Između biblioteke i gubilišta
Sa ovom, kao i sa prethodnih petnaest knjiga poezije, Mladen Lompar je očuvao formalnu i tematsku konstantu, koja ne samo na njegovom ličnom planu, znači razbijanje mita o angažovanoj književnosti.
Na pitanje koje je staro koliko i poezija, odnosno, književnost – ima li poezije izvan esencijalnog i vječitog stanja ljudske sudbine – u pjesničkoj pojavi Mladena Lompara, odgovor je da nema. Možemo se sa tim složiti ili ne, ali su se unutrašnja prosvjetljenja ovog pjesnika svela upravo na misteriju postojanja, i mogućnost njene poetske recepcije. Od svih vremena, i od svih objektivnih okolnosti, Lompara prije svega interesuje vrijeme poezije, koje je, svakako, izvanvremenska kategorija.
Svojim pjesničkim opusom, Lompar je, zapravo, razorio mit o angažovanosti crnogorskog pisca, kao manje-više dominantnog obrasca pjevanja i mišljenja na ovim prostorima. On se opredijelio za poeziju koja daje poeziju; za estetsko kao najsemantičniji dokaz pjesme. I, kao što se pomoću mišljenja misli i samo mišljenje, tako se i u njegovoj poeziji misli pomoću poezije – o poeziji i za poeziju. I drugih konotacija (osim u minimalnim dozama) ovdje faktički nema. To je prirodno stanje nastajanja i postojanja pjesme kao nečeg što se može nazvati jednim od fundamentalnih jezičkih mjesta svijeta. To su, zapravo, najbitnije odrednice Lomparove poezije, kako sa književno istorijskog, tako i književno – formalnog aspekta.
Tako je ovaj crnogorski pjesnik, ne samo na svom ličnom planu, razriješio jednu od vječitih dilema u literaturi uopšte: da li književnost mora da ima društveno istorijsku komponentu, da bude obavezni odraz svoga vremena, da participira u aktuelnim zbivanjima; da se svrstava na književnoj ljevici ili desnici; da ima svoju etiku i poetiku; svoju zavičajnost i neko svoje tradicionalno ubiciranje i odpjevavanje: ili, pak, da ima neka druga, svoja prepoznatljiva središta, koja će imati za cilj da misteriju nerečenog prevode u misteriju kazanog.
Sa ovim dilemama (teorijskim i praktičnim), kao što je to poznato, počela je s kraja tridesetih godina prošloga vijeka i moderna crnogorska književnost i nije, naravno, iščezla sve do ovog vremena. To, svakako, ne znači da vraćanje poezije poeziji (dakle, čistoj ali ne i sterilnoj poeziji) nije bivao i postao trend aktuelne crnogorske književne samosvijesti. Naprotiv, otvoreno je cijelo jedno antiepsko i antiutilitarno poprište, i to ne samo kod najmlađe i eksplicitno postmodernističke generacije. Vraćanje na početke crnogorskog modernog pjesništva, povodom Mladena Lompara, odnosno, njegove zbirke “Sjena na sceni”, i dodjeljivanja književne nagrade “Risto Ratković” je prilika za, makar i trenutno, podsjećanje na pregnuća i konfuzije u znaku kojih se rađala moderna pjesnička riječ u crnogorskoj književnosti.
Upravo velika dilema neponovljivog Rista Ratkovića bila je: okrenuti se ideološkom ili estetskom, dakle, ili zakonima poetske samosvijesti, ili zakonima radikalne promjene svijeta. Nije, naime, ovaj pjesnik bez velike stvaralačke i intelektualne muke izgovorio jednu od najčudnijih književno – kritičkih invektiva: “Poezijo, sram te bilo!” To je krik velike razapetosti između socijalnog i poetskog bića, između onog što je Ratković sam nazvao “crvena metafizika”, i onog što je bila metafizika njegovog pjesničkog, zapravo, nadrealističkog diskursa. Drugi crnogorski pjesnik iz iste te generacije, koju imenujemo kao izuzetno značajnu prethodnicu naših kasnijih poetskih iskustava, uskliknuo je jednu sasvim drugu – naglašeno propoetsku i proestetičnu rečenicu (stih) koji glasi : “Dosta nam je istorije!”
Između tog opijuma “crvene metafizike”, i, prije svega ličnog kao najestetičnijeg i najprirodnijeg utočišta pjesme, ili, (u konkretnom slučaju) ta rascijepljenost između Majakovskog i Bretona, između istorije i njenih pobuna, tradicionalnog i novopoetskog, crnogorska poezija se tokom cijelog XX vijeka izvlačila (sa dosta muke) u korist estetski i književno univerzalnijeg pisma.
Izvanredan primjer ove transformacije je Radovan Zogović, neosporno jedan od najznačajnijih crnogorskih pjesnika. Tek sa njegovim postrevolucionarnim i “izgnaničkim“ zbirkama, dobili smo oslobođenog Zogovića: pjesnika koji funkcioniše sa nekim drugim, socijalno delimitiranim senzibilitetom. Slično se dešavalo i sa nekim drugim pjesnicima, koji su napravili otklon od svojih kolektivističkih i istoriocentričnih slika svijeta. Mijenjali su i povod i formu pjevanju.
Gdje je Mladen Lompar u svemu tome, od svojih početaka, prije četrdesetak godina do danas; dakle, sa svojom najnovijom zbirkom “Sjena na sceni”, kao i sa svih prethodnih petnaest knjiga poezije. On je ostao tamo gdje je poezija shvaćena kao znak ličnog poetskog pisma. Kao, iznad svega, semantičko ćutanje pjesme. Zapravo, tamo gdje pjesma osvaja svoj iskonski identitet, a to je traganje za neizrecivim. Ali, ne da bi neizrecivo bilo uskraćeno za svoja bitna svojstva, već da bi se ono dešifrovalo i uvećavalo. Kao dodir ka gubilištu (ili dodir od gubilišta), ili pak kao dodir sa prošlošću, ili stvarnošću, svejedno. Josif Brodski kaže da poezija, zapravo, ima izvjestan apetit za prazninom, počev, recimo, od praznine beskonačnosti. Česlav Miloš je u svom ogledu “Izvori nade” zapisao: ”Čovjek, dakle, istražuje svoj smisao postojanja, traga za produhovljenošću, pročišćenom stvarnošću, za “bojom vječnosti”, drugim riječima, za ljepotom”.
Lompar ima upravo ovakav odnos prema poetskoj vokaciji. I, što je najbitnije, taj odnos je očuvan na konzistentan način, od prve zbirke “Pustinožitelj”, do zbirke “Sjena na sceni”. Vrijednost ove poezije proizilazi iz njenog potpunog oslobođenja od bilo kakvih apoetičkih primjesa. Njeno prebivalište je arhetipski, vječiti poetski lapidarijum, do koga se došlo kroz iščitavanje mitologije ili pak, svojih, tuđih, imaginarnih i drevnih zabilješki. Objašnjavajući svoju poetiku, Lompar u tekstu “Zvuci školjke” kaže :”Neke su stvari mnogo ljepše kad ih vrijeme zaobli. Ili, kad se prećute”. U istom tekstu, ovaj pjesnik kaže: ”Uostalom, neke neobjašnjivosti što se mogu naći u ovim iskazima, ostaju kao njihova legitimnost”. Konačno, za ovu poeziju se može reći da je nastajala na marginama između biblioteke i gubilišta. Riječ je o poeziji koju autor identifikuje na razmeđu dva iščitavanja: onog koje je, kao predložak, formirao stvarni/ nestvarni tekst, i onog kojim se, zapravo, ova poezija prepoetizuje – kao tekst sa kapacitetom dodatnog iščitavanja i stalnog semantizovanja. Otuda i sasvim običan iskaz – narativna informacija – u kontekstu Lomparove poezije dobija poetsku akumulativnost. Sve to proizilazi ne samo iz lirike, ili lirski opervažene mitologije, već i iz proznih i prozno – esejističkih konstrukcija, i, naravno, poetski asimilovane erudicije. Lomparova poezija se čita kao poezija svih mediteranskih pjesnika: to čitanje je nešto poput usamljeničkog gledanja u morske talase, koji, iznova, ali nikada na isti način, dodiruju rubne djelove našeg postojanja.
Zbog, prije svega, estetičke otvorenosti, teško je pisati poeziju poslije ove. Zato, slijedi njeno iščitavanje, kao jedina angažovanost. I, konstatacija: da je Mladen Lompar, koliko postmoderan, toliko i klasik crnogorskog pjesništva; te da njegova poezija i na svom kraju, ima ono što je kao svoj poetski logos imala i na svom početku.