeskom? Neostrašćeni i vjerodostojni hroničari ne mogu biti načisto da li je on  ikad tragao za Bogom,  natprirodnim i tajanstvenim silama, ili se kao Veliki Inkvizitor Ivana Karamazova u određenom trenutku duhovnog malodušja odrekao živoga Boga koji je ovaploćenje milosrđa, skromnosti i praštanja. Oni, pak, koji nemaju smisla za aporije i vjeruju da je Amfilohijeva psihološka i mentalna struktura odveć plitka i suvoparna rezolutno će kazati da  ga je u monaški život odveo neki traumatični događaj u djetinjstvu,  pakost nekog ondašnjeg lokalnog moćnika, ili možda nečija samo nehotimična diskriminacija  gordog i ambicioznog dječaka, u kojemu će se stvoriti neugasiva žeđ za osvetom    prema komunističkom režimu i svim njegovim tekovinama. Čini se da mitropolit Radović ipak nije izgubio vjeru u carstvo nebesko niti smatra da je ono što dolazi poslije smrti beznačajno, ali sudeći prema freskama koje je naredio da se oslikaju u novosagrađenoj crkvi Vaskrsenja Hristovog Amfilohije nema smisla za transcedentno: vrhovno božansko biće po njegovom osjećanju je strogi otac, plemenski starješina ili nacionalni muž, koji željeznom rukom uvodi vrlinu i red, i pritom je nemilosrdan prema neznabožcima i inovjernicima.

Amfilohijev Bog je  hibrid starozavjetnog Savaota, paganskog boga i  ideološkog novovjekovnog dogmate. Radovićevo povremno pozivanje na Jevanđelje samo je retoričko koliko i boljševičkih komunista  na kanonske tekstove Karla Marksa. Zato je ovaj neobični jerarh koji proganja i proklinje ateiste,  neobično  sličan po strasti, rigidnosti i upornosti u ispovijedanju svojih vjerskih i političkih uvjerenja sa  onim osionim titoističkim  rukovodiocima, koji su   u poratnim godinama surovo  kastigavali svaki oblik bogobojaznosti, pa i tradicionalna nalaganja badnjaka, čiji ritual kod Crnogoraca nije imao  samo hrišćanska obilježja. Konačno, crnogorski komunisti i antikomunisti ispilili su se iz istih staništa: teško bi danas neko mogao prepoznati  Rista Radovića, studenta beogradske teologije, dok je još bio golobrad s tankim brčićima, na jednoj fotografiji koja datira s početka šezdesetih godina prošlog vijeka, da nije bila postavljena u tekstu koji je pisao o Radovićevom liku i djelu. Takvih koštunjavih mladića velikih lobanja i grubih ruku, sa nepatvorenom ambicijom, snalažljivošću i drskošću, koju su od malih nogu nebogledeći čuvali stoku i maštali o velikom svijetu,  mogli ste u vrijeme Titove Jugoslavije susresti ispred hotela Moskve, na raznim fakultetima, vojnoj i policijskoj akademiji u Beogradu, ali i diljem bivše Jugoslavije.

Sirotinja iz dinarskih prostora rado je svoje muške potomke slala u vojne akademije ili bogoslovske škole, zbog besplatnog internata, uniformisanog oblačenja – kod naših seljaka svaka uniforma je predstavljala određeno strahopoštovanje – spoznaje da im je  nakon diplomiranja obezbijeđen stalni posao. Možemo samo naslućivati je li se mladi Risto Radović, iz vrletne Morače, opijen epskom tradicijom, dvoumio između vojnog i bogoslovskog poziva, ali je interesantno da njegovo monaško ime na grčkom jeziku znači “dva voda vojske”! U izboru monaškog imena očituje se Amfilohijeva opsesija militantnom politikom, krutim porecima čije se ideologeme baziraju na opsesivnim narativima o svetim  nacionalnim zavjetima, nesnošljivosti prema drugačijem mišljenju, kao i otvorenoj mržnji prema demokratskom liberalizmu i komunizmu.

Borbeni ateizam i religijski fundamentalizam dva su lica iste ograničenosti i nesposobnosti da se makar malo zaviri izvan uskih granica svog učenja. Stoga,  u ovim balkanskim krajevima češće je bilo presudnije socijalno porijeklo, lične frustracije ili bizarne slučajnosti da li će neko od “ljudi jedne knjige”, kako je dogmate nazivao Danilo Kiš, biti nepomirljivi protivnik religije ili njen fanatični branilac nego  dublji spoznajni ili duhovni razlozi. Nije teško zamisliti, na primjer, Ivana Milutinovića kao fanatičnog antikomunistu niti Amfilohija Radovića kao agitpropovca koji brutalno ismijava i proganja sve što miriše na tradicionalizam, religiju, građansku kulturu.  Jer Amfilohija podstiču bijes i mržnja a ne hrišćanska ljubav i praštanje: njega više određuje ono protiv čega nego ono što propovijeda.

Lijevi i desni ekstremizam hrane jedan drugoga, i oni su na   prikriveni način fascinirani svojim arhineprijateljima. Zajednički im je prezir prema takozvanim mekim ideologijama, pogotovo onima koje su im ideološki bliskije. Stoga komunisti boljševičkog i maoističkog tipa najviše su zazirali od socijaldemokrata a klerofašisti i etnonacionalisti od liberala građanskog tipa. Amfilohije Radović, verbalno najžešće napada komuniste ali su mu glavni spornici “komunistički okot”, bivši konvertovani komunisti, sekularisti, nacionalni Crnogorci, “odmetnuti Srbi muhamedanske i katoličke vjeroispovijeti”. U tom zatvorenom svijetu postoji precizna i nepomična hijerarhija: Srbin koji je komunista i nacionalista mnogo mu je miliji od, recimo,  Makedonca antikomuniste, da ne pominjemo nacionalne Crnogorce koje on smatra podljudima, nesposobnim da spoznaju velika preimućstva i privilegije pripadnosti srpskoj naciji. Prema ovom narativu koji izvire iz iskrivljene epske svijesti i nedovoljnog kapaciteta da  kritički promišlja, svako ko se dobrovoljno izjasni za crnogorsku nacionalnost, prema ovakvoj percepciji je čovjek s greškom, tačnije svaki pravoslavac štokavskog govornog područja koji nema srpski prefiks neprijateljsko je i niže biće, inferiorne  duhovne i intelektualne vrijednosti.

Amfilohije Radović je  jedan od najeksponiranijih protagonista etničkog i klerikalnog nacionalizma, takozvanog etnofiletizma – no, ukoliko mu treba za neku trenutnu korist on će bez nelagode citirati i apostola Pavla, da u crkvi nema Grka i Jevrejina, jer su svi zajedno u Hristu Isusu –  i korijene njegovog nazadnog mnjenja ne treba tražiti samo u iskrivljenoj epskoj svijesti, eventualnim dječačkim frustracijama, grubom karakteru i slavohlepnoj ambiciji nego i u samom vremenu u kojemu  se duhovno i intelektualno formirao mladi teolog.

Risto Radović, diplomirani teolog na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu, svoju duhovničku i političku karijeru počeo je prije pada Aleksandra Rankovića, kada su Udba, civilna politička policija, nešto manje i vojna, KOS, aktivno pratile, prisluškivale, političke oblikovale, pa i kadrovirale vjerske zajednice. Ni na jedan iole uticajniji položaj u pravoslavnoj i katoličkoj crkvi – takođe i u islamskoj vjerskoj zajednici – nije mogao biti izabran vjerski velikodostojnik bez blagoslova Udbe i Partije. Komunističke tajne službe, po prirodi stvari, posebno su pratile karakternu i idejnu profilaciju mladih teologa. U neslobodnim društvima, gdje je stvarna moć često prikrivena, stoga i podložna mistifikaciji, postoji  fenomen istovremene fascinacije i mržnje između onih koji su čuvari poretka i onih koji su na neki način obilježeni kao neprijatelji i potencijalni zavjerenici. Pogotovo kod Crnogoraca je bila opčinjenost tajnim i javnim moćima Udbe. Postoje razne spekulacije o Amfilohijevoj saradnji s tajnim službama, pogotovo sa ljudima koji su već bili vrbovani od političkih policija – uostalom  postojale su razne insinuacije i pretpostavke u vrijeme komunizma za mnoge tzv. kontroverzne ličnosti iz antikomunističkog i disidentskog miljea – i to nije lako utvrditi, niti je  tema naše analize. Ali, nesumnjivo je da on nije bio gadljiv na djelatnike iz tog svijeta koji su ne samo klasnim neprijateljima nego i kadrovima sopstvenog režima utjerivali strah u kosti: bez određene povezanosti sa Službom – kako su joj tepali režimski ljudi – nije bilo moguće, mimo uobičajenih regula dobiti putnu ispravu s kojim će otputovati u inostrsanstvo. Naime, nije poznato da je Risto Radović odslužio vojni rok, što je bio jedan od uslova – uz procjenu da se neće uključiti u “neprijateljsku djelatnost” protiv Jugoslavije – za dobijanje pasoša, niti na osnovu čije preporuke mu je omogućeno postdiplomsko usavršavanje na Starokatoličkome fakultetu u Bernu 1963., i godinu kasnije u Rimu.

U formativnom smislu, za Amfilohijevo duhovno, ideološko i političko formiranje presudna su učenja Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića. Radović je po svom temperamentu i strasti za dnevnom politikom sličniji Velimiroviću, ali mu je doktrinarno  zilotski antizapadni ekstremizam jeromonaha Justina  duhovno najbliskiji.  Justin u tekstu, Između dve kulture: evropske-čovečanske i svetosavske-bogočovečanske, kaže: “Evropa ne pati od ateizma, već od politeizma: ne pati od nemanja bogova, već od previše bogova… Kad nema večnog Boga, ni besmrtne duše, onda nema ničeg apsolutnog sve je relativno. I zbilja relativizam je duša humanizma”, a “nihilizam i anarhizam logički svršetak evropske kulture”. Svoje vizije stečene u prvoj mladosti Risto Radović, kojega će 1967. zamonašiti Prokopije, mitropolit kefalonijski, konačno će nadgraditi i utvrditi kao prezviter Grčke pravoslavne crkve. Politička dešavanja u Grčkoj, državni prevrat koji se dogodio u istoj godini kad je mladi teolog rodom iz Crne Gore prispio u Grčku bili su  za njega bogomdani  da produbi i učvrsti svetosavsko-nikolajevićevsko-justinovsku doktrinu o jedinstvu ideologije, nacije i države, i nesnošljivosti prema evropskim vrijednostima. Naime, 21. aprila 1967, napravljen je vojni puč koji su predvodili pukovnici Papandopulos, Patakos i Makarezos. Pukovnici su državni udar pravdali opasnošću od “pobjede komunista na parlamentarnim izborima”, pa su ukinuli ustav, zabranili političke stranke, i naćerali kralja Konstantina Drugog da pobjegne iz zemlje. Oni su za doktrinarne ideološke neprijatelje države proglasili ateizam(sic!), ali i rokenrol i hipi pokret. Vojna hunta je uhapsila oko deset hiljada Grka, a preko dvije hiljade osudila na višegodišnju robiju. Posebno neprijateljstvo su iskazivali prema SFRJ, tako da su proćerali više jugoslovenskih građana, među kojima je bio Stjepan Bobek, fudbalski trener Panatenaikosa, i vojni izaslanik potpukovnik Čerović. U to vrijeme Amfilohije, pod pokroviteljstvom mitropolita Prokopija, koji je bio glavni vikar grčke ratne mornarice, munjevito napreduje u crkvenoj hijerarhiji. Za nekoliko godina on od đakona napreduje do arhimandrita – u vojnoj hijarerhiji to bi bilo kao da podoficira unaprijedite u pukovnika – i što je još zanimljivije, moćni Prokopije, koji je imao veliki uticaj u vrijeme vojne hunte, mladom Amfilohiju – iako je bio monah a ne mirski svještenik –  dodijelio  je dvije parohije, da bi se od njihovih parohijskih prihoda mogao izdržavati. (O Amfilohijevoj snalažljivosti, ali i o tome da nije težio velikom duhovnom podvižništvu svjedoči i činjenica da u manastiru nikad nije živio pravim iskušeničkim životom: prvo je bio svještenomonah, onda predavač na fakultetu, i na koncu episkop i mitropolit). Prokopije, koji je poslije pada vojne hunte morao biti umirovljen, jer su ga vjernici  optužili zbog nečasnog odnosa prema moštima Svetog Gerasima Kefalonijskog, po onome što znamo o njemu, njegovom žestokom antikomunizmu, obožavanju antizapadnih militarističkih diktatura i nemirnoj prirodi, duhom i karakterom bio je bliskiji   Amfilohiju Radoviću od svih njegovih savremenika iz  pravoslavne vaseljene. Radović će sȃm to priznati na hirotonisanju za episkopa banatskog 1985. godine: “ Sedmogodišnji boravak u pravoslavnoj Grčkoj i Svetoj Gori bio je za mene, i postao nova banja Vitezda…Tamo sam preko ruku ovdje prisutnog mitropolita kefalonijskog Prokopija, primio najdivnije darove, koje čovjek može da dobije na zemlji: monaški postrig, đakonski i prezviterski čin”. Među mnogim Amfilohijevim kontroverzama,  grčka etapa njegovog života, čini se, dosad je najnerazvidnija: i umjesno se zapitati jesu li komunističke vlasti pet godina poslije Titove smrti, kada je sadašnji mitropolit rukopoložen u episkopa već toliko bile porozne, lišene nekadašnje revolucionarne budnosti, da su šefovi ideoloških komisija, udbinih i kosovih odjeljenja za pitanja vjere i emigracije dozvolili upravljanje banatskom episkopijom monahu   privilegovanom   u vrijeme antikomunističke vojne hunte, koja je  druge jugoslovenske građane, među kojima su bili i apolitični fudbalski treneri, proćerivala iz zemlje ili je Moračanin i među ovim strukturama imao moćne pokrovitelje?

Za razumijevanje Amfilohijeva lika i djela nije toliko važno razobličavanje njegovog  odnosa sa pripadnicima tajnih službi koje se brinu o očuvanju ideološkog poretka u komunističkoj Jugoslaviji, profašističkoj Grčkoj, nacional-komunističkoj Srbiji Slobodana Miloševića, te ruskim agenturama Vladimira Putina, koliko njegova   makijavelistička bezobzirnost u doslovnom slijeđenju čuvene maksime  da cilj opravdava sredstva. Dakle, Amfilohijeva, posredna ili neposredna  saradnja – njegovi oponenti dali su mu nadimak “Pukovnik” što je česta insinuacija među političkim neprijateljima na Balkanu – sa mračnim tajnim službama i njihovim egzekutorima, koji su bili i na crvenim Interpolovim potjernicama, uvijek je  motivisana konkretnim političkim ciljem zastrašivanja  nacionalnih protivnika i “otpadnika”. Mladi teolog je spoznao još u doba svog školovanja u Beogradu  da određene ciljeve ne može ostvariti molitvama i sholastičkim raspravama s bogobojaznim ljudima. Zato će se u vrijeme svog stolovanja  na Cetinju, u manastiru i   cijeloj mitropoliji,  okružiti laicima i svještenicima, koji su bili bivši udbini kadrovi u lokalnim organima SKJ,  ili likovi kompromitovani zbog krađe novca u manastirima, pripadanja kriptofašističkim ljotićevskim organizacijama,    i  stranim tajnim službama kao obučeni agenti-provokatori, itd. Ne znamo da li Amfilohije takve ljude dubinski prezire ili se zaista divi njihovoj spretnosti i beskrupuloznosti. Svejedno, on je od one vrste fanatika-cinika, koji vjeruju da je čovjek slab, nepostojan i sklon izdaji, i zato  treba upravljati, pa i manipulisati njegovim slabostima  kako bi se postigao viši, sveti cilj, zemaljski ili nebeski, u kojemu će svi ljudi biti srećni, zbog toga što  su, na primjer,  Srbi, pravoslavci, katolici, komunisti, anarhisti, islamisti… (Lako je utvrditi i površnom komparativnom analizom,  koliko su i u metodama političke borbe, po svojoj idejnoj naivnosti i s druge strane rigidnosti i upornosti  vjerski fanatici slični marksističkim i anarhističkim revolucionarima). Zemaljski ili nebeski eudemonizam cilj je sam po sebi, i on se ne projektuje na čovjeka kakav je on uistinu bio kroz dosadašnju istoriju  nego kakav bi trebao biti: zato su ove  zavjereničke grupe tako bešćutne u namjeri kako bi naćerale “nišče duhom da se pokore apsolutnoj vrlini”. Dugo su neki funkcioneri aktuelne vlasti, prije svih Filip Vujanović  – sudeći valjda po sebi – bili uvjereni da se  Amfilohije može preobratiti, da će s njim napraviti modus vivendi  računajući da će ga  sujeta zbog neuspjelog kandidovanja za srpskog patrijarha ili lakomost na novac za crkvene potrebe približiti državnoj politici u Podgorici. Uostalom podgoričke vlasti nijesu tražile od njega salto mortale, da se odrekne svetosavske doktrine,  već samo da ublaži  svoje tvrdokorne stavove o pitanju organizacije crkve – da pristane na neku autonomiju pravoslavne crkve u Crnoj Gori  –   i postojanju crnogorske nacije. No, kako je vrijeme prolazilo – i  sȃm Amfilohije je procijenio da taktičko primirje s vlastima slabi velikosrpsku ideju – pokazalo se da mitropolitova fasciniranost Srbijom i srpstvom trajna, jednako koliko mržnja prema crnogororskom kulturnom i nacionalnom individualitetu.

Amfilohije je za nekoliko godina stranstvovanja u Zapadnim zemljama, u Bernu, Rimu, Parizu,  naučio italijanski, francuski i pomalo njemački jezik, ali nije ga osvojila evropska kultura, štoviše, čini se   što ju je više upoznavao da mu je bila sve udaljenija i mrskija. Amfilohijev primjer, kao i nekih savremenih islamista-konvertita, pokazuje da predrasude i mržnja katkad nijesu  proizvod neznanja i neiskustva nego  frustracija uzrokovanih ličnim ili spekulativnim razlozima.  Stoga, Radović koji je veliki putnik i u osmoj deceniji života, ima jednako rigidne antizapadne stavove kao, recimo, Matija Bećković ili Dobrica Ćosić, koji su veoma rijetko napuštali Srbiju. U punoj mjeri Amfilohije će odioznost prema Zapadu pokazati devedesetih godina: svoje protivnike naziva “crnolatinašima”, još veli da su  Zapadne nacije ogrezle u porok i licemjerje pa su namjerne uništiti Srbe, koji čuvaju neko “najdublje pamćenje”(!), da bi poslije toga “ljudi mirno i neuznemiravano mogli ovdje da žive u ovom trulom svijetu, zadojeni duhom nekrofilije, u mrtvačnici zemaljskoj”! Slične besmislice danas se mogu čuti od  vjerskog fanatika, rasista, poklonika  kulta ličnosti najrazličitijih svjetonazorskih provinijencija, na primjer, Abu Bakra el Bagdadija, iranskih mula, predvodnika Kju klus klana, sjevernokorejskog diktatora Kim Jong Una, sekti koje svoja učenja zasnivanju na iskrivljenom poimanju Starog i Novog Zavjeta.

Amfilohijev  Bog, kako je govorio pjesnik Jovan Dučić,  ne prašta nego sveti pravdu jer “osveta na srpskom jeziku nije čovečanska stvar, već stvar Božje pravde čiji je čovek samo izvršilac”(sic!). Prema ovoj mantri Srbin-svetosavac  dok se bori za srpsku stvar  ne može napraviti djelo koje Bogu nije drago. (Jednom je Dobrica Ćosić, u trenucima konfuzije ili prosvjetljenja rekao: “Srbiju je spasila laž”). Dakle, u ime srpstva je dozvoljeno ubijati, krasti, lagati, podvoditi maloljetnike, itd. Kod fanatika i mitomana ne postoji distinkcija između istine i laži:  “istina” je sve što nama ide u prilog a “laž” je oružje kojim se služe neprijatelji srpstva i pravoslavlja.

Ovakvoj naraciji primjerena je i teorija o božanskom porijeklu nacije. Zato Amfilohije tvrdi da se poslije Francuske revolucije, “koja je upravo zatrovala svijest evropskih naroda” pojavilo drugačije poimanje nacije. Dalje, ovaj teolog kontemplira da je po evropskom shvatanju  nacija “jezik i krv” (!), premda je za Herdera, Renana, Vebera, Hobsbauma, Andersona, Smita, nacija sociopolitički, kulturološki konstrukt koji se stvara u istorijskom procesu a ne krvna zajednica plemena ili etnije. Radović, dakle,  kulturološku školu nacije proglašava biološkom!? “To biološko shvatanje nacije se pojavilo sa ateizmom u Evropi, kada su Evropljani počeli da se klanjaju prirodi i proglašavaju je za svoga boga i tvorca”, još navodi  teolog Radović. Optužujući sljedbenike Francuske revolucije, ali i Kominterne, za biologizam, darvinizam, pa i za etnogenetski pristup, to jest neduhovnost i neznaboštvo, on beskrupuloznom zamjenom teza ustvari želi dokazati da se jedino Srbi nijesu odrekli svog božanskog porijekla, i da ih stoga tvorci “novog svjetskog poretka” surovo kažnjavaju. Amfilohije na TV Beogradu 1988. godine, kaže: “Stav komunističke partije i to po direktivama Kominterne prije rata, bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba oslabiti. Na temelju toga stvoreni su narodi koji nikada nijesu postojali, kao recimo Crnogorci”.  Najbrutalniji je naravno u kastigavanju crnogorske nacije. Beogradska Politika 1992. : “Crnogorci su komunistički nakot ili kopilad… i kopile je dijete koje treba ljuljati”. Dakle, u jednoj rečenici izgovara, za ovdašnji mentalitet,  dvije najstrašnije uvrede: nakot je životinjski porod a kopilad, bastardi, bili su obilježeni i odbačeni članovi zajednice. U stilu vulgarne  ulične prostote još dodaje da  “kopile”,  koje je metafora za lažnu naciju, treba “ljuljati”.

 

Crnogorska nacija kao otjelovljenje antisprstva

 

Uzimajući velikosrpstvo kao duhovni i moralni apsolut, Amfilohije svoje neprijatelje kleveće, drsko i samouvjereno, kao što su to prvih godina poslije pobjede revolucije radili članovi Đilasovog  odjeljenja za agitaciju i propagandu koji su demonizivali svaki oblik religijskog, građanskog ili nacionalističkog diskursa. U podužem spisku neprijatelja srpstva, među kojima su islam, katoličanstvo, NATO, ateizam, rok kultura, Hrvati, Albanci… ovaj srpski jerarh rodom iz Morače, za arhineprijatelja smatra crnogorsku naciju i državu Crnu Goru. Crnogorska nacija za  Amfilohija, izronila je iz ada, stvorili su je pakleni duhovi, vođe Kominterne, da razori divnu srpsku naciju, kao jedinu oazu nevinosti i duhovne čistote. Takav stepen opsesivnog neprijateljstva prema Crnoj Gori nije zapamćen od vremena Numan paše Ćuprilića i Mahmut paše Bušatlije.  Svakom moralno osjetljivijem biću s izvjesnim osjećajem mjere  teško je i ponoviti gore navedene blasfemije, pa još i to da je Crna Gora “fildžan država” napravljena od izmeta (“ne pravi se pita od govana”). Ovakva samomržnja može se sresti i kod nekih konvertovanih Jevreja, koji su svoje sunarodnike optuživali za sva zla ovoga svijeta, od nevine krvi Isusove do raznih zavjera protiv hrišćana, djecoubistva, lihvarstva, itd.

No, u evropskom kontekstu riječ je o posebnom fenomenu: agresivni nacionalizam hegemonističkog tipa svoje najekstremnije sljedbenike nalazi na rubovima nacije, ili među pripadnicima drugih etničkih grupa koje su politički asimilovane – sjetimo se Korzikanca Bonaparte, Austrijanca Hitlera, Gruzina Džugašvilija – pa nije čudo da su Srbi iz Crne Gore barjaktari najmračnijeg velikosrpstva. Oni su neprestano  raspeti između tlapnje o tome da su najbolji Srbi, “so srpstva” i udvoričkog metanisanja terazijskom establišmentu. Zato se ne treba  čuditi što svojim neposlušnim zemljacima, nacionalnim Crnogorcima, niko nije sasuo toliko uvreda  koliko su to činili bećkovići, đuretići, strikovići, mićovići, božovići… U prethodnom poglavlju istaknuli smo da  Amfilohiju grubost u izričaju, kao i njegovo lice, šake i sitne oči, koji liče na mapu vrletne Morače, prirođena, te da je sve ono docnije svjetsko iskustvo i obrazovanje nije  smekšalo, profinilo. Zbog grube, vojničke, neukrotive prirode njegovi suparnici u Beogradskoj patrijaršiji dali su mu nadimak “Crnogorac”. “Karakter je sudbina”, tvrdi Heraklit, i ovaj neobični jerarh bi sigurno, s obzirom na svu  upornost, posvećenost i neutaživu slavohlepnu ambiciju,  postao srpski patrijarh da je mogao, u određenim momentima, zatomiti svoju  gorštačku plemensku prirodu.

Fenomenološki gledano, klasična crnogorska plemenska diferencijacija u etičkom i sociopsihološkom smislu, do polovine dvadesetog vijeka, kada je više od četiri petine stanovništva živjelo na selu, načelno se mogla klasifikovati na viši i niži plemenski tip. Viši tip je znatiželjan, otvoren, socijalno prilagodljiv, sa dobrim osjećajem za mjeru i usvajanju vrijednosti koje imaju univerzalno značenje. Ko god se srijetao sa ovim seljačkim sinovima rasijanim po velikim prijestonicama, gdje su  napravili značajne karijere i  ugled, morao je biti osupnut i fasciniran  manirima ovog naočitog soja koji je više priličio aristokratama na starim dvorovima nego nekadašnjim čobanima stoke sitnog i krupnog zuba  po crnogorskim  zabitima. No, i među osobama koje pripadaju nižem plemenskom tipu ima izrazito uspješnih ljudi. I njih je krasila okretnost, bistrina, upornost, specifična inteligencija koja pronalazi prečice u društvenoj hijerarhiji: pogotovo im nije nedostajala drskost i beskrupuloznost. Ono što ih je u nekoj mjeri limitiralo je povremena grubost i sirovost, nedostatak osjećaja mjere i stvarni prezir prema  drugim kulturama i civilizacijama, te manjak afiniteta za moderne i avangardne škole i pokrete, i empatija prema slabim, ugroženim i odbačenim ljudima.

Amfilohije Radović je   marljiv i znatiželjan čovjek. Njega i u starosti ne miri mjesto. U njegovom globtroterstvu ima još jedna temeljna protivrječnost: putnici  su  otvoreni za drugačije kulture, i nova iskustva umnogome određuju njihove prosedee i pogled na svijet. No, od Amfilohija se svaka vrsta bjelosvjetske avangardnosti  odbijala se kao nebeske sile od Platija ili Kape Moračke. On je otišao iz Morače ali Morača iz njega nije nikad. S druge strane, biografije i djela mnogih   teologa pokazuju da sholastički pogled na svijet nije nužno suprostavljen modernim poetikama i mondijalističkom shvatanju čovječanstva kao jedinstvene zajednice – aktuelnog rimskog papu Franja smatraju ekspertom za djelo  H. L. Borhesa – ali Amfilohjieva estetika  nije odmakla od narodne poezije, srpskog romantizma, Radovana Bećirovića Trebješkog i Matije Bećkovića.  I Amfilohije na Crnu Goru gleda kao na jedan zamišljeni okamenjeni prostor koji je izvan vremena : čiji je jedini zadatak da čuva Kosovski zavjet i legende o svom kosovskom porijeklu. K tome, sebi je zadao još jednu veliku misiju: da  gradnjom bogomolja u vizantinskom stilu nametne svetosavlje kako bi potpuno izbrisao tradiciju crnogorskog pravoslavlja iz vremena Crnojevića i Petrovića Njegoša, sa  elementima ekumenizma i laicizma koji nijesu bili karakteristični za ostale ortodoksne crkve. (Mitropolitu Petru Prvome katolički svećenik je bio lični sekretar). Istaknuti srpski intelektualac i teolog Mirko Đorđević, o Amfilohijevom karakteru i intelektualnom profilu, između ostalog kaže: “U njegovim objavljenim knjigama i tekstovima nema dokaza da raspolaže rafiniranim esteskim čulom. Naprotiv, mjerila su mu retrogradna klasicistička i, čak socrealistička, u smislu antimoderna, a rečnik saopštenja koje potpisuje ostrašćen: na skarednost odgovara skarednošću (‘evropski izmet’). U tom krugu tema nema rasprava, on je zatvoren i zaokružen u skandal“. U citatima iz višetomnih Amfilohijevih meditacija o tragediji Kosova, preuzetih iz teksta istoričara Zorana Lakića, iz svake mitropolitove rečenice prosto izvire patetika, opšta mjesta, banalne i neukusne metafore. Poezija ovog učenog teologa, koji se hvali da se služi sa sedam svjetskih jezika,  ima manje imaginacije, leksičke i versifikatorske suptilnosti od sočinjenija deseteračkog pjesnika Radovana Bećirovića, o čemu svjedoče izvodi iz pjesme, Krstom časnim do slobode zlatne: “Vidovdane moj očinji vide/Tobom vidim što drugi ne vide … Svi odoše u boj na Kosovo/ Za presveto ime Isusovo!… Vidim Laza nebom obasjala/ I u njemu zlo novog dana”. Možda ništa tako dobro ne govori o Amfilohijevom duhovnom beznađu i sklonosti umjetničkom kiču i banalnim, uskogrudim, parohijalnim percepcijama svojih savremenika, ali i nebeskog Raja i Pakla, kao što su motivi na freskama u novoizgrađenoj crkvi Vaskrsenja Hristovog. U tom ogromnom betonskom zdanju sagrađenom u vizantinskom stilu oslikane su freske koje liče na amaterske stripove: na jednoj strani su “pravednici”, oni što su bogu i Amfilohiju  mili, a s druge bande, u vlasti demona i paklenih duhova su protivnici Srpske pravoslavne crkve, među kojima su  državni dužnosnici što su se nekad zamjerili mitropolitu.

Amfilohije s lakoćom izvrće činjenice, falsifikuje i podmeće, naročito kad su “separatisti” u pitanju, jer vjeruje da je   crnogorstvo  inferiorno, provincijalno,  nesposobno da pojmi veličinu srpske naciju, iako je nemjerljivo važno za integralno srpsko biće. Vasa Čubrilović pisao je u  memorandumu o rješavanju kosovskog pitanja: “Crnogorci su niži politički tip, ali daju najbolje sokove našoj rasi”. Rasistička teza akademika Čubrilovića, nema na umu samo navodnu biološku supremaciju Crnogoraca nego  i njihovu istorijsku i kulturnu baštinu, prevashodno petovjekovnu oslobodilačku borbu protiv Turaka, u vrijeme kad je Srbija istorijski bila tabula rasa, pa je srpski identitet čuvan i prenošen uglavnom kroz kulturne i duhovne ustanove u austro-ugarskim zemljama: svi važni ljudi za  nacionalni preporod Srbije do druge polovine devetnaestog vijeka dolazili su iz Austro-Ugarske.

Koloritnosti Amfilohijevog karaktera i pregalaštva doprinosi i jedna danas pomalo zaboravljena  osobina iz našeg seljačkog miljea, koji je iščezao ili se karikaturalno  reciklirao još u vrijeme komunističke industrijalizacije. Svojevremeno u  selima su se mogli naći  pretenciozni muškarci obično  srednjovječne ili starije dobi, koji  u svakoj prilici, silom nasramotu, traže momenat pažnje da se istaknu  na masovnim skupovima, veseljima ili žalostima, svejedno je li  u pitanju svadbena zdravica, govor na pogrebu, lelek ispred patulje pokajnica, besjeda na političkom skupu, itd. Ovakvi  ljudi imali su izvjesnu popularnost među plemenicima, ali su često bili i predmet šala. Jer, njihova nametljivost izazivala je neobične, pa i smiješne događaje:  ponekad su im se, premda je  riječ o  iskusnim i darovitim govornicima koji bi u nekoj pustoj udolini ili odvojenom kućištu uvježbavali svoje nastupe, događale   frojdovske omaške, na primjer, da na sahranama, dok pristupaju kući pokojnika ispred patulje pokajnica lelekač umjesto preminuloga ožali  njegovog sina ili brata koji primaju saučešće. Ni Amfilohije nije mogao odoljeti toj napasti da, kad god je imao priliku, drži posmrtne govore, ne samo osobama koje su mu bliske po sudbini, političkim i nacionalnim stavovima, nego i da se oprašta od onih koji su svojim senzibilitetom, pogledom na svijet i profesionalnim stremeljenjima bili njegovi antipodi. Tako je održao opijelo i govor nad grobom Danila Kiša, koji je imao istinsku odbojnost prema svemu što predstavlja Amfilohije Radović, ili, ostao je upamćen njegov  dvosmisleni govor na sahrani ubijenog Zorana Đinđića –  političara koji je više od svih njegovih savremenika zagovarao strateško i bezuslovno povezivanje  Srbije sa Zapadom –  u vezi njegove politike i sudbine. Prilikom prenosa posmrtnih ostataka kralja Nikole iz Italije u Crnu Goru, Amfilohije je, mimo protokola, ušao na italijanski vojni brod koji je bio pristao u barskoj luci i održao molitvu. Mitropolitova narciosoidnost,  želja da dominira na svim skupovima, pa i na pogrebima znamenitih ličnosti, nije ga suspregla da obavi crkveni ritual tamo gdje mu mjesto nije, i  to crnogorskom kralju kojega su  iz domovine proćerali pristalice aneksije Crne Gore Srbiji, čiji su najeksponiraniji sljedbenici upravo SPC i njen jerarh  Amfilohije Radović. Pošto su ostaci kralja Nikole vraćeni u zemlju nakon sedamdesetogodišnjeg progonstva  Radović  je uzeo ključ od Dvorske crkve na Ćipuru, u kojoj su  sahranili kralja sa dijelom njegove famelje, i najednom je počeo hvaliti posljednjeg vladara iz dinastije Petrović Njegoš  kao velikog srpskog vladara, zaboravljajući da ga je lani  nazivao despotom i  separatistom koji su “ostalome srpstvu” zabijao nož u leđa.

Otto Dix, Sedam smrtnih grijeha

Lažni nasljednik Svetog Petra Cetinjskog

 

Amfilohije je s velikim nadama i ambicijama došao u Crnu Goru 1990. godine, u vrijeme dok je velikosrpski nacionalizam  bio na tački ključanja. Konačno mu se ukazala prilika – nekoliko godina ranije crnogorsko komunističko rukovodstvo oduprlo se želji crkvenih i nekih vojno-političkih krugova u Beogradu da Amfilohija imenuju za  koadjutora starom mitropolitu Danilu Dajkoviću – da u zavičaju, u trenutku trijumfa velikosrpstva napravi veliku nacionalnu obnovu, istrijebi ateizam i crnogorstvo. Kao svaki  fundamentalista on svoje koncepcije  postavlja antagonistički,  pogotovo u odnosu na crnogorsku naciju i  sekulizam, koje smatra kauzalno povezanim: “Vraćamo se, na sreću, svetinji i tradiciji. Nikada tako pravoslavna vjera nije bila kukavna kao u naše vrijeme. Tu kukavnost nije donio Turčin i neprijatelj, nego smo mi htjeli tu vjeru da pogazimo. Ali – nijesmo mogli. Od pamtivijeka je tako bilo, i u vrijeme Mahmut paše Bušatlije, i bezbožnoga Josipa Broza, s kojim se još ponose bezbožni Crnogorci i prijestonici čuvaju njegovo ime”. Ove riječi je izgovorio još dok nije bio uzurpirao mitropolitsku stolicu na Cetinju i smijenio, mimo običaja u pravoslavnoj crkvi,  ostarjeloga ali još relativno vitalnog vladiku  Dajkovića – koji je fizički i mentalno bio  sposobniji od patrijarha Pavla u njegovim zadnjim godinama –   u doba kada je izgledalo da je Crna Gora završila svoju istorijsku misiju kao odjeliti državno-nacionalni entitet. Amfilohije je  zaista  s neviđenom strašću počeo restaurirati i zidati bogomolje po Crnoj Gori, sve u tradicionalnom vizantinskom stilu, uvodeći i izvjesne rituale – na primjer takmičenja u plivanju na vjerskim praznicima – koje nije poznavalo tradicionalno crnogorsko pravoslavlje. Gradnjom vizantinskih bogomolja, uvođenjem netradicionalnih rituala, plasiranjem drskih    falsifikata, on  pokušava izbrisati ili izvitoperiti cjelokupnu duhovnu i političku djelatnost prvosvještenika Crnogorske pravoslavne crkve, poglavito mitropolita iz kuće  Petrovića Njegoša. Počeo se pozivati na njihovo duhovno i političko djelo, iako ih je do juče – kao što je slučaj i s kraljem Nikolom –  blatio zbog njihovog “separatizma” i nelojalnosti Srbiji.

Pritisnut nebrojenim istorijskim izvorima o  autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, Amfilohije katkad i prizna njeno postojanje, uz svojevrsnu ironiju: “Crnogorci su ionako samoglavi (autokefalan znači samoglav). Zna se gdje nas je ta samoglavost dovela: do bratoubličkog klanja…”. No, već sjutra, u maniru  pravog propagandiste gebelsovskog ili ždanovljevskog kova srpski mitropolit ne osvrće se na ono što je  priznao, i ponovo jednako sirovo i blasfemično pristalice CPC-a naziva “sektašima”, “crnolatinašima”, “raskolonicima”, a poglavara Crnogorske pravoslavne crkve prevarantom koji se lažno predstavlja. Propagandisti ovoga tipa računaju da je većina ljudi glupa, neobrazovana ili ravnodušna na laži, pa se služi manipulacijama koje bi morali ukapirati i  đaci sedmog razreda osnovne škole: Amfilohije sadašnju Crnu Goru naziva “fildžan državom” jer se navodno odrekla granica iz vremena kralja Nikole. Lamentira nad  “gubitkom” Metohije, ali ne pominje da je u to doba četiri petine  Crnogorskog primorja, od Debelog brijega do Sutomora, prostor koji je neuporedivo kulturno i ekonomski napredniji od Peći i Đakovice, bio izvan granica sadašnje Crne Gore.  U svom makijavelizmu on će se poslužiti i predstavnicima drugih vjerskih zajednica, katoličkim i muslimanskim vjeroučiteljima –   koje je u vrijeme agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, krstio najpogrdnijim imenima –  kako bi naudio CPC-u, svom arhineprijatelju. Koliko je Amfilohije lišen svakog moralnog obzira i vjerodostojnosti govori i činjenica da se prihvatio dužnosti vođe delegacije SPC-a u pregovorima o autokefalnosti s  Makedonskom pravoslavnom crkvom, koju takođe ne priznaje većina pravoslavnih crkava, a istovremeno negira i  izvrgava ruglu  bilo kakav pomen autokefalnosti, pa i eventualne autonomije, za mitropoliju na čijem se čelu nalazi. Isto tako je istaknuti član zajedničke komisije  Hrvatske biskupske konferencije  i Srpske pravosalvne crkve o ulozi kardinala Alojzija Stepinca u vrijeme Pavelićeve NDH, iako je izgubio svaki moralni osnov da o bilo čemu arbitrira u vezi s Hrvatskom poslije guslarskog sokoljenja  crnogorskih rezervista uoči napada na Dubrovnik 1991.

Akademik Pavle Mijović je imao je svoje, nomen est omen, semantičko tumačenje Amfilohijeva imena: “ Ako bi se o ličnosti moglo govoriti po imenu koje nosi, semantici njegovog grčkog (paganskog koliko i hrišćanskog) imena bi odgovaralo tumačenje amphi-logosa-a kao: protivrječan, dvojstven, dvostruk, nesiguran”. Bez obzira na validnost Mijovićevog semantičkog tumačenja –  koje nije saglasno sa tumačenjem grčkih teologa –  dvojnost, dvostrukost, ambivalentnost Amfilohija Radovića zorno se može potvrditi  u njegovom odnosu prema mitropolitima iz kuće Petrovića Njegoša. On neprestano ponavlja da sjedi na tronu Svetog Petra Cetinjskog i Njegoša, a istovremeno s jednakom strašću se bori da razori i izbriše svaki trag njihovih glavnih duhovnih i političkih postignuća: crkvene samostalnosti i državne nezavisnosti, koje su bile sudbinski povezane u održanju crnogorske nacionalne i državne posebnosti. Da ironija bude veća, samozvani nasljednik Petra Prvog i Njegoša   ima i potpuno suprotne teološke, filozofske i civilizacijske poglede u gotovo svim važnim   pitanjima u odnosu na tvorce moderne crnogorske državnosti. Petar Prvi, i pogotovo Njegoš, bez obzira na političke razmirice s Austro-Ugarskom, Fancuskom i Venecijom, pokazuju veliki respekt prema Zapadnoj civiliziciji, o čemu između ostaloga svjedoči njihova službena i privatna korespondencija, kao  i dio  lične biblioteke koja je sačuvana u Biljardi. Njegoš se žali da se Crna Gora nalazi iza “granica prosvijećenosti”, za razliku od Amfilohija koji evropsku kulturu smatra nekrofilnom, nihilističkom, bezbožnom. I  odnos Petrovića Njegoša prema Rusiji stubokom se razlikovao od Amfilohijeva metanisanja ruskim velikodostojnicima i tajkunima. Njegoš u jednom pismu kaže da voli Rusiju, ali da teško podnosi njene diktate, i da bi se Crna Gora trebala vezati za neku demokratsku zemlju poput Amerike, dok Petar Prvi podnosi poniženja od petrogradskih velikaša, koji ga proćeruju iz Rusije, jer se nije povinovao nekim naredbama koje je on smatrao štetnim za Crnu Goru. Dakle, za razliku od Amfilohija, koji je crnogorske interese uvijek pretpostavljao srpskim i ruskim prohtjevima – spreman je u određenim okolnostima da pogoduje i Albancima i Hrvatima, pa i crnom đavolu, samo da   nanese štetu crnogorskoj samobitnosti i suverenosti –  Petrovićima su  interesi  Crne Gore uvijek  bili prvi i jedini.

Kad tumačimo fenomene totalitarne svijesti koja beskrupulozno kontinuirano prezentuje očigledne ideološko-političke laži, koje ne mogu pokolebati nikakvi dokazi, ne govorimo samo o moralnom ili intelektualnom profilu protagonista koji ih izgovaraju  nego zapravo zalazimo u sferu psihopatologije iracionalnog i emocionalnog mišljenja i diskursa. Fanatizam makar jednim dijelom izvire iz iracionalnog i emocionalnog, i zato i kad  sljedbenici raznih totalitarnih diskursa shvate  da izmišljaju ili iskrivljuju činjenice to ih ne  uznemirava, jer vjeruju da  izvrtanje istine  služi postizanju višeg cilja. Već s početka dvadesetog vijeka vidjeli smo kako propagatori boljševičkog komunizma, nacizma i fašizma  svojataju velike  stvaraoce i filozofe čija su učenja potpuno suprotna ideologiji borbenog ateizma, rasnih predrasuda i malograđanštine svih vrsta. U tom smislu posebno su indikativna pozivanja Lenjinove revolucionarne boljševičke partije na Tolstojevo socijalističko učenje koje se protivilo svakom političkom nasilju ili nacističko slavljenje Ničea, koji je zbog sukoba s Vagnerom i ostalim antisemitima  bio anatemisan i izopšten iz akademske zajednice ondašnje Njemačke. Ipak, u evropskoj istoriji ne postoji tako drzak i očigledan falsifikat, koji se graniči s apsurdom, kao što su tvrdnje Amfilohija Radovića o svojoj duhovnoj i političkoj bliskosti s Svetim Petrom Cetinjskim i Njegošem. Uzurpator mitropolitske stolice u Cetinjskom manastiru po ko zna koji put čak i autokefalnost koju su  u Njegoševo doba priznali Vaseljanski patrijarh i Ruski sinod  naziva nekanonskom, i pritom cijeli svoj vijek radi na uništenju crnogorske crkve, nacije i države, a u isto vrijeme proglašava  se legitimnim političkim, duhovnim i kanonskim nasljednikom Petra Prvog i Njegoša.

Amfilohije Radović, dakle, okušao se u više bizarnih uloga , između ostalih postao je nacionalni i duhovni lider znatnog dijela crnogorskih Srba, ali njegove pretenzije na tron Petrovića Njegoša   najčudnije su i najnevjerovatnije. (Ukoliko se neki daroviti pisac pozabavi istorijom crnogorskog samozvanstva, izučavajući biografije  znamenitih pustolova, od Stjepana Zanovića, Šćepana Malog, Duke od Meduna, Nikole Vasojevića, kao i  manje poznatih mitomana i lunatika, to će biti jedna od najuzbudljivih knjiga  našeg jezika).  U  slobodnijoj literarnoj formi, koja dozvoljava  kombinovanje fakcije i fikcije, Amfilohiju bi se mogle pripisati različite osobine ovih znamenitih maštara i prevaranata, dok u  ozbiljnijoj komparativnoj analizi, nije pretjerano kazati da Amfilohije Radović nema više  istorijskih i moralnih argumenata da se prikazuje kao nasljednik Petrovića Njegoša od   lažnoga cara Šćepana Malog koji je bio ubijedio Crnogorce da pretenduje na prijesto  Romanova.

 

Okamenjena slika Crne Gore

 

Dogmatski agitatori i ideolozi – ljudi jedne knjige – ne razumiju da se u istoriji ništa ne završava končano. Čak i kad uistinu nestane neki narod, država ili civilizacijija nema zadnjeg i nepobitnog mišljenja o njihovom trajanju i nestanku. Svaka nova epoha, na osnovu iskustva prethodnika i kritičkog promišljanja, ponešto od usvojenih kanona će reinterpretirati, odbaciti ili dodati. U Amfilohijevoj, pak,  uobrazilji Crna Gora se okamenila, kao neki monument ili etnološki park čija je sudbina i svrha samo da čuva sjećanja na “srpstvo” i nekakve metafizičke “srpske istine”. On je bio nezainteresovan da akceptira mnogostrukost i protivrječnost istorijskog procesa, pogotovo u onim segmentima koji su suprostavljeni njegovoj nacionalnoj ideologiji i pogledima na svijet. Amfilohije je  Crnu Goru istraživao samo na anegdotalnom nivou, a  gotove kanone nekritički preuzimao je od srpskih ideologa s početka 20. vijeka, čiji je zadatak bio da afirmišu i reinterpretiraju samo one vrijednosti i simboličke topose Crne Gore koje  korespondiraju s integralnim srpstvom.

S izvjesne vremenske distance biće još vidljivija temeljna zabluda  ovog Moračanina – moračko pleme dalo je  Amfilohija, ali i Sekulu Drljevoća i Milana Rakočevića, najradikalnije crnogorske nacionaliste – da   Crnogorci, odnosno njihovi predšasnici Dukljani i Zećani, ništa drugo nijesu mislili i radili kroz svoje hiljadugodišnje trajanje nego su samo težili da postanu integralni dio srpske nacije i civilizacije. U toj somnabulnoj naraciji preci Crnogoraca bili su Srbi –  koji su mislili samo srpski –  i prije nego što su  Srbija i srpstvo nominalno i politički stvoreni! Najvažniji zadatak ove  koncepcije koju su postavili Nikolaj Velimirović, Branislav Petronijević, Aleksandar Belić, Jovan Skerlić, Jovan Cvijić, Jovan Erdeljanović, i drugi srpski ideolozi  početkom 20. vijeka bio je da cetinjske mitropolite, posebno Njegoša – ostale Petroviće, pa i Petra Prvog, srpska propaganda toga vremena   je potcjenjivala ili smatrala separatistima  –   prikažu kao prirodni i neodvojivi dio srpske duhovnosti, istorijske i političke tradicije, istovremeno minorizujući vjekovima izgrađivanu crnogorsku posebnost.

Ipak, odasvud je lakše rascrnogorčavati Petroviće nego iz Cetinjskog manastira. Da ovaj posao nije nikome ugodan, pa ni tvrdokornom Amfilohiju, govori i to, da prema priznanju njegovih poznanika  u vrijeme  dvadesetsedmogodišnjeg službovanja u tom sjedištu  duhovne vlasti – dva vijeka i svjetovne – nije nijednom zaredom prekonačio više od tri-četiri noći. Ono što je lakše provjerljivo, a jednako pokazuje koliko je Amfilohiju Radoviću neugodno u manastiru, i na samom Cetinju, govori činjenica da je za  vrijeme svog stolovanja  samo dva ili tri puta izašao iz manastira, prošetao ulicama grada čiji je nominalno stanovnik. Njegovi predšasnici, mitropoliti crkve čiji su poglavari vjekovima birani na Opštecrnogorskom zboru, svojevrsnom narodnom parlamentu, u vrijeme svog stolovanja u manastiru koji je sagradio Gospodar Ivan Crnojević, bili su najviđeniji građani prijestonice, uključeni u sve bitne sfere svakodnevnog života, a današnji vladika Amfilohije Radović neuporedivo je  manje prisutan u gradskom životu Cetinja nego što su to bili Vener fon Vebenau i Pircio Biroli, okupacioni guverneri u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

Možemo samo slutiti što Amfilohije osjeća dok vrši službu božju pored ćivota Svetog Petra Cetinjskog, koji je cijeli svoj “velji vijek” – kako je sȃm nazivao svoju dugovječnost –  posvetio očuvanju i unapređivanju crnogorske države. Možda je  Amfilohije, iz knjiga i dokumenata koji su mu bili dostupni otkad je postao glava toga manastira,  doista bio osupnut  čudesnom moralnom snagom, ličnom hrabrošću i izuzetnim intelektom tog grandioznog prvosvještenika za kojega su savremenici, izvanjci i stranci s kojim je pregovarao, govorili da više liči na srednjevjekovnog kneza nego na kaluđera. Ipak, njegovo javno iskazivanje poštovanja i  zasluga Svetog Petra Cetinjskog nije potpuno iskreno, jer kolikogod je možda   spoznao vrline Petra Prvog,  ne može ga osobiti na isti način kao vladiku Nikolaja ili oca Justina,  jer taj starac – kao i njegov sinovac vladika Rade –  tvrdoglavo su i bez uzmaka štitili interese one šake naroda koja se bila skupila u podlovećnskom kraju, a tek su onda mislili o   “slavenoserbskim” ili ruskim  interesima.

 

 

 Truli mir i sveti rat

 

Kleronacionalisti spekuliraju da su svi u Crnoj Gori, pogotovo iz pravoslavnog korpusa, koji se ne smatraju dijelom pansrpske duhovnosti, odnarođeni  uskim separatističkim pogledima ili mračnim komunističkim nasljeđem. To je za njih kao  zloćudna izraslina na divnom tijelu “nebeskog naroda” koji čuva “najdublje pamćenje”! Zato ukoliko nije moguće milom, ubjeđivanjem, podilaženjem, korupcijom, treba svim sredstvima “trijebiti gubu iz torine”, odnosno nacionalne Crnogorce dovesti  na zanematljiv broj tako da više nikad ne bi predstavljali objektivnu opasnost za velikosrpsku ideju. U tom kontekstu su početkom devedesetih godina Šešeljeve i Karadžićeve paravojske, kao i djelovi vojne Kontraobavještajne službe i kriptočeničke Narodne stranke prijetili  istaknutijim akterima antiratnog pokreta, i posebno Cetinju koje je bilo centar otpora velikosrpstvu. Ratoborni Amfilohije nije samo psovao i vrijeđao nacionalne Crnogorce nego je i prizivao naoružane pojedince i paravojne grupe da od Cetinjana tobož čuvaju Cetinjski manastir. Tako su na Petrovdan 1991. godine pristalice Amfilohija Radovića ispred Cetinjskog manastira iz vatrenog oružja ranili dvojicu cetinjskih mladića, a za Badnji dan 1992.  pored Badnjaka je uz srpskog mitropolita  stajao Željko Ražnatović Arkan, komandant tzv. srpske garde, ne bi li zastrašio Crnogorce koji su se protivili Amfilohijevom skrnavljenju crnogorskih religijskih i nacionalnih tradicija. Napade i prijetnje iz Cetinjskog manastira Crnogorci su doživjeli teže od svih drugih nasrtaja i poniženja u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića i njegovih podgoričkih marioneta, jer ovo zdanje je uvijek bilo simbol “crnogorske volje i slobode”, i nakon zadnje paljevine  manastira u 18. vijeku, iz njega nije se prijetilo Cetinju i Cetinjanima – ni u vrijeme autrougarske i talijansko-njemačke okupacije –  do Amfilohijevog dolaska na katedru crnogorskih mitropolita.

Ali, detaljnu i objektivnu analizu Amfilohijeve  uloge u Crnoj Gori nije moguće imati bez cjelovite slike o učešću Srpske pravoslavne crkve u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, čija su dejstva prevashodno bila usmjerena prema civilnom stanovništvu.  SPC u ratovima 1991-1999. više je bila agitaciono-propagandni centar nego crkva koja propovijeda milosrđe. Ona je blagosiljala etničko čišćenje, čak i rušenje inovjernih bogomolja, pod izlikom da  se koriste u vojne svrhe! U takvim militantnim porukama prednjačio je – ko bi drugi do – Amfilohije Radović. On u decembru 1992., poslije srušenog Vukovara i uništenog centra Dubrovnika, u vrijeme kada se srpska vojska nalazi na nekoliko kilometara od Zadra, Izjavljuje: “Ovo je trenutak kada po mom osjećanju treba biti negdje na graničnoj crti i reći kao vladika Rade, ‘neka bude što biti ne može, nek ad proždre pokosi satana, na groblju će iznići cvijeće, za daleko neko pokoljenje’ “. Evo kako stimaje Radovana Karadžića, Biljanu Plavšić i Momčila Krajišnika, koje je međunarodni Haški tribunal osudio za najteže zločine protiv čovječnosti: “U ovom trenutku našu dušu kao što je naš jezik čuvao Vuk Karadžić, jedan njegov prezimenjak, sa Plavšićkom, novom Kosovkom djevojkom, sa Krajišnikom – čuvaju nas i našu dušu, jer su ove noći krenuli svetolazarevskim putem. Opredijelili su se kao i car Lazar za carstvo nebesko”. Ranije smo spomenuli da je Moračanin i ličnim primjerom sokolio vojnike  na Dubrovačkom ratištu, i navodno se zagonio da podijeli sudbinu s kninskim Srbima uoči hrvatske vojne akcije Oluja, pa se prema prema svjedočenju nekih njegovih kritičara, predomislio kad je vidio da zajedno s narodom bježe i popovi, koji su  nesrećni narod gurnuli u pobunu. Nemamo saznanja da je Amfilohije naredio ili sugerisao nečiju fizičku likvidaciju, poput novokomponovanih “svetomučenika”  popova Mace Vukojičića i  Slobodana Šiljka,  ali da je kuražio i abolirao mnoge zlikovce o tome postoji mnoštvo neuklonjivih tragova, o kojima će se besjediti dok god se bude pominjalo njegovo ime.

Prošli su ratovi, Crna Gora je krenula putem samostalnosti, koja je donešena u mirnom političkom procesu. Amfilohije je, kao i većina njegovih istomišljenika vjerovao da će u neravnopravnim uslovima –  u kojima je indipendistima za pobjedu na referendumu  trebalo  deset posto više glasova nego njihovim protivnicima unionistima –   pobijediti, i zato je morao ćutke prihvatiti novu, za njega košmarnu stvarnost: da je postao stanovnik nezavisne Crne Gore. Ali, brzo se oporavio od prvobitnog šoka, i čim su se poražene unionističke stranke malo pribrale, prestruktirirale, i čak povezale sa razočaranim i vlastoljubljivim indipendistima, opet je mitropolit SPC postao ratoborni spiritus agens  kriptočetničke i proruske opozicije. Slabosti vlasti u unutrašnjoj politici, prije svega u izgradnji modernih institucija i dovršetku procesa konstituisanja nacionalne svijesti, te s druge strane, uprkos svemu ubrzano približavanje  Crne Gore  NATO-u uzrokovali su da  aktivnosti Amfilohija i srpske crkve u Crnoj Gori dobiju  intezitet kao u vrijeme  početka ratova u SFRJ. Amfilohije je danas stariji svadeset i pet godina nego početkom devedesetih, ali pošto se pojavila opasnost da se “srpska Sparta” utopi  u  NATO, što je za sprske  nacionaliste  mnogo  traumatičnije od proglašavanja same nezavisnosti,  stari mitropolit je opet stao u prve redove. Panika među Amfilohijevim saveznicima i savjetnicima nije bila bez razloga, jer učlanjenje u Atlanski pakt kvarilo im je planove   za novi referendum o državnom statusu. Velikosrpski nacionalisti i njihovi moskovski pokrovitelji bili su ubijeđeni da će Crnu Goru i formalno vratiti pod svoje okrilje ili je  barem ponovo učiniti satelitom, drugom Republikom Srpskom, koja će spoljnopolitički, bezbjednosno, ideološko-kulturno biti    puka srpsko-ruska kolonija. Ulazak Crne Gore u bezbjednosne NATO strukture, te komplikovane procedure –  čak i ukoliko bi antizapadne stranke prevladale u Crnoj Gori –  izlaska iz ove vojne alijanse koje traju decenijama, izbezumile su kleronacionaliste. Stoga je uoči prijema zemlje u Atlanski pakt pokrenut  novi specijalni rat protiv Crne Gore, čiji je centar bio u Moskvi. Ovoj kampanji  vjerski objekti SPC u Crnoj Gori služili su kao logistički centri, ne samo domaćim protivnicima prozapadne politike nego i stranim agentima i propagandistima. Monasi i svještenstvo SPC ugošćavalo je i javno  podržavalo egzircire i druge rituale kozačkih jedinica koje su zbog propagandnih – da li i vojno-zavjereničkih razloga? – boravile   u našoj zemlji. Amfilohije je bio domaćin ruskog medijskog tajkuna Malofejeva, koji je  avionom srpskom mitropolitu donio “svetu vatru” iz Jerusalima, valjda kao nagovještaj prave vatre koja će obasjati sve slavenofile poslije rušenja “odnarođenog, prozapadnog režima Mila Đukanovića”, na dan izbora 16. oktobar 2016.

Dosad je nerasvijetljena Amfilohijeva  uloga u pripremanju planova za krvavi puč  na dan izbora za državni parlament. I za  savremenike koji nemaju drugih saznanja osim onih koje prenose ovdašnji mediji postoje makar dvije stvari koje upućuju da je Amfilohije bio  u organizaciji zavjere ili barem da je imao saznanje da  teroristi na čelu s Bratislavom Dikićem, umirovljenim generalom srpske žandarmerije, namjeravaju nasilno osvojiti Skupštinu Crne Gore i oružanom pobunom dovesti na vlast lidere Demokratskog fronta. Prvaci Demokratskog fronta javno su izjavili da ih je Amfilohije blagosiljao noć pred izbore 16. oktobra i istu noć je iz Beograda, zajedno sa ljudima u mantijama, stiglo u Ostrog oko hiljadu “vjernika” u dvadeset punih autobusa, iako tih dana nije bilo vjerskih praznika zbog kojih se tradicionalno hodočasti u ovu crnogorsku svetinju. Nakon što je u toku noći između petnaestog i šesnaestog oktobra uhapšen general Dikić, vojni vođa puča, što su šesnaestog ujutro objavili  mediji, i pošto je bilo jasno da više nije moguće ostvariti plan koji su brižljivo pripremali specijalisti s iskustvom iz režiranih pobuna u  Ukrajini, Gruziji, Moldaviji… Amfilohije je –  na molbu ondašnjeg ministra policije Danilovića, bivšeg pobočnika Andrije Mandića, i Milivoja Katnića, hrabrog specijalnog tužioca, koji  u tom trenutku nije znao koliko je terorista još ubačeno u Crnu Goru i kakva su dobili naređenja od svoje komande – apelovao da se sačuva mir u Crnoj Gori. Javni Amfilohijev apel sigurno  je djelovao smirujuće na Mandićeve pristalice, ali se može pretpostaviti da su organizovane domaće i strane naoružane grupe čiji je cilj bio da se u zemlji izazovu neredi, anarhija, zauzimanje Skupštine, javnog servisa i likvidacija Mila Đukanovića, dobile naređenje od njihovog komandnog centra, odmah poslije Dikićevog hapšenja,  da ne preduzimaju planirane akcije. Pretpostavljamo da je s istog mjesta   i liderima Demokratskog fronta poslat signal da odustanu od zamišljenog scenarija, po kojemu su trebali da preduzmu političko vođstvo nakon osvajanja parlamenta, jer je plan već bio kompromitovan i velikim dijelom osujećen.

Specijalni rat protiv Crne Gore nastavlja se poslije  16. oktobra 2016., drugim sredstvima da bi se omalovažili dokazi o pokušaju državnog udara, što je već  jednom u nas viđeno početkom dvadesetog vijeka, u neobično  sličnoj  zavjeri pripremanoj na dan izbora za crnogorski parlament 18. oktobra 1907.  čiji je cilj bio  likvidacija kralja Nikole i napad na cetinjski parlament.  Kao što aktuelni propagandisti iz crnogorskih i srpskih medija i NVO sektora pokušavaju relativizovati i ismijati dokaze o pripremi krvavog prevrata tako su cijelo proteklo stoljeće generacije beogradskih propagandista i režimskih istoričara, u vrijeme karađorđevićevske i titoističke Jugoslavije, neprestano  pisale i govorile da je cijelu priču o bombama i bombašima izmislio cetinjski dvor kako bi Nikolin režim povratio popularnost u narodu. Danas je opozicija  još  drskija u osporavanju dokaza koje su potvrdile i obavještajne agencije Zapadnih zemalja, pa Andrija Mandić zajedno s ostalom srpskom opozicijom, Rankom Krivokapićem i Žarkom Rakčevićem, osuđuje vlast što je u medijima objavila pokušaj oružane pobune  na dan izbora, i tobož uticala na na izlazak birača!?

Nakon neuspjelog puča Amfilohije se stanio u Argenitini. Otišao je  u još jednu misiju odnarođavanja potomaka Crnogoraca koji  se u prvoj polovini 20. stoljeća  doseljavaju u ovu daleku zemlju, da bi zadojio srpstvom i svetosavljem i posljednju crnogorsku enklavu koja još nije bila pod uticajem SPC-a. Poslije povratka iz Južne Amerije, pošto je vidio da crnogorska vlast nema dovoljno hrabrosti i sposobnosti da do kraja istraži ideološku i logističku pozadinu pokušaja prevrata, te pokrene istrage protiv glavnih protagonista  zavjere, mitropolit Radović još više se osokolio, pa je državne čelnike uoči ulaska zemlje u NATO nazvao  izdajnicima Crne Gore!?

 

 Vješti propagandista i politički diletant

 

Amfilohije Radović je ušao u osamdeseto ljeto života, ali još uvijek je ratoboran i vitalan. Kako je riječ o priprostoj i strasnoj prirodi, koja odlikuje fanatike, on je i danas u svojim besjedama i djelima uporniji i radikalniji od njegovih pobočnika koji su mlađi trideset ili pedeset godina. Nedostatak političke i intelektualne suptilnosti kompezuje besprimjernom upornošću i izrazitim propagandističkim talentom da  jednako uvjerljivo  predstavlja često kontradiktorne, retrogradne i mračne  ideje. Svaki dogmatizam iza kojega stoji snažna volja, naročito u sredinama koje nijesu prošle proces  građanske emancipacije, imponuje znatnom broju ljudi, pa sȃm Amfilohije   oštro polarizuje crnogorsko društvo: na one koji ga obožavaju i one koji se gnušaju njegovog radikalizma, ratobornosti, antizapadnjaštva, tvrdokornog etnofiletizma koji obogotvoruje srpsku naciju a prema Crnogorcima pokazuje dosad neviđeni prezir i mržnju.

Amfilohije je, kao i njegov politički uzor Nikolaj Velimirović – koji je  bio spiritus agens srpskog fašiste Dimitrija Ljotića – izrazito  netalentovan političar. Kleronacionalisti, crkveni i mirski,  kadgod su mogli odlučivati uvijek su izabrali  najretrogradniju politiku i najgore lidere. Najprije su slavili Slobodana Miloševića, potom su istaknuli Vojislava Koštunicu i na kraju Andriju Mandića. Njihov svjetonazor karakteriše mješavina tvrdokornosti i licemjerja:  neprestano pominju  žrtve prinešene u slavu   nacije a potpuno su ravnodušni na stvarne patnje i stradanja ljudi koji su bili izloženi  pogibelji zbog njihovih politika. Ratni huškači iz Amfilohijeva kruga – svješteničkog i laičkog – nijesu pokazali istinsko saosjećanje sa onim nevoljnicima iz Krajine koji su na traktorima morali pobjeći ispred hrvatske vojske u Srbiju: niko od tih bardova srpstva nije  pozvao nekog nevoljnika u jednu od svojih vikendica ili rezidencijalnih stanova da im makar na trenutak olakšaju sudbinu. Nijedan od njih, koji nose mantije ili kicoške kaputiće i kačkete, premda se prekrste barem tri puta dnevno, nije se posramio, osjetio grižu savjesti, što je svojim zapaljivim riječima doprinio zloj sudbini tog ljudstva koje se poskitalo diljem bivše Jugoslavije i svijeta.

Za Crnu Goru u narednim godinama i decenijama postoje samo dvije opcije. Amfilohijevska, ksenofobična, koja s nepovjerenjem i mržnjom gleda na inovjerne nacije, sekularizam, građansko društvo, umjetničku avangardu i liberalnu  filozofiju. U toj panslavističkoj-kleronacionalističkoj  doktrini, koja je eminentno antizapadna, čak i više nego antiislamska, Crna Gora bi trebala da bude na braniku, na zapadnoj granici pravoslavlja, protiv Zapadnog trulog svijeta, zadojenog duhom nekrofilije. Takva Crna Gora nema svoj subjektivitet ni drugu svrhu postojanja osim da bude u funkciji srpstva, panslavizma i pravoslavne religije. Druga mogućnost se otvara članstvom u NATO i okončanjem procesa integracije u Evropsku Uniju. Pristupanje klubu zemalja Zapadne demokratije ne treba idealizovati, jer i one same se ciklično suočavaju s ekonomskim krizama, porastom populizma i ksenofobije, notornom neefikasnošću konsenzualnih nadnacionalnih institucija NATO i EU, ali ipak ovo je najbolji od svih postojećih svjetova. Pogotovo za zemlju koja je u tolikom zaostatku na planu ekonomije, obrazovanja, izgradnje demokratskih institucija. Uostalom Crna Gora, i više od drugih, svojom istorijom može posvjedočiti da su  tlapnje o nekakvim evroazijskim i panslavističkim integracijama i savezima uvijek donosile siromaštvo, ratove, posvemašnju nesigurnost i nazadovanje.

Ali, pristupanje NATO-u i EU neće riješiti  probleme naslijeđene u identitetskim pitanjima. Ekonomski prosperitet i demokratska modernizacija unekoliko relaksiraju  pitanja tradicije, jezika i religije – ne objavljuju se ratovi zbog ovih sporova u EU – ali njihovo prvobitno predpolitičko značenje jednako je važno i aktuelno kao i u zemljama koje zaostaju u ekonomskom i demokratsakom razvoju, o čemu svjedoče separatistički pokreti u Španiji, Velikoj Britaniji, Belgiji… U evropskom kontekstu nacije su još – ne znači da će tako biti  za pedeset ili sto godina –  glavni pokretači građanske emancipacije i političke stabilnosti. Stoga je fascinantno da poveliki dio intelektualnih i političkih prvaka  koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci još ne razumije, da  malobrojna nacija – na posljednjem popisu stanovništva bilo je 278.000 Crnogoraca – nema osnovne pretpostavke za dovršetak svog modernog konstituisanja – i njen elementarni opstanak je upitan –  bez rješavanja crkvenog pitanja, to jest  bez vraćanja autokefalnosti CPC-u, bez obzira što je nezavisna Crna Gora  postala i dio NATO. Jer, Atlanski savez će čuvati spoljne crnogorske granice, ali bez održive većinske crnogorske nacije, ne može biti građanske, to jest politički stabilne Crne Gore. Bez Crnogoraca kao većinske nacije,  ne samo predstavnici Srba nego i ostale nacionalne zajednice, u nekom trenutku  prikloniće se svojim takozvanim maticama, zemljama s kojima dijele etničko, jezičko ili religijsko jedinstvo. Dosadašnja podrška manjinskih nacionalnih zajednica državnoj nezavisnosti je sui generis, pogotovo na Balkanu, i ona je za svaku pohvalu, ali nije zauvijek oročena: ništa na ovom svijetu nije vječito, i u kriznim situacijama – ovo najbolje potvrđuje sudbina Crne Gore na početku dvadesetog vijeka – ukoliko ne postoji većinska saglasnost i svijest o posebnim vrijednostima, kao  i zajednički planovi za budućnost, sudbina zemlje se prepušta u ruke drugih, koji na nju po svom već uslovnom refleksu  gledaju kao na plijen.

Ergo, svjedoci smo neshvatljive crnogorske  ambivalencije: s jedne strane dogodio se proces državnog osamostaljenja i pristupanja postaje članica NATO-u, a u isto vrijeme   Amfilohije Radović je sprovodio neviđeni asimilacioni kulturocid. Njegovo graditeljsko djelo, obnova i gradnja nekoliko stotina manastira i crkava, u srpsko-vizantinskoj graditeljskoj tradiciji potpuno zapostavljajući autohtonu arhitektoniku zetsko-primorskog stila, grubo preuređivanje i devastiranje starih crkava i manastira imaju za cilj – i u tome je vjerni sljedbenik komunističkih agitpropovaca – da preoblikuje kulturni i duhovni identitet i sjećanje novih generacija Crnogoraca. Postoje ozbiljne studije o Amfilohijevoj devastaciji crnogorskog kulturno-istorijskog blaga, između ostalih i manastira Ostrog, sa konacima koji odudaraju od arhitektonike samog manastira i ukupnog ambijenta ovoga dijela Crne Gore. Ipak, najbesprizorniji Amfilohijev zločin koji je posebna vrsta kulturocida je postavljanje limenog objekta na vrh Rumije, kako bi se poništio stari kult koji su stotinama godina čuvali pripadnici  pravoslavne, katoličke i islamske vjeroispovijesti iz barskog kraja, iznoseći krst za koji se vjeruje da je pripadao Svetom Vladimiru, dukljanskom knezu.

Već je rečeno da  Amfilohija više privlače političke rasprave nego skrušene molitve u monaškim ćelijama, iako  za laičke poslove –  osim za  mešetarenja crkvenim zemljištem i donacijama –   nije pokazivao posebnu političku visprenost. Crkveni poslovi, ipak, više su mu odmogli nego što su ga pripremili da se bolje snalazi u dnevnoj politici.  Ljudi koji veći dio života provedu unutar klera, tajnih društava,  političkih policija, imaju svoje zavjereničke svjetove, u kojima je sve predodređeno i kauzalno povezano s nekom transedentalnom ili zakrabuljenom moći, koja daje privid da se ništa slučajno ne događa. A u svijetu dnevne politike koja je hibrid improvizacija, slučajnosti, intuitivnog djelovanja, popovi kolikogod su amoralni i prizemni, bez viših iluzija o poslanju čovjekovom, slabo se snalaze u stranačkim nadgornjavanjima, “dilovima” i međusobnim “namještanjima”, jer su limitirani nedostatkom svjetovnog iskustva, te manjkanjem lakoće kretanja i sklapanja savezništava sa onim krugovima neformalne moći – prije svih medija i krupnog kapitala –  koja iz drugog plana utiču na kreiranje odnosa snaga i javnog mnjenja. S druge strane, političari i kad su sujevjerni ili religiozni na neki način zaziru od popova:  imaju distancu prema ljudima u mantijama, čini se intuitivno ili instiktivno. U Amfilohijevu nesigurnost u neplaniranim situacijama, kad treba donijeti momentalne odluke, lično sam se uvjerio u Ostroškom manastiru 1999. On je sazvao skup srpskih i crnogorskih intelektualaca o nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori, naravno s propagandističkom namjerom da pokaže  superiornost velikosrpskih stavova i svoj politički autoritet a ne da stvarno  doprinese većem razumijevanju i traženju sporazuma između protagoništa koji zastupaju dvije sukobljene državotvorne ideje. Indipendistički intelektualci su odbili mitropolitovu ponudu – iz principijelnih razloga ili kompleksa niže vrijednosti – a kad sam se ja sȃm nenajavljeno pojavio u trpezariji konaka manastira Donjeg Ostroga mitropolit se zbunio i u odvojenu prostoriju na konsultacije pozvao Matiju Bećkovića i Veselina Đuretića.*

Svijet se ipak mijenja. Nabolje, na momente i nagore. Stari Grci su prateći putanju sunca došli do zaključka da ono što se zove napretkom nije uzlazna linija, već kružno, neiscrpno kretanje. Danas smo svjedoci  ateizacije razvijenih demokratskih zemalja i klerikalizacije bivšeg komunističkog svijeta. Neke od tih tendencija  biće dugoročne druge  vremenski ograničenije, zavisno od istinske demokratizacije društva. Stanja destrukcije, masovnog ludila kakav je bio u Njemačkoj tridesetih godina dvadesetog vijeka ili današnja islamistička pomama u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka, ipak, nijesu dugotrajne, ali upozoravaju koliko je zatomljen i nepredvidljiv čovjekov nagon za samouništenjem. I u Crnoj Gori, u kratkoročnom smislu,  neizvjesan je smjer političkog kretanja, jer retrogradne snage, izvana potpomognute i vođene, još su moćne sa realnim izgledima da iskoriste greške vlasti, i  izvjesno vrijeme  u koaliciji sa bivšim indipendistima koji su se sukobili s Đukanovićem ponovo dobiju priliku da inaugurišu spoljnopolitički panslavizam i antizapadni kulturni model. U svakom slučaju, Srpska pravoslavna crkva će i u predvidljivoj budućnosti biti glavni nosilac antizapadne politike. Ali,  hoće li poslije Amfilohijeve smrti  SPC u Crnoj Gori  biti ista? I hoće li crkva, recimo, u narednih trideset godina – i u ostalim zemljama s pravoslavnom većinom –  imati istu ulogu kakvu je imala u proteklih trideset? Je li otanjio onaj destruktivni naboj koji je planuo devedesetih godina, i da li izvjesni nagovještaji normalizacije, to jest zamora od radikalnih lidera i uspaljene retorije, svjedoče da se  ona vatra koja je zapretana u tamnim prostorima balkanske duše  polako gasi? Ovo prije svega zavisi od stabilnosti EU koja će presudno determinisati ekonomski i demokratski razvitak perifernih zemalja, jer dogmatizam svoju šansu traži u krizama, previranjima, ratovima, ali kada se društvene prilike normalizuju  totalitarne ideologije postaju porozne, jer  se bezrezervno vežu za jednog vođu, i ne prepoznaju nove društvene tendencije, pa se stoga  utapaju  u frakcijske borbe, atomizuju i gube političku relevantnost.

 

Crna Gora i SPC poslije Amfilohija

 

Bahati i ksenofobični srpski kleronacionalizam uslovio je da se sedamdeset posto Srba, milom ili silom, iseli iz Hrvatske, i da danas na Kosovu jedna minorna skupina srpskog naroda  živi u neprijateljskim enklavama, pored svojih srednjevjekovnih manastira. Ovo su teške traume ukupne srpske nacije, pogotovo  nacionalista: ali njihova najbolnija rana, ipak nije Knin ni Kosovo nego   porazi u Crnoj Gori.  U temelju svake velikosrpske ideje je prisajedinjena Crna Gora, ne samo zbog savremenih geopolitičkih nego i istorijskih i kulturnih razloga, jer od pada Srbije, sredinom 15. do početka 19. stoljeća ova zemlja je bila samo jedana od brojnih Osmanskih pašaluka. Zavičajne emocije i velikosrpska mitomanija dodatno su podstakle Amfilohija da sve svoje umne i tjelesne moći upregne u uništenje Crne Gore, da se prihvati zadatka koji   do kraja i zauvijek nijesu uspjeli oposliti  Nemanja,   Bušatlije,  Napoleon,  Omer paša Latas, crno-žuta monarhija, Karađorđevići, Pircio Biroli,  Slobodan Milošević. U dvadesetom vijeku, barem je dva puta, poslije Podgoričke skupštine 1918. i nakon tzv. Antibirokratske revolucije 1989. izgledalo da je istorijska misija Crne Gore završena, a onda se ponovo obnovila, sa nevelikim snagama u neobičnom spletu istorijskih okolnosti. Amfilohije je gord i tvrdokoran čovjek, koji nikad javno nije priznao ni jednu  svoju veliku zabludu i pogrešnu procjenu. Čak ni tako kardinalnu omašku kada je podržao Mila Đukanovića u njegovom sukobu sa Momirom Bulatovićem. Mitropolit je vjerovao da Đukanovića može iskoristiti za rušenje Miloševića –  koji nije bio ispunio želje kleronacionalista –  i da će poslije obavljenoga posla ondašnjeg crnogorskog premijera ponovo vratiti u velikosrpsko kolo. Ali, pokazalo se da je lukavi Čevljanin vizantinsku školu naučio  bolje od Amfilohija, i kad je ojačao nezaustavljivo je krenuo u proces osamostaljivanja Crne Gore. Stoga je  pad Đukanovića s vlasti, uz rušenje Njegoševa mauzoleja i ponovno vraćanje Crne Gore u državnu zajednicu sa Srbijom  najveća  mitropolitova  želja. Možda će Amfilohije doživjeti da Đukanovićeva stranka postane opoziciona, ali, ipak, biće mu to Pirova pobjeda. Jer, nemoguće je stvari vratiti u vrijeme kad je stigao na Cetinje 1990. Nema više savezne Skupštine, savezne Vlade, KOS-a, Tanjuga, itd. Poslije ulaska u NATO i referendum o ponovnom ujedinjenju sa Srbijom nije realan barem nekoliko desetina godina, a svaka intervencija na Njegoševom mauzoleju bio bi međunarodni skandal par excellence. No, Amfilohijev glavni problem nije Milo Đukanović, i “odnarođeni separatisti kojima je država samo lukrativna igračka”: on se neprestano hrva sa duhovima  moćnijim od njega. Kolikogod ih  svako malo priziva i lažno se predstavlja  kao njihov  nasljednik, veliki Petrovići Njegoši  su mu najveća noćna mora.

Poslije  svih Radovićevih besprimjernih verbalnih vratolomija, neviđenog repertoara kletvi, psovki, manipulacija i litanija u kojima se pozivao na Boga, svetosavlje, Petroviće Njegoše, a na koncu i na bratstvo-jedinstvo(!) i komunističku socijalnu pravdu, ne bi li nekako doakao “separatistima”, kad ostane sȃm u svom Vladičanskom domu na Cetinju, vjerujemo da mu zebe oko srca da je većinu onoga što je radio  bila zaludna muka. Jer, istorijska istina, katkad, koliko god je sabijaš, izvitoperuješ, ignorišeš, čak i zabranjuješ pod prijetnjom krivičnog progona, izbije odjednom i iznenada, kao rijeka ponornica: jedan broj ljudi  željan je istine, kolikogod ih strašiili njenim demonima. Više od sto godina jedna moćna i nemilosrdna mašinerija sve je učinila da zatrpa i dovijeka sahrani  istorijske činjenice koje su govorile o crnogorskoj samobitnosti, i dobar dio  “skrivene istorije”  ponovno je otključan, predstavljen našim savremenicima, premda još nije postala kanon, dio zvaničnih rituala, školskih programa, televizijskih serijala, itd.

Srpski kleronacionalisti će imati veliku prazninu   poslije Amfilohijeve smrti:  u cijeloj pravoslavnoj vaseljeni teško da će se pojaviti neki jerarh koji će s toliko strasti, upornosti i sugestivnosti propagirati svoju vjeru, crkvu i ideologiju.  Vladika hercegovački Georgije, u svom vicmaherskom i kvaziaforističkom stilu jednom je izjavio: “ Amfilohije je devedeset devet posto Srbin i sto posto Crnogorac”. I zaista, mentalitetski gledano nema nijednog velikosrbina s toliko tipično montanjarskih odlika kao što je to Risto Ćirov Radović, iz Morače. Njegova grubost, drskost, epska patetičnost, retorički talenat i neposustala upornost učinili su ga nesumnjivim prvakom velikosrpskog i kriptočetničkog miljea u Crnoj Gori. Pogotovo je njegov autoritet unutar crkve neupitan: on je  pater familias među svještenstvom i monaštvom, iako je ponekad prestrog i nepravedan. Radovićeva drskost i bistrina koje je posisao s majčinim mlijekom, stečeno obrazovanje i  iskustvo, kao  i nesklonost pretjeranom luksuzu i seksualnim izopačenostima poput njegovih kolega iz Sinoda SPC, vladika Kačavende, Filareta ili Pahomija,  učinili su da ga popovi i monasi, koji su po svom mentalitetu pohlepni na novac i vlast, bespogovorno slušaju.

Amfilohijevi nasljednici imaće još jedan problem koji nadilazi svaku pojedinačnu sudbinu.To je istina o Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, koja  je nedvosmislena, s toliko moćnih argumenata, istorijskih izvora prvog reda iz najvažnijih centara pravoslavnog svijeta, prevashodno Carigrada i Petrograda, da će vremenom sva dosadašnja histerija i halabuka kojom se svako propitivanje istorijskih falsifikata smatralo svetogrđem izgubiti prvobitnu brutalnost – čiji je cilj da kod kritičkih umova izazove strah i malodušnost –  kao što je to bio slučaj sa drugim istorijskim činjenicama iz “skrivene istorije” vezane za aneksiju Crne Gore Srbiji 1918. godine. Vladimir Jovanović, nabolji poznavalac istorije Crnogorske pravoslavne crkve, s mnogo argumenata  tvrdi da je lakše dokazati istorijsku samostalnost crnogorske crkve nego same države koja je od velikih sila priznata na Berlinskom kongresu 1878. Dinamika kontroverznog istorijskog procesa, čija je logika uhvatljiva samo istančanom i znavenom umu, sugeriše da će se među crkvenim ljudima – kao što se to desilo u političkom životu – pojaviti neki talentovani i ambiciozni mladi klirik koji će sebe vidjeti kao obnovitelja velikog djela Petrovića Njegoša, i suprostaviti se poništavanju crnogorske duhovne tradicije, slično kako je to u državotvornoj sferi učinio  Milo Đukanović.

No, za stvarni duhovno-kulturni preporod neće biti dovoljna samo državna suverenost i odlazak Amfilohija Radovića sa javne scene. Nove generacije moraće u izgradnji crnogorskog identiteta, prevashodno kroz borbu za crkvena i jezička prava, pristupiti sa istom strašću i upornošću kojom su se njihovi preci oružjem borili za državnu slobodu. Danas su neprijatelji Crne Gore mnogo borbeniji i posvećeniji svojim idealima od onih koji brane svoja nacionalna i građanska prava.   Dok je kulturtregerima, predvodnicima institucija čiji je prevashodni zadatak da na popularan  način afirmišu crnogorske nacionalne vrijednosti teško da, recimo, u Plužinama, Žabljaku, Šavniku, Andrijevici, Pljevljima, Plavu, Rožajama… osnuju lokalne ogranke svojih institucija,  strpljivo i uporno šire crnogorske vrijednosti, ne pokreću se  dalje od Podgorice, Cetinja i Danilovgrada, a osamdesetogodišnji Amfilohije  obija po argetinskim pampasima kako bi asimilovao  jedinu enklavu Crnogoraca do koje Srpska pravoslavna crkva još nije bila dospjela. Da pararafraziramo Kamija, male osporavane nacije rađaju se u sukobu ideja, u krvi duha, to jest  sukob dvije  nacionalne državotvorne ideje uvijek, u svakom vremenu i prostoru,  predstavljaju borbu jedne doktrine protiv druge doktrine, strast protiv strasti, moć protiv moći, znanje protiv znanja. Nacionalizam malobrojnih grupacija koji ne posjeduje primjereni zanos i upornost, i pritom nema dovoljno kreativnu i intelektualno kompetentnu elitu ne može se nadati ostvarenju svojih ciljeva. Crnogorski nacionalizam je otvoren i racionalan, ali mu fali emocionalna dubina i postojanost koju su imali njihovi preci. Velikosrpski nacionalizam je iracionalan i emotivno slojevit, ali je ksenofobičan sa elementima rasizma. Koji će od ova dva principa nadvladati u budućnosti zavisiće od toga da li će se u narednim generacijama roditi hrabriji, inteligentniji i kreativniji zastupnici nacionalne i državorvorne emancipacije Crne Gore.

 Nove nužde rađu nove sile. Politički i kulturni protagonisti u sagledivoj budućnosti  moraće naći adekvatne odgovore i za druge probleme, na primjer,  pitanja novih migracija,  s Istoka ali i sa Zapada. Crna Gora ima blagu klimu i atraktivnu prirodu, dio je Mediterana, pa će s razvojem infrastrukture i boljom prometnom povezanošću biti atraktivna za boravak i život i ljudima iz Srednje i Sjeverne Evrope. S druge strane, velikosrpski nacionalizam, kao i albanski i hrvatski, prilagođavaće se novim geopolitičkim okolnostima, i nije nemoguće očekivati  strateško srpsko-albansko partnerstvo poslije razgraničenja na sjeveru Kosova i jugu Srbije: na osnovu novih realnosti mogu redefinisati sfere uticaja, posebno kada su u pitanju Crna Gora i Makedonija. U tim budućim zamešeteljstvima treba svakako računati i na suparništvo  Zapada i Rusije. Zato  za Crnu Goru, koja je balkanska i mediteranska zemlja, politički, ekonomski i kulturno, najbolje je da se veže za jadransku politiku. Ovaj civilizacijski krug biće prosperitetniji od svog evroazijskog zaleđa, barem u narednih sto godina.

Oko crkvenog pitanja i dalje će se voditi najžučnije raspave, jer  SPC će uvijek biti neuralgična tačka velikosrpstva, posebno u Crnoj Gori, gdje pitanje organizacije pravoslavne crkve ne zadire samo u duhovnu i političku sferu nego i ekonomsku. Cetinjski manastir, Ostrog, Manastir Morača, i još nekoliko stotina crkava i manastira koji su izgrađeni u vrijeme Crnojevića i Petrovića Njegoš,  imaju ne samo neprocjenjivu vrijednost kulturno-istorijsku vrijednost nego i značajne ekonomske potencijale. Stotine hiljada turista i hodočasnika ostavljaju veliki novac koji prihoduje Beogradska patrijaršija. Sadašnja situacija neodrživa je na duži rok: kohabitacija svjetovne i duhovne vlasti nije prirodna, i ne postoji  u zemljama sa pravoslavnom većinom. Naročito je neprirodna i nepoznata situacija  da je crkva  glavni eksponent hegemonizma druge države. Ali, i srpska crkva će se vremnom mijenjati, pa se poslije Amfilohijevog odlaska može očekivati da će Sinod SPC na Cetinje poslati nekog mlađeg ljeporečivog jereja, poput narečenog Grigorija ili Porfirija, mitropolita zagrebačkog. Ovakvi velikodostojnici izazivaće manje nesnošljivosti među Crnogorcima koji su nacionalno neutemeljeni, ali, s druge strane, neće imati Radovićev autoritet među klerom i laicima srpske provinijencije. Ovi jerarsi će  biti na velikim iskušenjima da zadovolje uvijek nezasite popove,  da pronađu optimalnu politiku koja će zadovoljiti srpsku patrijaršiju, velikospske aktiviste u Crnoj Gori, i da istovremeno nađu modus vivendi s vlastima u Podgorici, i osujete narastajući pokret za vraćanje autokefalnosti Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

Sȃm Amfilohije Radović, kao svaki starac koji je još pri  pameti, svodi račune ovozemaljske. Vjerovatno je gord na svoje graditeljsko djelo, na veliki put koji je prošao od siromašnog seljačeta iz Bara Radovića u Donjoj Morači do  svjetskih gradova i poznanstava sa mnogim učenim glavama i velikašima, ali s ovoga svijeta otići će sa gorčinom, što se uprkos njegovom silnom trudu, uprkos tome što se tjelesno nije štedio i što mu je za srpstvo bilo lasno učiniti i najstrašnije smrtne grjehove, nije ostvario njegov glavni naum. Nije Crnu Goru pripojio Srbiji: naprotiv, mnogo je udaljenija je od Oplenca i Beograda nego što je bila kad je slavodobitno stupio na mitropolitsku stolicu u Cetinjskom manastiru.

Ljudi kao Amfilohije Radović nikoga ne ostavljaju ravnodušnim,  o fanaticima njegovog soja svako ima određeno mišljenje. Njegova raspućinovska figura još dugo će izazivati sporove među Crnogorcima. Proporcionalno od toga koliko se bude smanjivao broj njegovih sljedbenika i sazrijevalo svetopetrovsko-njegoševsko  poimanje svijeta moći ćemo suditi i o perspektivama i napretku Crne Gore.

 

*Čim sam se pojavio na vratima manastirske trpezarije nastala je konsternacija među okupljenima. Očigledno nijesu bili pripremili scenario za razgovor sa spornicima, “separatistima”. Amfilohije je mahinalno pogledao Veselina Đuretića, i njih dvojica s Matijom Bećkovićem izašli su na konsultacije izvan trpezarije. U neku odaju na spratu konaka Donjeg Manastira. Poslije desetak minuta ponovo su sjeli na svoja mjesta u čelo dugačkog stola. Amfilohije je imao uvodnu riječ, ali pošto sam se javio odmah poslije njega i tražio da se izjasne o tome priznaju li crnogorsku naciju – što je bio moj jedini uslov da učestvujem u diskusiji –  on se malo zbunio i opet tražio pomoć od Đuretića. Ja sam ubrzo napustio skup, ali  u tom kratkom i jedinom susretu s Amfilohijem Radovićem vidio sam da je on nesiguran u pitanjima koja su izvan domena usko crkvenih pitanja. I zato se ne treba čuditi što su mu najbliži savjetnici mračne i bizarne ličnosti iz kruga klera i laičkog svijeta.

 

U Podgorici 26. jul 2017.

Milorad Popović

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.