OKF Cetinje, 2011.

Čitati, baš kao i pisati, prije svega, znači odgonetati, fenomenološki razumijevati, učiti i jasno prepoznavati: vrijeme, ljude, događaje, svijet… I sebe u svijetu svijeta napisanog. Sve to, filigranski vješto isprepleteno do uzorne pedagoško-aksiološke nerazmrsivosti, nalazimo u etički i jeretički romansiranoj autobiografiji Borislava Jovanovića – Platonov plač.

A za čim i nad čim plače Jovanovićev Platon? Plače za nama i nad nama. Plače nad neljudskošću jednog ogavno prljavog svijeta. Ovakvog kakav jeste, i kakvim ga sami načinismo…

Dr Esad Bajtal, Etički i jeretički romansirana biografija Borislava Jovanovića
Povijest o karakazanu na(r)cističke etno-histo(e)rije

odlomak:

…Imamo li drugih ogledala – osim onih Neronovih? Osim Klaudija, Cezara, Augusta Germanika, čiji je savjetnik bio Seneka. Cezara iz prvog vijeka nove ere, koji se bavio slikarstvom, pisanjem, vajarstvom, poezijom, muzikom, i Cezara po čijem je naređenju ubijena njegova majka Agripina. I ne, samo, ona. Bježeći iz Rima uzviknuo: „Kakav umjetnik, a umirem!” Da li je svirao na zlatnoj liri uz raskošnu afrodizijačku trpezu, okružen najljepšim Rimljankama, dok je gorio milionski Rim kojeg je, navodno, zapalio, da bi stvorio novi – po njegovoj želji. U požaru je izgorjela i njegova Zlatna Kuća, podignuta na najljepšem rimskom brežuljku. Napuštio ga je Seneka, a izostavili su ga i rimski vladarski ljetopisi.

Braniti um ljepote – znači li umrijeti prije roka? Može li se ugledati ljudsko biće, umjesto Bukefala? Da li je moguće napisati knjigu u kojoj nije ništa isto? Prelazimo li u novo stoljeće, ili ono postaje pretpotopski rak sa džinovskim ljušturama. Zaustavljamo li književnost da joj se ne bi smijali? Ili smo mi njena ukroćena goropad. Je li zbunjena i uramljena. Podatak u koji ni sami ne vjerujemo. A, ako je haotična i nerazumljiva, onda je takav i svijet. Odbrana nje, je i odbrana sebe! Može li se biti imortela? Može, rekao bi, moj Bibliotečki Sagovornik.

U rodnoj kući je veličanstven svijet. Neko donese korpu pomorandži (viđeh ih prvi put), sa još svježim lišćem. Narandžasto-tajanstveno, narandžasto-zeleno. Zaplakah i izliječih se od rascvalih dječjih boginja. Od pripremljenog mrtvačkog kovčežića. Moje lice i tijelo bijahu velika rana, koja
krvari, od koje su bježale i majčine oči. Vratih li se iz mrtvih, a da to tada ne znadoh?

Cijelo stoljeće kasnije, ponovo, viđeh Vodenu Zmiju.

A, ovu knjigu kao da sam, već pisao.

Iz jednog u drugi autografski saznak.
Nepomiren, ni s čim.

To je očekivanje – nemogućeg. San koji kopni u spremištu njegovog duplog dna; univerzum sjećanja na sakupljanu, pa ostavljenu književnu građu za neka (ili nečija) druga vremena. Čovjek bi trebalo, zauvijek, da pokrije cijelog sebe dvostrukom, zimzelenom, plahtom smokvinog lišća. Užasno je, ne biti užasnut, nad užasima i užasnicima! Nad njihovim Pjevačima.

Ima li ravnoteže između iskustva i naracije? Može li rukopis bez nekih tajanstvenih mjesta, koja ni samom autoru nijesu poznata?

Ni jedna knjiga nije slučajna. Osuđena je na životopis, na sopstveni žig. Neće da ostane iza rešetaka. Neće! I samo sjedanje za spisateljski sto je neizbježni i vječni pogled na ljepotu i kob sopstvene utopije.To su udvojene i izdvojene verzije svijeta.

Pisac je sopstveni iznuđenik pretvoren u svoju nevolju.
Oblutak je naše najstarinskije ogledalo.

Osta li u Mojoj Galaksiji – Veliki Čitač ili Mladi Filozof?

Ne može se pisati bez stvarnosti i bez knjiga.
Ne može se odlagati intima. Ne smijemo biti njeni tamničari.
Moramo se naći, prije ili kasnije, u knjigama sinova ili knjigama
svojih očeva. Roman je slika svijeta, svijet slika romana.

Konačno, ko je čiji vodič kroz ovu priču?
Imamo li pravo na vedrinu?
Ispovijest je, uvijek, ispred nas. Smrt je naš glavni dramaturg.

Kako ispričati sebe?
Svijet ima sve i nema ništa…

Podijeli

Ostavi odgovor