Aquamarine Press: mikro-izdavačka kuća etnografije i spekulativne fikcije

 

Aquamarine Press je nezavisna mikro-izdavačka kuća iz Crne Gore, fokusirana na etnografije i spekulativnu fikciju. I etnografije i spekulativna fikcija opisuju raznolike načine postojanja i razmišljanja. Iako etnografije govore o stvarnim ljudima i njihovim kulturnim navikama, a spekulativna fikcija zamišlja „šta bi bilo kad bi bilo“, oba žanra poručuju da ako je društveni poredak negdje i nekada bio drugačiji, onda se može promijeniti i kod nas. Na taj način oba žanra proširuju političku imaginaciju čitalačke publike – zbog čega su istovremeno u fokusu ove izdavačke kuće.

Akvamarin Pres je osnovan 2012. godine sa ciljem da osobama koje čitaju, pišu i prevode društvenu teoriju i spekulativnu fikciju u Crnoj Gori i regionu otvori dodatne mogućnosti za rad. Primarni cilj je da objavljene knjige budu visokog kvaliteta, a ne da ih bude puno, tako da Akvamarin Pres tim radi na publikovanju jednog do dva naslova godišnje. Do sada su uz podršku Ministarstva kulture Crne Gore objavljeni prevodi dvije knjige: novele Izgubljeni kafuzalum autorke Polin Vitbi (2013) i zbirke priča Univerzalna biblioteka i druge priče autora Kurda Lasvica (2014).

Zbog sredstava, Akvamarin Pres koristi model štampanja na zahtjev, a zbog otvorenosti pristupa, knjige se mogu naći u elektronskom obliku, u formatima koji omogućavaju čitanje na kompjuteru, telefonu, ili čitaču elektronskih knjiga, na sljedećem linku: http://aquamarinepress.com/edicije.html

Pored ovoga, Akvamarin Pres održava aktivan blog na kome publikuje prevode vijesti i kraćih eseja. Na primjer, na ovom linku pročitajte prevod uvoda u knjigu U drugim svijetovima, u kome autorka Margaret Atvud piše o razlikama između spekulativne fikcije i naučne fantastike: https://aquamarinepress.wordpress.com/2014/07/25/kakva-je-razlika-izmedu-naucne-fantastike-i-spekulativne-fantastike/

U nastavku možete pročitati priču „Univerzalna biblioteka“ Kurda Lasvica, njemačkog „oca“ naučne fantastike. U ovoj priči je po prvi put iskorišćen motiv biblioteke u kojoj se mogu naći sva djela koja su u književnosti ikad napisana ili bi u budućnosti mogla biti napisana, čime je poslužila kao inspiracija Horhe Luis Borhesu za pisanje njegovog eseja „Totalna biblioteka“ i čuvene kratke priče „Vavilonska biblioteka“.

Odlomak iz knjige Univerzalna biblioteka i druge priče, Podgorica: Aquamarine Press, 2014.

Nord_süd_1903_Kurd_Lasswitz-1

Kurd Lasvic

Univerzalna biblioteka

„Sjedi, konačno, Makse, sjedi”, reče profesor Valhauzen, „među mojim papirima nema ničeg za tvoj časopis, zaista. Šta da ti sipam, vino ili pivo?”

Maks Burkel priđe stolu i sumnjičavo podiže obrve. Onda flegmatično spusti svoje krupno tijelo u naslonjaču i reče:

„Istina, sad sam antialkoholičar. Ali kad sam na putovanju… Vidim, imate raskošni Kulmbaher,[1] ah, zahvaljujem, draga gospođice, nemojte tako mnogo! Pa, nazdravlje, stari momče, uvažena prijateljice! U vaše zdravlje, gospođice Brigen! Izuzetno je prijatno, biti ponovo kod tebe. Ali, ništa ti to ne pomaže, nešto mi moraš napisati.”

„Trenutno stvarno ne znam šta. Užasno mnogo suvišnih stvari je već napisano i štampano.”

„Uopšte nema potrebe da to pričaš jednom napaćenom uredniku. Pitanje je samo, šta je od toga suvišno. O tome publika i autor imaju različito mišljenje. A ljudima poput nas odgovara uvijek baš ono, što kritika smatra suvišnim. Ha, veselim se”, – i on zadovoljno protrlja ruke – „što moj zamjenik još tri nedjelje mora da se znoji umjesto mene.”

„Čudi me”, poče domaćica, „da Vi još uvijek imate išta novo za štampu. Mislim da je već sigurno isprobano, sve to što Vi, od par Vaših slova, možete da složite .”

„To jeste tačno, profesorova gospođo – pomislio bi čovjek – ali, ljudski duh je neiscrpan.”

„U ponavljanjima, mislite?”

„Da, Bogu hvala!”, smijao se Burkel. „Ali i u novotarijama.”

„Pa ipak”, primijeti profesor, „čovjek je sposoban da slovima predstavi sve o čemu čovječanstvo ikada može imati predstavu, svako istorijsko iskustvo, svako naučno saznanje, poetsku snagu, nauk mudrosti. Bar onoliko koliko se jezikom da izraziti. Jer, ipak, naše knjige uistinu posreduju znanje čovječanstva i čuvaju blago koje je nagomilao umni rad. Ali broj mogućih kombinacija postojećih slova je ograničen. Svu moguću literaturu bi, dakle, moralo biti moguće zapisati u konačan broj tomova.”

„Dobro, stari prijatelju, sad opet govoriš više kao matematičar nego kao filozof. Kako neiscrpno može biti konačno?”

„Dozvoli, odmah ću ti izračunati koliko će tomova imati univerzalna biblioteka.”

„Hoće li to, ujko, biti previše učeno?” upita Suzane Brigen.

„Ali Suze, zar za jednu mladu damu, koja dolazi iz pansiona, išta može biti previše učeno?”

„Hvala lijepo, ujače, pitala sam, naime, samo da bih znala da li da donesem svoj ručni rad, jer – onda bolje razmišljam, znaš.”

„Aha, mudrice, ti si ustvari htjela da znaš, da li ću veoma dugo govoriti. Nisam to imao na umu. Ali bi mi, kad već tamo ideš, mogla dodati parče papira i olovku.”

„Donesite odmah i logaritamske tablice”, primijeti Burkel suvo.

„Zaboga”, bunila se domaćica.

„Ne, ne, nije potrebno”, viknu profesor. „I ne moraš se hvaliti ručnim radom, Suze.”

„Imaš ovdje nešto zgodnije”, reče domaćica i primače joj činiju sa jabukama i orasima.

„Hvala”, odgovori Suzane, i dograbi lomilicu. „Počeću sa tvojim najtvrđim orahom.”

„Sad konačno naš prijatelj može da kaže što zna”, započe profesor. „Pitam: ako sve svedemo na najmanju moguću mjeru i odreknemo se posebnih estetičkih predstava različitih književnih rodova, računajući da naš čitalac ne traži previše i da mu je stalo samo do smisla…”

„Ali takav ne postoji.”

„Ipak, pretpostavimo da postoji. Koliko slova bi bilo potrebno za cjelokupnu lijepu i zabavnu književnost?”

„Pa”, reče Burkel, „ograničimo se na velika i mala slova latiničnog pisma, znakove interpunkcije koji su u upotrebi, cifre i – ne zaboravimo – razmak.”

Suzane upitno podiže pogled sa svojih oraha.

„To je znak za prazno mjesto kojim slovoslagač odvaja riječi jedne od drugih i popunjava praznine među njima. To ne bi bilo previše. – Ali za naučne knjige! Vi matematičari imate gomilu simbola!”

„Tu ćemo se potpomoći indeksima, malim brojevima koje pišemo izviše ili ispod slova alfabeta, kao što su a0, a1, a2 itd. Za to nam je potreban samo još drugi i treći red cifara od 0 do 9. Da, pomoću njih je, uz odgovarajući dogovor, moguće čak predstaviti i bilo koji zvuk stranog jezika.”

„Što se mene tiče, to je u redu. Želim da imam povjerenja u tvog idealnog čitaoca. To onda znači, cijenim, da nam ne treba više od nekih stotinu različitih znakova da bismo slovima mogli da izrazimo sve što se može zamisliti.”

„E sad, vidi još ovo: koliko želimo da nam bude debeo jedan tom?”

„Mislim da se o nekoj temi dâ pisati dosta iscrpno, već ako se time što pišemo ispuni tom od pet stotina strana. Zamislimo da na svakoj strani ima nekih četrdeset redova sa po pedeset slova (uključujući, naravno, i prazna mjesta, interpunkciju itd) – tako dobijamo 40 x 50 x 500 slova za takav jedan tom, što daje… Da, bolje ti to izračunaj.”

„Milion”, reče profesor. „Kada, dakle, naših stotinu znakova, koji se ponavljaju neograničeni broj puta, bilo kojim redoslijedom, iskombinujemo tako da se njima ispuni tom od milion slova, dobijamo neko pisano djelo. A ako zamislimo sve moguće kombinacije koje potpuno mehanički mogu da nastanu na ovaj način, dobijamo sabrana sva djela koja su u književnosti ikad napisana ili bi u budućnosti mogla biti napisana.”

Burkel snažno potapša prijatelja po ramenu.

„Čuj, pretplaćujem se na univerzalnu biblioteku. Tako ću već imati gotove sabrane buduće tomove časopisa pripremljene za štampu. Ne moram da se brinem za priloge. To je moćna stvar za izdavača, to autora isključuje iz posla! Mašina koja kombinuje znakove kao zamjena za pisca! Trijumf tehnike!”

„Kako?” uzviknu domaćica. „Sve je u biblioteci? I cijeli Gete? Biblija? Cjelokupna izdanja djela svih filozofa koji su ikada živjeli?”

„I to sa svim mogućim načinima čitanja do kojih još ni jedan čovjek nije došao. Tu ćeš naći i sve izgubljene spise Platona ili Tacita i njihove prevode. I sva buduća djela nas dvojice, sve zaboravljene i još neodržane govore u Rajhstagu, Opšti mirovni ugovor, istoriju ratova koji će se tek voditi u budućnosti .”

„I red vožnje, ujko!” Uzviknu Suzane. „Ipak je to tvoja omiljena knjiga.”

„Sigurno, i zbirka svih tvojih sastava iz njemačkog kod gospođice Gracelau.”

„Ah, da sam bar tu knjigu imala u Pansionu! Mislim, ipak, da je tu riječ o cijelom jednom tomu.”

„Dozvolite, gospođice Brigen”, pade Burkelu na pamet „ne zaboravite prazna mjesta. Svaki, pa i najmanji stih može dobiti tom za sebe, ostatak je onda prazan. A tu su i najduža djela, jer ako nedostaje mjesta u jednom tomu, nastavak ćemo potražiti u drugom.”

„Tja, hvala na pomoći”, reče domaćica.

„E, tu je začkoljica”, poče profesor smješkajući se. Udobno smješten u fotelju, nonšalantnim pogledom pratio je dim svoje cigare. „Moglo bi se, naime, učiniti da će nam traženje olakšati činjenica da biblioteka mora sadržati i sopstveni katalog.”

„Da, pa?”

„Pa kako ćeš ga naći? Čak i kad bi našao jedan tom, to ti ne bi puno pomoglo, jer u njemu možda nisu samo pravi naslovi, nego i svi mogući pogrešni naslovi i signature.”

„Dođavola, to jeste istina!”

„Hm! A ima tu i drugih poteškoća. Uzmimo u ruke, na primjer, prvi tom naše biblioteke. Prva strana je prazna, druga takođe, i tako dalje, svih petsto strana.”

„To je, naime, onaj tom u kojem se znak za prazno mjesto ponavlja milion puta.”

„Barem u njemu nema gluposti”, dobaci gospođa Valhauzen.

„Ako je za utjehu! Sad drugi tom, takođe prazan, sve prazno do posljednje strane, gdje sasvim na dnu, na milionitom mjestu stoji stidljivo a. Treći tom je isti takav, samo je a pomjereno na pretposljednje mjesto, a posljednje je ponovo prazno. I tako se a u svakom sljedećem tomu pomjera za po jedno mjesto unazad, kroz milion tomova, sve dok u prvom tomu drugog miliona, sa srećom, ne dospije do prvog mjesta. A ničeg drugog i nema u ovom zanimljivom tomu. I tako dalje, u prvih sto miliona naših tomova, sve dok svih stotinu znakova ne pređe svoj samotni put od posljednjeg do prvog mjesta. Isto se onda ponavlja sa aa ili bilo koja druga dva znaka na svim mogućim pozicijama. U jednom su tomu samo tačke, u jednom samo znakovi pitanja.”

„Pa”, reče Burkel, „ove tomove bez sadržaja odmah bismo prepoznali i izdvojili.”

„Hm, da, ali najgore tek dolazi, kad konačno nađeš jedan naizgled smislen tom. Hoćeš da pogledaš nešto, na primjer u Faustu, i zaista naiđeš na tom sa pravim početkom. Ali kad pročitaš dio, odjednom: tra-la-la, nema ničega! Ili samo aaaaa… Ili počinje neka logaritamska tablica, i to neka za koju ne možemo znati, da li je ispravna ili ne. Jer naša biblioteka ne sadrži samo prave stvari, nego su tu i sve pogrešne stvari. Ne smijemo dozvoliti da nas naslov zavara. Možda neki tom počinje kao „Istorija tridesetogodišnjeg rata”, ali se nastavlja riječima „Kada se knez Bliher oženio kraljicom od Dahomija kod Termopila…”

„E, ujko, to je nešto za mene!” uzviknu zadovoljno Suzane. „Te bih tomove ja mogla potpisati, jer sam pravi talenat da napravim zbrku. Tu je negdje, bez sumnje, i početak Ifigenije kakav sam jednom izdeklamovala:

„U vašoj sjeni, žive krošnje, mukom gonjena, ne sopstvenim nagonom, sješću na ovu klupu kamenu.”[2]

– Ako bi se to baš tako našlo u biblioteci, imala bih opravdanje. A tamo bih sigurno našla i dugo pismo koje sam vam napisala, a koje je onda odjednom nestalo kad sam htjela da ga pošaljem. Mika je na njega stavila svoje školske knjige. Ups! – prekide smeteno, sklanjajući nepokornu smeđu kosu sa čela. „A gospođica Gracelau je bila izričita, da bi trebalo da obratim pažnju da ne počnem da lupetam!”

„E, ovdje bi našla pravo opravdanje”, utješi je ujak. „Jer se u našoj biblioteci ne nalaze samo sva tvoja pisma, nego i svi mogući govori koje si ikad održala ili koje ćeš održati.”

„Ah, onda, bolje, ne priređuj tu biblioteku!”

„Ne brini, na njima ne stoji tvoje ime, nego su potpisani Geteovim ili bilo kojim drugim svjetskim imenom. Tu postoje, na primjer, članci odgovorno potpisani imenom našeg prijatelja koji sadrže sve izdavačke prekršaje koje je moguće zamisliti, tako da cijeli njegov život nije dovoljan da odleži kazne. Tu ćeš naći i njegovu knjigu u kojoj iza svake rečenice piše da je lažna, ali i tom u kojem se iza istih tih rečenica autor kune da su istinite.”

„Dobro, sad je dosta”, uzviknu Burkel smijući se. „Znao sam odmah, da ćeš nam svašta napričati. Dakle, neću da se pretplatim na univerzalnu biblioteku, jer u njoj nije moguće razabrati smisao od besmisla, ispravno od pogrešnog. Ako nađem toliko i toliko miliona tomova u kojima se tvrdi da sadrže istinitu istoriju Njemačkog carstva u 20. vijeku, a oni su svi međusobno protivurječni, onda mogu i sâm odmah da preuzmem posao istoričara. Odustajem.”

„Mudro s tvoje strane. Jer bi fini teret sebi natovario na vrat. Nisam ni tvrdio da je moguće naći ono što je upotrebljivo, već samo da je moguće izračunati tačan broj tomova koji sadrži naša univerzalna biblioteka u kojoj, uz sva besmislena djela, mora biti mjesta i za cjelokupnu smislenu književnost kakva je uopšte moguća.”

„Pa izračunaj, ajde, koliko je to tomova,” reče domaćica. „Jer ti ovaj bijeli papir, izgleda, ipak, ne dâ mira.”

„To je jednostavno. To mogu iz glave. Samo da smislimo kako bismo sastavili našu biblioteku. Najprije ćemo staviti svaki od naših stotinu znakova po jednom. Onda ćemo svakom od njih pridružiti svaki od stotinu znakova, tako da nastane sto puta po sto grupa sa po dva znaka. Ako po treći put stavimo svaki znak, dobijamo 100 x 100 x 100 grupa sa po tri znaka, i tako dalje. A pošto nam je na raspolaganju milion mjesta u svakom tomu, nastaće onoliko tomova, koliko se dobija kada se sto podigne na milion. A pošto je sto jednako deset puta deset, dobija se isto kao kada se deset podigne na dva miliona. To je, sasvim jednostavno, jedinica sa dva miliona nula. Evo ga: deset na dva miliona: 10 2 000 000.”

Profesor podiže papir u vis.

„Da”, uzviknu njegova žena, „tako sebi olakšavate. Ajde nam to zapišite.”

„Štitim sebe. Trebalo bi da najmanje dvije nedjelje pišem i danju i noću bez pauze.

Odštampan, broj bi dostigao dužinu od oko četiri kilometra.”

„Uh!” uzviknu Suzane. „A kako se izgovara?”

„Nema imena za njega. Da, ne postoji način da bar dijelom ilustrujemo koliko je kolosalna ova veličina, iako je konačna. Sve moćne veličine koje se mogu imenovati, sve nestaju naspram ovog monstruma od broja.”

„Kako bi onda bilo”, upita Burkel. „da ga nazovemo trilion?”

„Trilion je sasvim zgodan broj, milijarda milijardi, jedinica sa osamnaest nula. Ako bi broj naših tomova podijelili sa tim brojem, od dva miliona nula mogli bismo da precrtamo tačno osamnaest. Onda dobijaš broj sa 1999982 nula, koji isto tako teško možeš da pojmiš. Ali, stani čas” – profesor baci nekoliko brojeva na papir.

„Tako sam i mislila,” reče njegova žena. „Ipak će biti još računanja!”

„Već je gotovo. Znaš li šta ovaj broj znači za našu biblioteku? Pretpostavimo da je svaki naš tom debeo samo dva centimetra i da smo sve knjige poređali u samo jedan red. Šta mislite, koliko bi red bio dug?”

Dok su svi ćutali, on prelete okolo trijumfalnim pogledom.

Onda iznenada Suzane reče: „Znam! Smijem li da kažem?”

„Uvijek na gotovs’, Suze!”

„Dvostruko više centimetara nego što biblioteka ima tomova.”

„Bravo, bravo!” povikaše svi u glas. „To je sasvim dovoljno.”

„Da”, reče profesor, „ali hoćemo da vidimo nešto još preciznije. Svi znate da svjetlost za jedan sekund pređe tri stotine hiljada kilometara, dakle, za godinu otprilike deset biliona kilometara, što je jednako trilion centimetara. Ako bi bibliotekar kroz naš red knjiga proletio brzinom svjetlosti, ipak bi mu bilo potrebno čak dvije godine da prođe pored jednog jedinog triliona tomova. A da prođe kroz čitavu biblioteku bilo bi mu potrebno dvostruko više godina od broja triliona knjiga, što je, kako sam ranije kazao, jedinica sa 1999982 nula. Šta time hoću da preciziram: broj godina koji je svjetlosti potreban da prođe kroz biblioteku jednako je teško pojmiti kao i broj knjiga u njoj. A to najjasnije pokazuje da je pokušaj da se stvori predstava tog broja – gubljenje vremena, iako je broj konačan.”

Profesor je taman htio da odloži papir, kad Burkel reče: „Ako dame dozvole još tren, postavio bih još jedno pitanje. Slutim da si izmislio biblioteku za koju na cijelom svijetu nema mjesta.”

„Odmah ćemo to vidjeti,” primijeti profesor i poče odmah da računa. Onda reče:

„Ako cijelu biblioteku složimo tako da hiljadu tomova stane na kubni metar, da bismo je u potpunosti obuhvatili, prostor cijelog svemira, do najdaljih nebula koje možemo da vidimo, morao bi biti tako gusto popunjen, da bi i ovaj broj koji označava pretrpanu svemirsku površinu imao tek nekih šezdeset nula manje od onog broja sa dva miliona nula koji označava naš broj tomova. Dakle, ostaje na tome – ni na koji način se ne možemo približiti tom ogromnom broju.”

„Vidiš li”, reče Burkel, „imao sam pravo da je neiscrpan.”

„Ipak ne. Oduzmi ga od njega samog i dobićeš ‘nulu’. Ona je konačna, ona je kao pojam čvrsto definisana. Iznenađujuće je samo to. Sa manje cifara pišemo broj tomova u kojima je ovaj prividni beskraj svih mogućih književnosti popisan. Ali kad pokušamo da taj sadržaj razumijemo sa aspekta našeg iskustva, da ga zamislimo u pojedinostima – da, na primjer, zaista izaberemo jedan takav tom naše univerzalne biblioteke – to se, kao beskonačno i neshvatljivo, protivi svakoj jasnoj predstavi našeg sopstvenog razuma.”

Burkel ozbiljno klimnu glavom i reče: „Razum je beskrajno veći od razumijevanja.”

„Na šta mislite kad tako govorite u zagonetkama?” upita domaćica.

„Mislim da je naša sposobnost da pravilno razmišljamo beskrajno mnogo puta veća od naše sposobnosti iskustvene spoznaje. Logično je beskrajno moćnije od čulnog.“

„Upravo je to očaravajuće”, primijeti Valhauzen „čulno je prolazno, prolazi vremenom, logično je nezavisno od svakog vremena, ima opšte važenje. A pošto logično i ne znači ništa drugo nego mišljenje samog čovječanstva, mi u tom bezvremenom dobru imamo udio u nepromjenjivim božanskim zakonima, u potvrđivanju beskrajne stvaralačke moći. Na tome počiva osnovno pravo matematike.”

„Dobro,” reče Burkel, „zakoni nam daju povjerenje u istinu. Ali možemo da ih koristimo tek kada je njihova forma ispunjena živom materijom iskustva, tj. ako smo našli tom iz biblioteke koji nam je potreban.”

Valhauzen se saglasi, a njegova žena klimnu glavom i tiho reče:

„Jer s bogovima nek ne meri sebe
Nikoji čovek.
Digne l’ se gore

i dosegne

temenom zvezde,
nepouzdani mu taban oslonca tad nema,
i s njim se titra

oblak i vjetar.”[3]

„Veliki majstor pogađa istinu,” reče profesor. „Ipak, bez zakona logike ne bi bilo ničeg sigurnog što nas diže ka zvijezdama i iznad kamenja. Ne smijemo da napustimo čvrsto tlo iskustva. Tom koji nam je potreban ne moramo da tražimo u univerzalnoj biblioteci, nego da ga sami sebi stvorimo u istrajnom, ozbiljnom, iskrenom radu.”

„Slučaj se igra, um stvara,” uzviknu Burkel. „I zato ćeš sutra zapisati to čega si se danas igrao, a ja ću, ipak, dobiti moj članak.”

„Tu uslugu mogu da ti učinim,” nasmija se Valhauzen. „Ali, odmah da ti kažem, tvoji čitaoci postaju moji, to je iz jednog od suvišnih tomova. – Šta ćeš to, Suze?”

„Da napravim nešto umno”, reče ona ironično, „napuniću formu materijom.”

I ponovo napuni čaše.

Prevod sa njemačkog: doc. dr Jelena Knežević

[1] Pivo istoimene pivare iz Kulmbaha u Bavarskoj (prim. prev).

[2] Riječ je o prvim stihovima Geteove Ifigenije na Tauridi, na koje se, međutim, nadovezuje prvi stih prvog Izabelinog monologa iz Šilerove Mesinske nevjeste , te replika Šilerovog Vilhelma Tela (IV čin, scena 3). Prevod teško može da odrazi mješavinu ovih stihova u mjeri da predložak ostane prepoznatljiv (prim. prev).

[3] Odlomak iz pjesme J. V. Getea, Granice ljudskog roda, prevod Branimira Živojinovića (prim. prev).

Podijeli

Komentari su suspendovani.