Anka Vučinić-Gujić: Elementi postmodernizma u Balsamovanoj kletvi Mladena Lompara

Zbirka poetskih tekstova Mladena Lompara Balsamovana kletva  u saglasju je sa Borhesovim stavom da je knjiga produžetak memorije i imaginacije i  da nas u velikoj mjeri oblikuju sopstvena sjećanja. Upravo to svojstvo daje pisanoj riječi posebnu moć, a istovremeno traži misaono i emotivno angažovanog čitaoca. Lomparov povratak u prošlost dominantna je odlika njegove poetike i korespondira sa Borhesovom refleksijm –Što je naša prošlost do jedan niz snova.  Otud u pjesmi Kao neka hladna osveta poeta otkriva autentičan odnos prema prohujalom dobu: „iz dana u dan / povećavao se moj boravak u prošlom / i uživanje / kao neka hladna osveta“. Prividna antinomičnost (uživanje – osveta) samo je snažan impuls za ispoljavanje poetske katarze. Poput Heraklitovog stanovišta da ne moženo dva puta zagaziti u istu rijeku jer su promjene duboko utkane u naše postojanje, očekivane su pjesnikove metamorfoze (mijenjao se prostor moje čežnje / i oblik / a onaj nekadašnji / je postojao izmišljena ličnost / istinite priče /  iz tuđeg života). U vječitom polaritetu imaginacije i realiteta umjetnici su povlašćeni, ali  parenteza otkriva bolan povratak u stvarnost (svijet koji su stvorili snovi / istina ubija).  Stvaralački impuls usmjeravao je pjesnika „u lapidarije / i palimpseste / prašnjave svitke / i knjižnice / u manastire / i hramove loše osmišljenih božanstava“, ali implicitna  metapoetičnost otkriva težak put do poetske riječi „gubio sam se / u praznim nadahnućima / zijevao od riječi do riječi / do mjesta odlaska  / sa znanjem / da poezije sa mnom ne počinje / i ne završava se“. Stilski manir pjesnika Mladena Lompara prepoznatljiv po slobodnom stihu i izostavljanju znakova interpunkcije, kao i parentezama, koji je obilježio i njegove prethodne zbirke, prisutan je u Balsamovanoj kletvi.

Josif Brodski  smatrao je  da je poezija najviša forma ljudskog načina izražavanja i da čitanje poezije doprinosi razvoju dobrog književnog ukusa.   Lomparova pjesma U pustoši dragocjene agonije ukazuje na mogućnost kondezovanog poetskog načina prenošenja iskustva. Neobična naslovna sintagma lišena je ironijskog prizvuka, a semantika poetskog teksta upućuje na različite modalitete bivstvovanja, izbjegavanjem bilo kakve aksiološke gradacije.

kad počne uzmicati vrijeme
a tišina se širiti horizontima
na izlasku smo

i ništa ne čeka

kazaće
neoplemljeni
oni bez snova
koji su
rasli vjerujući samo u istinu

ubijeđeni –

da prvog čovjeka nije bilo
a neće ni posljednjeg
 

u pustoši dragocjene agonije

Pjesnikovu želju da stihovi sačuvaju viziju Gospe datu kroz igru anđeoskog bića najbolje reflektuje svitac kao jezički denotat „kako doživjeti  / bez oblika / s punom sviješću // svica što leti kosmosom / i vidi se kao treperava zvijezda / neđe na ivici mašte // i čeka utrobu za svoje blaženstvo“ (Ako se budemo vraćali). Povratak nekadašnjim osjećanjima i  doživljajima pjesnikova je neminovnost u trenutku kad je ostalo kajanje pa „makar se nikad više ne vratili / važno je da smo krenuli“. Dominantne semanteme Lomparove poetike – more, talas udružene sa poetskim slikama kao što su cijepanje jedara i padanje jarbola upućuju na pjesnikovo putovanje u sebe i kroz sebe, neizbježne mijene „jer sve je umiralo /  a rađala se tišina“.

Lomparov solilokvij u pjesni U tjeskobi grudi odraz je njegove refleksivnosti   (Ako je prevara bila savršena / da li baš svi dobijamo).  Aktiviranjem čitaočevog horizonta očekivanja pjesnik nas stavlja u stanje stalne upitanosti.

Nazivi poetskih ciklusa – Kosara, Tajnopisi Jelene Balšić  i Princeza Zorka izraz su autorovog povratka istorijskim temama i ličnostima. Međutim, ni odabir poetizovanih egzistencija nije slučajan, to su obično snažne individualnosti koje su u pjesnikovom imaginativnom svijetu autentičnim načinom života napravile neki iskorak. Tehnika slučajno pronađenog dokumenta  (Škrinja njeguške odive Vesne Vičević) primijenjena još i u Triptihonu iz nacionalne biblioteke, kao i citat iz tog djela na početku poeme upućuju na autorov prepoznatljiv stilski postmodernistički postupak. Fotografija princeze Zorke  kao faktografski model dopuna je  poetskom tekstu i u duhu je postmoderne poetike.  Sudbina knjeginje Zorke predstavljena gubitkom sopstva i biblijskom slikom žrtvenog jagnjeta, otklon je od bajkolikog života princeze.

Navedene riječi Nikona Jerusalimca ispred Tajnopisa Jelene Balšić imaju funkciju nagovještavanja tematike duševne patnje. Stihovi upućuju na biografske podatke (sahranila je dva muža / oba vladara / i nadživjela sina / gospodara Zete“  ali poetski posredovana prošlost otkriva i drugu stranu njene ličnosti. Manastirska čamotinja izaziva u Jeleni želju za susretom sa svetošću Nikona Jerusalimca i molbu da je ne liši željenog u stavu krajnje skrušenosti.  Ikonički znaci dati su u prikazu Jelene Balšić (visoka stasa / tanka struka / mlečnobelog duguljastog obraza / zlatne kose, ali citatnost je dobar model prikaza previranja u njenoj duši i težnji da se nađe balans između kreposti i sopstvene emotivne nutrine.

U uvodnom dijelu poeme Kosara Mladen Lompar navodi poetske intencijje „dočarati dukljansku svetost uz Barski ljetopis i druge slojeve kroz vrijeme do danas“. Tragičnost zbivanja na istorijskom planu reflektuje se i na sudbinu Kosare, kćerke cara Samuila, a njena semantizovana egzistencija data je u vidu lirske ispovijesti. Istoriografska metafikcija ogleda se u istovjetnosti poetskog i istorijskog prostora (brdo Oblik), a vijenac Kosarin od pitomih zmija refleksija je na podatak iz Ljetopisa popa Dukljanina u kojem se navodi da je Vladimir molitvama ukrotio zmije. Vladimirovo pogubljenje na prevaru izaziva u Kosari stid od njegove mučeničke smrti, ali i uvažavanje volje Gospodnje. Biblijskom asocijacijom (izgon iz raja kao prva lekcija Svevišnjeg) Lompar pokazuje Kosarin doživljaj Božje moći i zato  su njene molitve u saglasju sa „ čekanjem konačnosti“. Istoriografska metafikcija uočava se i  u Kosarinom anticipiranju  „vjekova strijepnje pred nama“, uvijek istom obraćanju Vladimiru (Blaženi) i parentezi koja odražava Kosarin bol (kao dva uplašena siročeta / što moraju / da napušte lijepi svijet).

Kombinujući istoriografsku metafikciju, citatnost i pažljivo odabrane semanteme Mladen Lompar autentičnim stvaralačkim postupkom i u  zbirci poetskih tekstova Balsamovana kletva opravdava status istaknutog crnogorskog postmodernog pjesnika.

Podijeli

Komentari su suspendovani.