OKF Cetinje, 2010.

Dosta je bilo priče o grčkom utjecaju na evropsku misao. Za promjenu, evo jednog Grka na kojega su utjecali slavenski filozofi…

Prvo izdanje ove knjige objavljeno je u zagrebačkom Algoritmu. Tekst je tada kroatizovan. Takvoga ga prenosim u crnogorsko izdanje i to jezičko jugoslovenstvo jeste ideologija.

Knjiga Gérarda Haddada Biblioklasti: Mesija i autodafe (Les biblioclastes, Le Messie et Tautodafe), i u njoj iznesena teza da je spaljivanje knjiga forma oceubojstva, bila je početna točka, od koje je Homo Sucker nadalje ispisan…

Prvi dio Poetike Apokalipse – “Kako se kalio Kristov čelik”, pokušaj je esejističko-publicističke interpretacije i, povremeno, dijaloga s Haddadovim tekstom.

Drugi dio knjige zove se “Badiou, Paić, Žižek: Revolucija koja ne teče” – držim da je prilično jasno čime se tu bavim.

Treći dio – “Burn, Hollywood, Burn”, pokušava odgovoriti na pitanje: zašto je Amerika prvog desetljeća 21. stoljeća tako pažljivo tražila znakove Apokalipse, i zašto su Apokalipsu proricali njeni filmovi.

Homo Sacher, onaj koji u udobnosti svoje malograđanštine promišlja pobunu koju ima dići Homo Sucker: on je, kao i autor Poetike Apokalipse, zaglavljen između potrebe za revolucijom i svijesti da revolucija svijeta više nije moguća. To izaziva nemalu anksioznost. Čitatelj će tu, bartovski rečeno, anksioznost u tekstu svakako primijetiti.

Pa ipak, nadam se da će ovu knjigu ipak pročitati. To the very end.

Andrej Nikolaidis

odlomak:

Tek pred zoru je zaspao. Čitavu je noć kružio pustim salama, ne uspijevajući da pronađe ni trenutak smiraja. Uzalud je zastajao pred postavkama s egzotičnim životinjama, tamo gdje je nekada znao zamišljati sve one sretnije scenarije po kojima se njegov život mogao odvijati, samo da je, onda, u onom trenutku, postupio drugačije… Tihi, hladni hodnici, tamne ostave, strašni podrum – mjesta koja obilazi već trideset godina, otkako su ga zaposlili na mjestu čuvara Prirodnjačkog muzeja… Kamo god bi zakoračio, gdje god bi sjeo i zapalio cigaretu, pratila ga je uznemirenost kakvu, činilo mu se, do tada nije upoznao…

…Historija ljudskih pokušaja da se odredi točan datum Apokalipse iznimno je komično štivo. Poput kakvog idealnog crossovera Thomasa Pynchona i Ambrose Biercea, ta je historija sačinjena od priča o ljudima koji su u svijetu oko sebe viđali znake, a u znacima kraj svijeta. Zaplet je pinčonovski: pun mistike brojeva, zavjere i bizarnih otkrića. Ali je kraj svake od tih priča bio birsovski sarkastičan: jedini kraj koji će dočekati oni koji su se usudili predviđati kraj svijeta bit će – kraj njihovih života…

…Scenarij je uvijek isti: u zajednicu ubogih dolazi čovjek koji donosi nadu. Pred ljude pognute do zemlje staje jedan koji korača uspravno. Zavodljive su i radosti pune priče koje im pripovijeda. Isprva sumnjičavi, oni napokon povjeruju u njih. Ljudi koji su povratili nadu i ponos ne boje se sutrašnjice. Njihovi životi ponovo su, drže, u njihovim rukama, i nema nikoga tko bi im ih ikada više mogao oteti.

Neće proći dugo i ljudi će povjerovati da je došljak koji je donio radost – Mesija. Taj trenutak, kada puk prepozna Mesiju, nadalje vodi u stradanje i krv. Kada povjeruju u njega, Mesija stječe moć. A ništa na ovome svijetu nije tako ljubomorno čuvano, kao moć. Pitanje je dana kada će moćnici poslati vojsku da uboge vrate u njihovu ubogost a Mesiju pošalju Bogu na koga se tako srčano pozivao…

Podijeli

Komentari su suspendovani.