Nema tužnijeg mjesta: nema melanholičnijeg pejzaža od numerisane nepreglednosti biblioteke. Kao groblje koje se širi u beskraj, do početka vremena i početka prostora. Tragedija biblioteke leži u vječnosti koju ona znači: u vječitom ponavljanju, iako je, o tome svaka knjiga na sopstveni način govori – sve dovoljno tek jednom. No, svijet nastavlja da postoji, uprkos biblioteci. Iako knjige čuvaju tajnu – možemo li to uopšte zamisliti – savršenog svijeta, on, ovakav kakav jeste, nastavlja da traje, mučeći nas i iznova tjerajući da utjehu pronalazimo upravo u biblioteci.

Otud je svaki ulazak u biblioteku tragički čin: jer smo za nesreću predestinirani, i jer je svo znanje i ljepota koju ćemo naći u knjigama nemoćna da tu bilo što učini.

O poeziji Mladena Lompara napisano je mnogo suvislih riječi. Napokon, to je ona vrsta poezije koja traži dodatni kritičarski napor, koja iz kritičara izvlači ono najbolje. Lomparova poetika je odavno precizno definisana, no ono što iznenađuje jeste činjenica da on neprekidno, unutar tih poetskih koordinata, svakom novom knjigom unaprjeđuje vlastiti izraz. Time maestro Lompar neprekidno dodatno usavršava vlastiti majstorski rad. Lomparov tekst je mnogo bliži onome što ispisuju Balša Brković ili Pavle Goranović, no piscima koji su tek fizički bili Lomparovim suvremenicima. Zapravo, Lompar je preteča onoga što danas već neprecizno i simplifikovano zovemo “crnogorskom postmodernom”. Lomparov tretman teksta kao dvosmjernog druma, gdje ono što odlazi teško možemo razlikovati od onoga što stiže, biće predmet ozbiljnih analiza kada se, u bilo kojoj od budućnosti, bude govorilo o crnogorskoj književnosti. Jer niti jedan crnogorski pisac nije se tako približio borhesovskom idealu simbioze pisca i čitaoca kao Mladen Lompar. Niti jedan drugi naš pisac, potom, nije uspio dosegnuti takvo savršenstvo u preplitanju dokumentarnog i fiktivnog, kao što iz knjige u knjigu, kao u šamanskom transu, čini Mladen Lompar. Niti jedan drugi naš pisac nije, napokon, ponudio tako kompleksno i zaokruženo lirsko čitanje epske istorije vlastitog naroda.

Dok budete čitali “Sjenu na sceni”, biće vam, svakom narednom stranicom, jasno da iščitavate retke kalsika nacionalne literature. Tri razloga koja sam gore naveo dovoljna su, već sama po sebi, za takvu recepciju. No kod Lompara postoji još nešto… ono najvažnije, ono što vam nijedan predgovor ili kritičar (ma kako vješt i rječit bio) ne može objasniti. Ono zrnce genijalnosti, onaj stih do kojega se ne stiže ni čitanjem ni upornim pisanjem, onaj trenutak božije milosti, koja vam je podarena ili nije. “Dok čekasmo istu sudbinu”, pjesma koju ćete pročitati u ovoj zbirci, savršena je demonstracija onoga što vam pokušavam reći: bljesak ljudskog duha, jedan od onih tekstova koji učinite da barem na trenutak budete sretni što pripadate ljudskom rodu. Koji je, uprkos svemu, uspio da stvori takvu poeziju.

Više puta sam promišljao: koji segment Lomparovog pjesništva me najsnažnije fascinira. Mislio sam da je to njegov odnos prema ženi.

Cjelokupna ljudska povijest može se sasvim precizno objasniti i kao povijest zločina: držim. Lompar stoga, primijetio sam, autorsku pažnju usredsređuje na ono iz čega istorija proizilazi – na zagubljenu prošlost, u čijem odsustvu istorija preuzima arbitrirajuću ulogu. Takva prošlost biva potisnuta na prašnjave police pustih biblioteka, koje u Crnoj Gori bivaju ne mjesto na kojem oživljava znanje, već njegova grobnica.

Budući da je istorija u svom pojavnom obliku prije svega istorija muškaraca, Lompar često bira vizuru Drugosti – on umjesto junaka bira junakinje. One su, često, tankoćutne i sofisticirane – budući takve, one su nesretne u Crnoj Gori, u kojoj sve što postoji postoji da bi ubilo i najmanji trag duhovnosti i tankoćutnosti. Herojska Crna Gora trebala je majke – jer one su rađale sinove heroje. Trebala je majke, ne elokventne gospođice. Kao onaj koji voli svoje junakinje, Lompar ih uzima u zaštitu, braneći ih od crnogorske mitomanije. Napokon, Lompar i njegovi čitaoci usamljeni su u Crnoj Gori, baš kao što su same i tužne bile njegove junakinje.

Svjestan narativne prirode istorije, Lompar je pravosnažno rekonstruiše na fragmentima teksta: Smisao je, ipak, u nekim papirima, piše on. Budući da je crnogorska kultura do kraja XX vijeka bila dominantno usmena, time se i ovdašnja istorija nalazila u prostoru Govora, ne Pisma. Ono što se smatralo bitnim se pamtilo. Onome što je bilo zapisano nije se vjerovalo. Naravno: ono što nije zapisano, nije se ni dogodilo. Otud sva ranjivost Crne Gore.

Lomparova poezija je u domaćoj književnosti rijedak primjer odmotavanja teksta: niko, ni autor ni čitalac, ne može biti siguran gdje će ih to odvesti. Otud je čitanje Lomparovih, kao i svih dobrih i bitnih knjiga, između ostalog i velika avantura. Na faktografiji bazirana i leksički svedena Lomparova spisateljska strategija je istodobno i autopoetska: način na koji autor piše otkriva nam i način na koji čita – prije svega kako čita istoriju. Njegovo čitanje je lirsko: u surovost faktografije implementira se niz intimnih detalja aktera istorije, koji plastično pokazuju da su krupna istorijska zbivanja indukovana malim intimnim dramama.

Lomparova sklonost ka vrjednovanju istorije prema njenom estetskom potencijalu je, nažalost, ekskluzivitet umjetnosti. Lomparove knjige, završio sam svoje promišljanje o načinu na koji ovaj pjesnik voli i štiti svoje junakinje, podsjećaju na fini paukov vez na grotlu topa.

Ali “Sjena na sceni” je i za mene značila posve novo čitanje Lompara. Ovaj pjesnik je gospodar melanholije. Ako bismo, kao u kakvom jeftinom kvizu, morali zamisliti boju kojom je oslikan njegov svijet, siguran sam da bi to bila plava. Doista: Lomparova poezija je najuzvišeniji, najrafiniraniji blues ovog naroda. Njegove pjesme su uvijek tužne i sjetne: kao dvije vode koje se spajaju i tvore okean melanholije, u kojem se čitalac radosno utapa.

“Sjena na sceni”, međutim, donosi gotovo nesnošljivu količinu melanholije: tuga ovdje postaje tako opipljiva da poezija biva čisto, snažno egzistencijalno iskustvo. Ne više igra označitelja, ne više vješto ispisani i zavodljivi tekst, ne više poligon na kojemu majstor isprobava poetske strategije… Larger than life– veće od života, kažu Englezi: to su prave riječi za “Sjenu na sceni”.

Prestaje biti važno formalno savršenstvo Lomparove poezije. Nije više u pitanju estetski fenomen. “Sjena na sceni” je udar na naše emocije, naš razum, na ljudski duh. Transcendencija, kažete. Upravo tako, odgovaram. “Sjena na sceni” je vrhunac Lomparove, vrhunac naše poezije.

 

Podijeli

Komentari su suspendovani.