Boris A. Novak: Zaostavština

Preveo Josip Osti

OTAC

Dok su roditelji živi, postave
tijela između smrti i nas, djece:
sudbinu gledamo kao kroz zavjese.

Boljele su me tvoje suhe ruke,
kada si umro, o, moj jedini oče:
još tvoje, a već tuđe, preduboke,

pale su, gdje meni nije moguće,
u zrak, a sasvim blizu, amo, k izvoru
suza, gdje padam na lice što plače.

Kada smo usahlo truplo kupali,
u istoj strašnoj, velikoj večeri,
kako bi lijep nemir svemiru vratili,

na se sam uzeo, kristalno jasno i nenadno,
svoju ljudsku smrt: odsada sam otac ja,
ja sam gola rana što beznadno

štiti djecu od udaraca tuče
s jedinom smrću vlastitog tijela
koje raste iz sjećanja u buduće

i pjeva, ritam plesa, snijeg oproštaja.
Na onu stranu zakonom jata selica letim
i plačem, kada te se sjetim,

moj oče.

(uz trogodišnjicu smrti, 30. decembra 1994.)

NAŠA FOTOGRAFIJA S GALEBOVIMA U POZADINI

Na Sjevernom moru, gdje smo, ateisti,
u crkvi zapalili svijeće za one
koje na smrt ljubimo, svjetlost čista
te fotografije nas je uhvatila
s osjećanjem za tvoju ljepotu, i predali smo se
potpuno jesenjem vjetru što lišće
svih bukava odnosi u ništavilo, i tu, pod nebom,
koje šuplje odjekuje od kričanja galebova,
sada vječno stojimo, rastući jedno iz drugoga,
i sunce zalazi i svjetlo se odostraga
rasipa i sjene se ruše na nas
u tom nezaštićenom, brisanom predjelu,
i slika pokaže, kao da bih od strašnoga
zakopao oči u ta tvoja ramena,
okrugla i krhka kao mjesečeva mijena,
da bi me zaštitila, dok svijet pada …

NAŠA JEDINA KUĆA

(zamirući sonet)

Poslije ljubljenja ležimo još omamljeni
na zgužvanoj postelji, s mirisom blizine,
i već dišemo pred nama daljine
i crtamo plan na posljednjoj strani

ispisane teke: vrt prostrani,
velika kuhinja, blagovaonica i soba,
u koju, kroz visoke prozore lije svjetlost,
potrebna za pisanje, iz crta nespretnih

već rastu ograde, boja zidova bit će živa,
u spavaćoj sobi bit će krasna dvojna postelja,
upravo takva, kao što je ova u kojoj ležimo,

u budnom stanju sanjamo i znamo
– svak za sebe zna, a ne kažemo to naglas –
da bit će jedino naše boravište,

jedino sigurno, toplo skrivalište
od smrtonosno ljubomornog svijeta,

ta postelja, taj splav, što plovi kroz vrijeme,
kroz nesuđenu svjetlost dana …

Dovoljno za ljubav. Dovoljno za smrt.

Premalo za život …

ROĐENDAN

Sutra će biti rez u vremenu: moj rođendan.
Napunit ću punih pedeset godina.
Čaše bit će pune. Pun bit će svijet.
A ja ću se za trenutak izgubiti

i buketić ti pokloniti. Tvoj dlan,
od ispunjene sudbine naboran,
posut ću poljupcima. Zablude me je sram
i zaborava. Da sada, kada je sve zaman,

zagrlim tamnu, temeljnu uspomenu.
Jer moj rođendan je zapravo tvoj.
Toga dana si bila sama sa sobom.

A potom smo bili dvoje. Sasvim sami. Nas dvoje.
S dna tamnog i toplog svijeta
tvoja bol me je bacila u zagrljaj bolnoga magneta

svjetlosti, u ljudski svijet, u kojem sam začaran
već pedeset godina. A tada smo, ispred vrata

kozmosa, bili sami. Strašno sami. Na smrt sami.
Samo nas dvoje. Ja, tvoj prvorođeni sin,

i ti, prva žena mojega života,

moja mati.

OBREDI OPROŠTAJA

Pri posjetama si mi posljednjih godina
uvijek neku malenkost poklonila:
s dna ormara, natrpanih starinama,
blijedi si rubac, stolnjak, stolnjačić … iščeprkala.

Požutile su munje godina
čipkaste predjele iz kojih još zrači svježina
djevojačkih prstiju i očiju, platno dodira,
koje šapuću snovi davnih dana …

Te sitne, tople znake pozornosti
svaki put sam uzeo kao što to podrazumijeva dijete.
Dijete, koje je gospodar budućnosti.

Dijete, koje je vječno. Koje vječno
čuvaš štitom tijela majčinskoga,
koje sada kopni. Koje sada odlazi, neizrecivo

daleko, u zemlju, vatru, zrak, u srce prozirnosti …
Sada znam značaj stolnjaka poklonjenoga.

Sada znam, da je taj rubac dlan, otvoren pozdrav,
posljednji put, nasmijanoga oka tvojega …

I ti stolnjačići – pisma iz škrinje zavjeta našega,

tvoji prsti, što kopne, mama, obredi opraštaja …

PRVA ŽENSKA

Tvoje fotografije iz mladosti
žare od ljepote kakvu više ne poznaje
naše vrijeme; tvoje angelsko lice,
blago pokriveno buđenjem tajne

djevojačke čulnosti, puno sramežljivosti,
vrijedno je Rafaela. Gusti, crni uvojci
obrubljuju mekoću crta. Samo plavi
i ranjeni pogled svjedok je surovosti

vremena, kada si odrastala. Magnet ljepote
često zlo privlači, a tebe je ljupkost
sačuvala: smrt nije došla po te …
poslijeratne slike s dragim pokazuju komad raja
sred plime mase, povjerljiv dodir dvojine
na pozadini sivine. Tvoj ženski žar istrajava

i na majčinskim slikama s nama trojicom,
sinovima … I još traje … Čak sada, kada bolesna

sahneš, opružena na stolicu, na
stol, na moju ruku, još si puna

nekadašnje ženstvenosti. Još si očaravajuća

kao tada, kada sam bio dječak. Lijepa. Živa.

SANJAJ, SANJAJ, MAMA

Liječnici kažu da se ničega
ne sjećaš. Da zaborav nije pasivna,
nego aktivna sila. Da upije
sjećanje. Da je i mozak dio tijela.

Da otkaže, kao srce, uši
ili koljena. Da svijest ugasne. Kao munja
u noći … Sve češće spavaš, kada dođem u posjetu.
Milujem ti kosu. Privikavam se na trenutak oproštaja.

Onda ugledam trzanje oka
ispod vjeđe: pouzdan znak da sanjaš.
Ako sanjaš, vidiš slike. A te slike,

odakle su? Iz sjećanja, koje tka te dodire.
Oči tvoje svijesti nisu slijepe …
Samo sanjaj, mama! Sanjaj samo lijepe

stvari, živjela si u strašnim vremenima,
sanjaj djetinjstvo u dolenjskom selu

i studij pjevanja, note, koje su sada u škrinjama,
ljubljenog muža i tri sina, tri ploda

tvoga tijela, tri kamena, tri sunca u pinijama,

samo sanjaj, mama, sanjaj vrijeme, kojega se ne sjećaš …

***

Za Sarajevo, 1992-95.

Između ljudi kojima pomažeš,
ne biraj.

Ako već moraš izabrati,
izaberi one
koji te zbog pomoći neće mrziti.

Budu li u teškoj stisci,
znaj, da si upravo ti izabran.
Da si izabran zato
da ne biraš:
pomaži i njima, koji te mrze.

Davati pomoć
znači imati strašnu moć.
Primati pomoć znači nemoć.
Ovisnost. I mržnju.

Ti, koji primaš pomoć,
moraš to znati
i moraš to dopustiti,
mada boli.

I ti, koji daješ pomoć,
moraš to znati
i moraš to oprostiti,
mada boli …

Uvijek iznova vraćat ćeš se onome
koji te treba,
kao u svoju najdublju, otvorenu ranu,
u kojoj drhti njegovo i tvoje srce …

Za njega si odgovoran na vjeke vjekova.
Amen.

RUŽE ZA TETKU NADŽIDU

Još vrtoglaviji je pogled na Neretvu,
koja se zeleno pjeni pod kamenim lukom
mostarskoga mosta i bistrim, tamnim tokom
odnosi ruže za tetku Nadžidu …

* * *

Bila je jedna od prvih koja je feredžu skinula
i čulne usne pod svodom crnih očiju pokazala …
koje su nečujnim, plačem bijelim
živjele smrt muža, avijatičara, kojem je tijelo

smrskao vlak … Sudbina rado čeka, krije se i vara:
nije se ubio tada, kada je avionom crtao gustu
mrežu lupinga iznad grada i čak ispod mosta,
tik iznad uspjenušane površine rijeke, da je očara –

… tek pet sretnih godina kasnije … Kao da bi je nosila krila,
kroz prozor se nagnula – a imala je kćer …
Ta fina dama gajila je ruže, tamne kao večer.
O zlu nije govorila. Samo jednom, kada je kreten rekao: »Idila,

kako su humano postupali na Golom otoku
sa zatvorenicima!« – »Laže! Laže! Besramno laže!« –
Za samo jednu rečenicu pet godina u crvenom logoru,
u takozvanom ženskom bloku …

U vrijeme posljednjeg rata iz neutralne Švicarske je nazvala,
kamo ju je spasila kći: »Borise, vodi me u Mostar!
Hoću umrijeti kod kuće! Dosta mi je života, dosta!«
Glas je zvučao kao ispod prsta drhtava krila …

Prešutio sam da je njen ružičnjak uništen.
Da su barbari srušili njen lijepi Stari most …
Kako to reći njoj, koja je nosila svu žalost
ljudskog roda? Koja me posljednji put u životu zove? …

* * *

Vrijeme teče dalje … Poslije rata izgradili su lijep novi most. Iz nužde …
Želim da ponovno zajedno stojimo na tom mostu, koji združuje
obalu mrtvih s obalom živih, i posmatramo vodu
koja odnosi ruže, tako razigrano i slobodno …

ZAOSTAVŠTINA
(Srebrna džepna ura Lea Novaka)

1

Ta srebrna džepna ura
glazbenika Lea Novaka
još tiktaka, još korača
ritmom K und K kadeta:
stvar zaborava, tvar polumraka,
brodolomka starog svijeta,
kojoj povijesna bura
ne može ništa …
Kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.

S ritmom mrtvog srca,
što je zauvijek začarano
u odlomljene kazaljke,
izlizane brojeve talaca,
još tiktaka, još korača …
To srce u kutijici,
ura, što stoji i šutnjom
svih kazaljki govori,
kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.

Ta ura je jedini svjedok,
nijema partitura ništavila.
Ništavna nagrada za kuražnost.
Nametljivi šum žurbe,
strašni metronom života,
sumnja u stalnost, volja ptiča
da postane čista glazba:
glazba, čista preobrazba! …
Kamo korača? Šta tiktaka?
Životnu priču Lea Novaka.

To sićušno srce je dar.
Za buduće. Jedina klica
iz pepela, zov iz vjetra vremena,
trag izbrisanih riječi.
Ta mehanička igračka,
oltar napretka, znamenje utvara,
ura, što stoji i izlizanim
jezikom svih brojeva šuti,
kamo korača? Šta tiktaka?
Pepeo Lea Novaka.
2

Sve što je poslije njega ostalo
zapisao je u spisku,
prstima, koji su ga boljeli:
dvadeset devet Reishsmark,
kutija s uprljanim rubljem,
iškrabana partitura
Pete Beethovnove (»Philharmonia«)
i džepna ura (»Tulla-Silber«).
Nije pomenuo vlastite skrivene skladbe.
Sve, što je ostalo. Malo.

Prstima, što su ga boljeli,
Napisao je posljednja pisma,
nekoliko rečenica za oproštaj:
sestri, roditeljima i ženi.
Kako bi je zaštitio,
prešutio je ključ, tajnu,
plod, koji je nosila.
Kada je saznala, pobacila je.
Nije podnijela, o, da su ga
na smrt boljeli prsti.

Prstima, dugim i nježnim.
Prstima, kao rođenim za glazbu
i ljubavni dodir,
nekada je svirao klavir
i prizivao golu glazbu,
glazbu njenog tijela.
Iščupali su mu nokte.
Znali su da je glazbenik.
Prstima, dugim i nježnim.
Prstima, kao rođenim za glazbu.

Čudno, kakvu preobrazbu
doživi čovjekovo tijelo
pod rukama spretnih majstora:
ispeglana, skuhana gomila mesa,
da ga ni mati ne može poznati!
Ali majstori su gospoda:
kao što su obećali, vratili su joj
sina … o, u zelenkastoj konzervi.
U konzervi, puni, o, pepela.
Čudno: u konzervi, puni, o, sina …

Sve njegove partiture
čuvala je glazbenica
u prigradskoj, mirnoj kući
na ljubljanskom Mirju.
Kada su saveznički avioni
u martu nagovijestili mir,
na Mirje je pala bomba.
Kroz krov točno na klavir.
Sva njegova glazba je izgorjela.
Cijeli život, o, samo muk pepela …

Sve što je poslije njega ostalo,
zapisao je na spisak,
prstima koji su ga boljeli,
nekoliko sati prije usmrćenja:
dvadeset devet Reichsmark,
kutija s uprljanim rubljem,
iškrabana partitura
Pete Beethovnove simfonije
i srebna džepna ura.
I srebrna džepna ura,

koju ti sada uručujem za uspomenu.
To je sve, što je ostalo
od života mojega strica,
po kojem si ti dobio ime.
Nosi ga s ponosom, moj sine.
Nosi je s ponosom, sine moj.
Ta starinska džepna ura,
kojoj povijesna bura
nije mogla ništa,
još tiktaka, još zvoni,

o, glazba iz bolnih prstiju,
tiha glazba iz pepela,
novakovsko srce.


Bilješka o autoru

Slovenski pjesnik, dramatičar, prevoditelj i esejist Boris A. Novak rođen je 1953. godine u Beogradu. Doktorirao je iz komparativne književnosti na temu Recepcija romanskih pjesničkih oblika u slovenskoj poeziji, koja je, kao knjiga, izašla 1995. godine, pod naslovom Oblik, ljubav jezika (Oblika, ljubezen jezika). Od 1996. godine radi kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost i književnu teoriju Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Bio je, 1991. godine, gostujući profesor za poeziju na Univerzitetu Tennessee (Chattanooga, Amerika), s nazivom Chair of Exellencefor Humanities. Osnovna područja njegovog znanstvenog rada su komparativna verzologija, o kojoj je objavio knjige: Po-etika forme, 1997., Sonet, 2004. i Zvučanje i značenje, 2005., književnost srednjeg vijeka i renesanse te simbolizam, o kojima je objavio knjige: Simbolistička lirika, 1997. i Pogledi na francuski simbolizam, 2007. Uz to je, 2011., objavio knjigu, u dva toma: Salto imortale: studije o prevođenju poezije.
Od 1991. do 1996. godine bio je predsjednik Slovenskog PEN-a, od 1994. do 2000. godine predsjednik Mirovnog komiteta Međunarodnog PEN-a, a 2002. godine izabran je za podpredsjednika Međunarodnog PEN-a. Za vrijeme ratova u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini organizirao je, u ime Međunarodnog PEN-a, razgranatu humanitarnu pomoć za 200 pisaca izbjeglica i kolega u opsjednutom Sarajevu. Bila je to najveća humanitarna akcija u povijesti svjetske organizacije književnika.
Dosad je objavio više od 70 knjiga. Među njima su knjige pjesama: Stihožiće (Stihožitje, 1977.), Kći sjećanja (Hči spomina, 1981), poemu 1001 stih (1983.), zbirku sonetnih vijenaca Krunidba (Kronanje, 1994), Stihija (1991.), Majstor nesanice (Mojster nespečnosti, 1995.), Alba (1999.), Odjek (Odmev, 2000.), Žarenje (2003), Obredi oproštaja (Obredi slovesa, 2005), Dlaneno platno (izbor pjesama, 2006), MOM: Mala Osobna Mitologija (MOM: Mala Osebna Mitologija, 2007.), Satje (Saće, pjesme u prozi, napisane 1975.-1976., 2010.), Definicije (napisane 1973.-1975.) i Zemljevidi domotožja (Mape čežnje za rodnim krajem (prva knjiga epa Vrata nepovrata, u dvije knjige, 2014.).
U knjizi Dramski diptih (1988.) objavio je dramsku kroniku Vojnici povijesti (Vojaki zgodovine) i poetičnu komediju Kuća od karata (Hiša iz kart), a u knjizi Dramski triptih (2008.) tragediju Kasandra, tragikomediju Lipicaneriidu u Strasbourg (Lipicanci gredo v Strasbourg) te dramu Knjiga je cipela (Knjiga je čevelj). Tragedija u stihovima Kasandra, izvedena je 2001. godine u Drami Slovenskog narodnog gledališča u Ljubljani, kroz mitološki okvir trojanskog rata govori o opsadi Sarajeva i stravi ratova u nekadašnjoj Jugoslaviji.
Za djecu je objavio pjesničke zbirke Preriječimo riječi (Prebesedimo besede, 1981.), Mašta je svuda kod kuće (Domišljija je povsod doma, 1984.), Periskop (1989.), Blabla (1995.), Zora vremena (Zarja časa, 1997.), Čarolije svijeta (Čarovnije sveta, 1999.), izbor pjesama Kako stvari rastu (Kako rastejo stvari, 2004.) i Vserimje (Sverimje, izbor, 2012). Napisao je i više lutkarskih i radio igara za djecu, među kojima su i U sazviježđu Postelje (U ozvezdju Postelje), Nebesko kazalište (Nebesko gledališče), Mala i velika luna, Prizori iz života stvari (Prizori iz življenja stvari)…
Prevodio je modernu francusku poeziju (Verlaine, Mallarmé, Valéry, Jabès), staro provansalske trubadure, američke i engleske pjesnike (Heiney), flamansku poeziju na nizozemskem jeziku (Van Ostajien) te poeziju južnoslavenskih naroda. Objavio je veliku antologiju Moderna francuska poezija (2001.) i antologiju trubadurske lirike Ljubav iz daljine (Ljubezen iz daljave) te prijevode romana Razlike i Marguerite flamanske književnice Monike von Paemel.
Njegove pjesme, drame i igrokazi za djecu prevedeni su na više jezika, a prevedene knjige objavljene su mu u Sjedinjenim američkim državama, Francuskoj, Hrvatskoj, Srbiji, Slovačkoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Među njegovim prevedenim knjigama su slovensko-englesko izdanje zbirke pjesama Vrtnar tišine – The Gardener of Silence (1990.), Poèmeschosis (Izabrane pjesme, na francuskom, 1996.), Odsutnost (izbor na više jezika, 1999.) dvojezično, na engleskom i francuskom jeziku The Master of Insomnia / Le Maitre de l’insomnie(Majstor nesanice, izbor, 2003.).A izbor pjesama, s istim naslovom, na engleskom jeziku, u prijevodu više prevoditelja, objavio mu je Dalkey Archive Press (USA-Irska-Velika Britanija, 2012.). Zagrebačka izdavačka kuća Durieux mu je, 1996., objavila prvu knjigu izabranih pjesama na hrvatskom jeziku, s naslovom Sveta svjetlost, u prijevodu Luke Paljetka, Anamarije Paljetak, Jadranke Zupančič te Željka Čorka. Sljedeće godine mu je, u prevodu Luke Paljetka izašla, u zagrebačkom Konzoru, knjiga pjesama Majstor nesanice (Mojster nespečnosti). Izbor njegovih pjesama, s naslovom Vrtnar tišine, izašao je, 2003., u prijevodu Milana Đorđevića na srpski jezik, u izdanju beogradskog Rada, a u prijevodu Eftima Kletnikova na makedonski jezik u izdanju skopske Menore. Knjigu pjesama MOM: Mala osebna mitologija, u prijevodu Tonka Marojevića na hrvatski jezik, objavila mu je dubrovačka Matisa hrvatska, 2011. Izbor pjesama, s naslovom Dlaneno platno, u prijevodu više prevodilaca, objavilo mu je Društvo pisaca BiH-Međunarodna književna manifestacija Sarajevski dani poezije 2011. godine. Izbor njegovih pjesama za djecu Bajka putuje u svijet, u prijevodu Ismeta Bekrića, izašao je u izdanju Bosanske riječi / DasbosnischeWort (Tuzla-Wuppertal, 2002), a tragedija Kasandra, u prijevodu Žene Perkovske na ruski u izdavačkoj kući Tver, 2011.
Dobitnik je većeg broja nagrada. Pored ostalih, za poeziju, nagrade Prešernovog sklada (1984.) i Jenkove nagrade (1995.), Sovretove nagrade za prevođenje (1990.) te Zlatnog znaka Znanstveno-raziskovalnog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti za teoretski rad. Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, odnosno Međunarodna književna manifestacija Sarajevski dani poezije dodijelili su mu, 2000., međunarodnu nagradu Bosanski stećak za književni opus.

Podijeli

Komentari su suspendovani.