Boris Bajić: Naša pjesma
NAŠA PJESMA
Danilu Kišu
Čo’ek sam ( mog’o biti čovjek ) iz naroda
Kojeg naroda?
Onog Nušićevog, Krležinog , Domanovićevog… u komadu.
Rasute svijesti primam nužnosti.
Reći ćeš lud sam, jer se radujem nekad kiši,
Oktobarskom Suncu i ranom novembarskom mrazu.
Kad je Danilov bio pogreb, možda nisam ni rođen…
Kažu, ako vraže ne lažu, sipilo je nebo.
Meci i šenluci, nek su ti nauci
Za rođenja, svadbe i sahrane,
Od zoja je brate zalivati život da ne bi žalio smrt.
Gredom protjerujem Kovače,
Prodajem slobodu po najboljoj cijeni,
Krotim lavove i plašim vukove,
Oživljavam mitove i gasim ko budala Luče.
Ko god mi u goste dođe
Razgleda kolekciju orlova koji ne lete.
Šute, kavez udoban zbog heraldike.
Slušam samo šest sorti iste melodije,
jer je zavičaj gluh na sedmu, mnogo je sestro?
Moja centrala je poliglotska:
druže, jarane, stari, pajdo, brate, zemljače,
rođače, burazeru, gari, batice…
Kužim prijatelju, kako nije bitna nacija
Dok nam je uredna kanalizacija.
Možda unutarnja revolucija, ali samo možda,
jer jezik je živa vatra…
Ajmo ga malo za zube, kad su nam kvarni.
Čika zuba nas čeka, ima i nama lijeka…
KIŠI
Čuvaj se kiše u predvečerje
Ne pada bambadava kao ljudi
Kapi ne kvase zemlju samo da bi bila čista
Već da svaki pedalj bude blagorodan
Za čas kad Sunce sine.
Nije ni jesen, a ni na proljeće ne liči
Ovo doba u kom sve pada i opada
Odsjaj i kap, zvijezde i čovjek
Ako zemlja zaplače pruži ruke nebu
I prizovi je opet.
IMA JEDNA TRSKA
Ima jedna trska, trska koja misli,
trska koja diše, trska za kaligrafiju,
trska koja bistri vodu i uvozi gmo limune.
Ima jedna trska, trska koja misli,
trska koja razbija san kad odlazi
trska nastavlja budna sanjati do sledećeg petka (trskinog sveca).
Ima jedna trska, trska koja misli
trska koju držim, kad zagnjurim da nesmetano dišem
trskine nečovječne strojeve alergena gradova u kojim je pandemija.
Ima jedna trska, trska koja misli,
trska koja putuje autobusima u kojima niko ne peva
trska koja ne voli taksiste jer misli da su svi džukele
Ima jedna trska, trska koja misli.
TIŠINA
Kad tišina progovori
Ne možeš je ućutkati.
Oslušnem eho živog pijeska,
Gdje je propala sva zemaljska buka.
Čujem
Kako se kotrlja krš
Čuvajući vjekovne tajne
Starog mlina i masline.
Dan kad svene
Izlupam ga dobro glasom tišine
Kao ponjavu na gelnderu
Da posluša batinu lakomislene vještine.
Kažeš: “Dolazi cirkus
Graditelj protiv graditelja”.
Mene valovi majmunskih frekvencija
Odvode u vojnu za zvučni zid.
Lete anode, bjesne diode, pucaju katode,
Herca su mi iz rukava zaključali u školjku
Da služi planktonima na dnu okeana.
Zar ti sad ne zvuči umilno tišina
Grada,
Drečavih žena,
Zviždukanje milicionera,
Kočnica konačnih rešenja,
alarma,
velikih sirena.
Prtekni joj u pomoć,
Ne govoreći ništa da živiš za neočekivanosti
Kako ti je kut sadašnjosti mrzak, a
„BUDUĆNOST JE POSLEDICA NEOBAVEŠTENOSTI“
Jer su majstori prosuli alat svoj
Pa pola Luksenburga sada krči
Dok se tišina javlja:
“Neće se više rušiti cigle
nego svjetovi”,
ako ja to dobro čujem.
BOGOJAVLJENSKA NOĆ
Vjerujem vodi što je postala vir
Kad je pokušala natopiti preobražaje
Agregatnog stanja u crveno.
Od tada sa česme
Grgolja radost
Tamo gdje sam prvi put noge zaledio
I rekao, dobro je, Gospode dobro je
Ona izvire
Ona će teći,
Jer vir nije izvor.
Bajke su najozbiljnija literatura
ako čardak padne s neba
neće biti na zemlji
kako da bude kad nije na nebu
žao mi je tog čardaka ne može ni da odleti
kamoli da se stropošta
u slobodnom padu pašće nigdje
naći će ga neko i ništa ga neće boljeti
na kraju će čovjek priznati da je niko i ništa
koliko god letio i padao
u uzdarju čardačkom
u sazvučju gluve s/e(o)be
raspredaće o vladama, dilerima, rođacima
iz korijena tih riječi padaće dame, rime i đaci
skrpiće ih narodna poslovica
Vukove i Ezopove su razoružali
čardački dobrovljci koji su simulirali doživljaj (pro)padanja
Andersen smutljivac stari uređuje (ne)svijet na Finenu.
„Bilo je to u nekoj truloj Zemlji voljeli smo se i padali srećno do kraja života.”
Boris Bajić rođen je 1990. godine u Pljevljima. Nagradu „Svitanje“ Narodne biblioteke „Stevan Samardžić“ dobio je 2013. godine za pjesmu „Nestanak“. Finalista je Ratkovićevih večeri poezije za mlade 2013. i 2014. godine. Za priču „Noć“ dobio je nagradu „Svitanje“ 2015. godine. Učesnik je prošlogodišnjih „Rukopisa“ u Pančevu. Ove godine je objavljena njegova prva zbrika poezije „Orfej u ekstazi“.