Tada ona vijenac rasplete…”

U zemlji gorskih vijenaca morski se čežnjivo iščekuju. Muškom rukom pleteni, gorski su vijenci stoljećima izražavali poetiku crnogorske pjesme kojoj je falio ženski glas-talas, morski zvuk. Pojavom Mladena Lompara crnogorska poezija dobila je vijenac ženskih glasova u stihu, muškom rukom zahvaćen bokor ženskih ličnosti koje istorija nije dovršila, te je pjesnik od njih ispleo krug-kolo kojim će započinjati svaka buduća igra poezije u Crnoj Gori.

Zmije Grmožura” poetski je preglednik pjesama kojima Lompar oživljava morsko-jezerski hronotop crnogorskog pejzaža. Na morskom i jezerskom ogledalu prelamaju se stoljeća crnogorske istorije. Crnogorsko primorje i Skadarsko jezero u ovoj zbirci pjesama dobijaju značenje  Memorije. Naslovna pjesma „Zmije Grmožura“ nalazi se na početku zbirke, dok na njenom kraju nalazimo pjesmu „Hotel Memorija“. Prološka i epiloška granica usložnjavaju značenje pjesme i obično možemo govoriti o njihovom semantičkom paralelizmu. Posljednja kazuje u prilog našem zapažanju da su prostori na kojima se odvija događanje pjesme sabirnici svega značajnog što čini crnogorski sociokulturni kod. Njihovim tragom dolazimo do vilajeta u kome je śećanje naroda. Do vilajeta priča koje su se kazivale ili su se prećutale, svejedno. Na mjestu tišine, pjesnički je glas najjači. Lompar je dopisivač istorije, čarobnjak koji preobražava stvari u bića, smrt u život. Đe izvori šute, on progovara. Lirski subjekat u pjesmi kojom počinje zbirka “živi svjetlost mrtvih”, on je iskra koja u tamnom vilajetu razgrće mrak. Baš to čini autor ove zbirke, iz tmine zaborava redom izvodi Jakvintu, knjaginju Darinku, Kosaru, Jelenu Balšić, Zorku Petrović… Likovi, gradovi i države ove poezije iz istorije izlaze kao zmije iz svoga svlaka, obnovljeni, mladi. Dvije pjesme, početna i završna, susreću se u ideji pamćenja, nostalgije. “Čim se sećamo, tumačimo”. Jake umjetničke individualnosti, kakav je Mladen Lompar, biraju čega će se śećati. On estetski prerađuje događaje koje smatra bitnim za stvaranje i trajanje crnogorske države. Nostalgija za izgubljenim svijetom nadoknađuje se ponovnim ispisivanjem prošlosti, čime se ośećanje gubitka umanjuje, a poetizacijom istorije čak i ona daleka, dukljanska, postaje bliska, dodiriva.

Grmožur je gorica u Skadarskom jezeru na kojoj su Turci izgradili utvrđenje koje je za vrijeme vladavine kralja Nikole pretvoreno u zatvor. Grmožur se u narodu zove Ostrvo zmija. Početna slika u kojoj čamdžija prevozi sužnjeve do mjesta sa čijih međa niko pobjegao nije asocira na Harona koji tek umrle prevozi do Hada u svojoj lađi. Mitološki, zmija vlada donjim svijetom. Lirski subjekat u pjesmi je posmatrač i tumač događaja. On postavlja pitanja i sluti odgovore. Vidi ih u zmijskim svlakovima koji se bjelasaju na ogromnom prostoru. To su tragovi nepredvidivih i vječno budnih htonskih bića, nositeljki vitalnosti i mladosti, obnavljanja, prenositeljki poruka s ovoga na onaj svijet i obratno. Zmije se kreću pripijene uz zemlju, one su osluškivačice, baš kao i pjesnici. I čuvarke poruka, i to najsvetijih. Pjesnik će:

 

neka moje godine

i ovu poruku

čuvaju zmije

 

I one, medijumski, iscrtavaju reljef pjesnikove imaginacije, čine ga vidarem i vidovnjakom. Jer on vječnost nastanjuje leptirima i svicima, simbolima transformacije i preporađanja. Emituje svjetlo kao nastavljač tradicije lučonosaca. U najstrašnijem predjelu najdublje se mjesto nalazi. Pjesnik ga Lompar pronalazi, dok stihom zalazi u najtananije sfere nacionalnog, u suptilne, nježne njegove žice. To je mjesto buđenja ženskoga glasa, crnogorske žene.

Morem, na brodu ili lađi, plove junakinje ove poezije. Bogat ženskom simbolikom, brod jeste materica u kojoj se oblikuje, čuva i stvara život. U simboličkom ključu more se kao izvor života izjednačava s arhetipom majke, one koja rađa. Ova dva česta motiva Lompareve poezije sjedinjuju se u simbolici ženskosti, u tome vrhunskom principu ove poezije lišene svega suvišnog, svedene na mjeru pjesme. Heroine ove knjige izranjaju iz pjesnikovog mastila, prethodno duboko porinute u njega, ispitane i sagledane sa svih strana, prepoznate, kao Afrodita iz morske pjene, kao probuđena žena okom ustremljena na budućnost.

Vijenac žena ispleten je promišljeno, znalački. Lompar, istoričar umjetnosti, pokazuje se i kao izuzetan poznavalac istorije Crne Gore. Takav, da može da je dekonstruiše, prevrednuje, dopisuje. I da joj tamo đe je ostala nedorečena, na mjestu života žena koje su obilježile ovaj prostor, posudi glas-talas, nastao pod dejstvom vjetrova muških želja i htjenja, glas žene koja je stoljećima šutala u skrivnicama svoga doma.

A Lompareve su žene kraljice, princeze i vladarke. Gospe roda plemenitog u ovome su morskome vijencu tragične heroine svoga vremena i tuđeg prostora. Modelujući ženske likove Lompar ih uvodi u svijet čija se vrata otvaraju sagrešenjem. „Prirodni ciklusi žene utjerani su u neprirodni ritam”, a taj ritam uspio je da izrazi Mladen Lompar. Zatomljenu, zauzdanu ženskost kojoj je oreol plemenitosti smetao da sebe iskaže. Izbor da se vijenac gradi od sudbina žena visokoga društvenog položaja nije slučajan, već svrhovit.. Ako je takav život povlaštenima, kakav je tek onim ženama crnogorskim koje nikada nijesu izašle iz klijeti svoga zakrovljenog udesa. Tankoćudno opisujući njeno podzemlje, on nasuprot ženi stavlja sagovornika-muškarca, koji voli zabranjenom-grešnom ljubavi onu koju ispovijeda, kao u slučaju opata Dolčina i Jakvinte ili onu kojoj se divi, jer jeste „ono najinteresantnije što se može vidjeti u Crnoj Gori”, udovicu svoga strica, u slučaju knjaginje Darinke i kralja Nikole. Kosara, bugarska princeza i supruga Vladimira Dukljanskog, sa vijencima od divljeg šipka i pitomih zmija umjesto mojih carskih dijadema plete vijence žene koja je imala sve, carsko dostojanstvo i ugled, i potom Vladimira, čijom mučkom smrti  počinje njeno blaženo čekanje konačnosti i raskošne zasmrti kraj njegovih nogu. Nepokorna ocu-caru, Kosara pokornošću Blaženom, izražava ljubav koja čitaoca pokorava svojom religioznom notom, Lik Jelene Balšić, supruge dva gospodara i majke zetskog prestolonasljednika, pjesnik gradi čineći je sagovornicom Nikona Jerusalimca, kome piše svoje tajnopise, zaigranoga i religijom smirenog duha, svjesna vremenosti bogatstva i znamenja ovoga svijeta “u čijem je vrtlogu ostala pusta”. Vijenac ženski Lompar završava likom Zorke Petrović u čijoj je ispovijesti ocu iskazana najpotresnija istina supružanskim odnosom uvrijeđene žene, razočarane majke. U taj monolog utkana je pobuna zbog njenog ženskoga udesa i nedostojnog kraja crnogorske države. Sudbina kraljeve kćeri izjednačena je sa sudbinom države. Ona zbori jezikom udvostručenog poraza, svoga i očevog, a otac je kralj-država:

 

moj oče

jagnje sam

što je samo došlo na žrtvenik

za koji je uzgajano

 

Glas u prvome licu jednine u završnici pjesme prelazi u prvo lice množine, Zorka se poistovjećuje sa svojim ocem u zajedničkoj borbi-progonu protiv zločinačkog obličja koji sa zakašnjenjem prepoznaju, vuk je skinuo ruho jagnjeta, ostali su zlo namjera i surovost poteza. Lompar dopisuje ono što se prećutalo, a moralo se reći:

 

goni ga oče

 

(ne daj mu ni dlan zemlje crnogorske), pa Zorka u poeziji postaje ono što nije bila u istoriji, prkosnica koja može pokositi riječima, pobunjenica koja brani crnogorsko sveto od tuđinskoga profanog.

Kao logičan nastavak ove pobunjeničke pjesme u ženskom rodu, slijedi pjesma “Neće nas naslijediti tišina” posvećena Miju Popoviću u kojoj lirski subjekat kao iskusnik prošlih i svjedok sadašnjih vremena iskazuje svoju i našu posljednju istinu da na sivom i krvavom kamenu Montenegra nikada neće biti potonjeg boja. Ova pjesma ne bi bila crnogorska, Lompareva, kada ne bi bila amanetna. Crna Gora je nastala i opstajala u borbi za slobodu, treba biti naredan novim borbama, jer jadnik-izdajnik vazda vreba u iščekivanju srebrenjaka koji će utažiti žeđ izdajstva.

Pjesme ljubavnog nadahnuća i očaranosti ženom koja se buni, živi i postupa protiv pravila patrijarhalne sredine, grešnicom i patnicom, nižu se u Lomparevom lapidariju. On od njih pravi spomenike, rječite kamene skulpture ulančane u vijenac otpora. Njihov grijeh oprošten je pjesmom. Srce ispod crne rize najsmjelije želi. Prevareni muž svečarski uživa u prizoru zanesenih tijela monaha Filareta i udate mu dragane pod svodom crkve usred probeharalih svijeća. Ogrešenje o hrišćanske norme pjesnik odobrava jer se u grijehu ženska ljepota umnožava, postaje „strašna u svojoj moći”, divlja i čulna, prvobitna. Ime joj ne izgovara, ali se ona na rubovima stihova sluti. Pod svodom hrama samo divlja žena, samo Lilit može islikavati „fresku sramnih slasti“. Dodir je osmislila pra-prva, druge su izvođačice radova na putu putenosti. Na dlanu njenoga jezika iskustvo je stoljeća izvornosti ženske psihe. Jakim pripitomljavanjem, diktatima kulture, prirodna se žena otuđila od svoje ljudske suštine. A Lompar je vraća suštinski-poezijom u to njeno suštastveno stanje. Jer, “ostaje grijeh kao inat”, odstupanje od patrijarhalnog modela ponašanja usredištenog u srcu crnogorskoga kulturnog koda. Pjesniku se tako hoće:

 

ostaje ono poslije

pobuna

i pitanje što znači prošlost

koju sada kao tuđi jauk

možemo mirno odmjeriti

 

Prošlost nema kraja, beskrajno prodire u budućnost, remeti je, pokorava. U Crnoj Gori prošlost je vrijeme buduće. Ili, Eliotovim tragom: Vreme buduće sadržano je u vremenu prošlom. Lompar je stoga oblikuje ličnim manirom, dekonstrukcijom. Sve što je prošlo i pošlo u budućnost, može i mora biti drugačije. I pjesma, i život žene i muškarca u njoj. I stih, i život zvuka u njemu.

Sve su pjesme “Zmija Grmožura” pisane da bi se stiglo do jedne koja je u vijencu kopča. Bez nje vijenac ne bi bio krug. Ne bi bio cjelovitost, postojan ciklus života. Pjesma Margariti jeste pjesma budućoj ženi. U noćnoj atmosferi stvaranja prizvan je duh Velike majke, njenoga vještičijeg aspekta. Bjelinu hartije ispunjavaju tragovi crnila ranjene hobotnice, simbola užasne majke koja zavodi i usmrćuje. Pjesnički akt poistovjećuje se sa prvim stvaralačkim činom, buđenjem praha iz zemlje koji se rasanio u ljude. Opjevana je ljepota grijeha. Prvoga i svih narednih. Prvi je ženski, nastao u savezu žene i zmije. Zmije, meke i savitljive, pripijene uz čvrsto i muško stablo drveta čiji plod nije trebalo kušati, Lilit-zmije i Eve-majke. Grešna i čedna u utrobi Velike majke jedno su-žena. Da bi ljubav zadobila, vještica je postala, Margarita. Ona koja lebdi, oslobođena. To je njen divlji aspekt, njeno goruće postojanje. Jer dodirom se plamen pravi, čaranje. Trljanjem lampe svjetlosne… Od plamena do svjetlosti, divljanje i divljenje rukopisima koji plamen jesu, od kojih se gori.

 

Zmije Grmožura” Mladena Lompara rukopis-svjetloopis.

Zmijostan.

Pjesmostan.

Morski vijenac stihova:

i da nije bilo onih morskih hridina

na koje smo dovodili dragane

da s vijencem

od šipkova cvijeta i lišća

stoje na vjetru

mislili bi da nam je podmetnut tuđi pejzaž

što na mjesečini

(i nju smo prepoznavali)

samo liči

na naše iščezle luke

Podijeli

Komentari su suspendovani.