Aleksandar Bečanović: fikcionalna rekonstrukcija povijesti mladena lompara

 

Preplitanjem istorije i fikcije nazivamo temeljnu strukturu, ontološku i epistemološku, zahvaljujući kojoj i istorija i fikcija konkretizuju svakoj od njih pripadajuću intencionalnost tek služeći se intencionalnošću one druge.

Paul Ricoeur

istorija, istoriografija, pripovijest

 Pravi svijet je postao bajka.

 Friedrich Nietzsche

 

Naše vrijeme, ne samo promjenom ontološko-ontičkog miljea, ne može više da posmatra položaj istorije i fikcije u njihovom strogo antitetičkom odnosu: uvriježeni smjer ka divergenciji ublažen je  spoznajom o konvergentnim retoričkim mehanizmima koje koriste istorija i literatura.

Naime, istorija je, prije svega, istoriografija: kao i svaka druga grafija, ona primarnu recepcijsku aktuelizaciju traži u hermeneutici čitanja. Izmjena perceptivnog modusa markira najvažniju influencu: prisvajanje povijesti odvija se pragmatizacijom onog vijest u povijesti, dakle, insistiranjem na jeziku koji je, dobrim dijelom – čak i fenomenološki – konstituiše. Na taj način, istorija postaje pripovijest, ergo – priča, fikcija. Današnja književna interpretacija ne polazi samo od informativne dimenzije istorije, već se promišljeno operacionalizuje njen narativni i retorički potencijal: redefinisanjem kategorijalnog aparata, stvarni događaji i činjenice mijenjaju svoju retoričku strukturu i preobražavaju se u metaforu, sinegdohu i metonimiju, pa transkripcija gubi mimetički karakter a referencijalnost zadobija drugačije koordinate.

Okretanje istorijskog diskursa ka pripovijedanju znači povratak istorije u pravo obitavalište – u jezik, čime se pjesnička kompetencija u ovim pitanjima naglo uvećava. Područje pjesnika je predikabilno i ono vjerovatno (koje, ipak, sadrži i istinu). Drugim riječima, tradirana epistema se reformiše: na djelu je gnoseološka “objektivnost” fikcije; radi se o njenoj specifičnoj bilokaciji – ona je istovremeno i u regionu istinitog i imaginarnog. Pjesnik samo ponavlja postupak starih antičkih istoričara, koji se nisu nimalo libili – znajući da se tako ne narušava vjerodostojnost njihovog izvještaja, tj. priče: postoji “jak” faktografski kontekst – da u usta svojih protagonista stavljaju riječi koje ovi nikad nisu izgovorili.

Tako se vrši, ujedno, dekonstrukcija onih načina pisanja istorije, koji nju posmatraju kao monolitni i racionalni fenomenološki slijed: scijentističkog, čija mehanička kauzalnost ne može da iscrpi povijesnu istinu, i “istorije pobjednika”, koja je, u stvari, puka reprodukcija početnog, ideološki fundiranog stava, gdje se kasnije u problematizovanom predmetu nalazi samo ono što se želi vidjeti, odnosno ono što se manje-više može unaprijed dedukovati iz usvojenih premisa. Uočavajući pukotine u linearnoj putanji istorije – dajući, pri tom, i novu (reverzibilnu, cikličnu…) interpretaciju -, književnost baš njih nastanjuje. Destruišući sliku o “stvaranju istorije”, pisac vrši njenu simulaciju, sa jednim važnim odmakom: on stvara i zapisuje istoriju, i u takvom projektu više nisu presudne činjenice i podaci, kao i njihova sistematizacija, već sam prosede, jezik, fikcionalna rekonstrukcija, metagovor.

 

Zanimljivo je da fikcija pukotinu za prodor u istorijsku perspektivu svijeta nalazi upravo tamo gdje je do krajnjih konsekvenci dovedeno postuliranje reprezentativne objektivnosti kao osnovnog cilja istorijske nauke: kada Ranke kaže da prošlost treba spoznati wie es eigentlich gewesen, onda se već u tom nepokolebljivom izrazu koji sublimiše sve naučne prerogative koje sebi dodjeljuje istorija, u wie, može vidjeti tropološka zavisnost takve episteme. Znači, fikcionalna interpolacija – jezička igra – koju sprovodi književnost, svoju metafizičku energiju zadobija zato što istorija nije – kako se želi predstaviti – egzaktna nauka: ona je pismo, simbolička mapa, tekstualnost. Otud se simbolna ekonomija i poetski kapital ne mogu semiološki profilisati na scijentistički (pozitivistički) sadržaj: fikcionalna investicija dovodi do potpune eksploatacije estetskog habitusa diskursa istorije i plauzabilne redistribucije označiteljâ. Time se, nimalo slučajno i paradoksalno, uvećava gnoseološki kapacitet: leksičko prihvatanje nove materije odvaja se prvobitno putem metafore, jer tek njena semantička širina omogućava potrebnu apsorbciju izučavanog predmeta – spoznajni jezik je, barem na početku, pjesnički jezik. Literarna vizura je višedimenzionalna i “retrogradna”: činjenice se ponovo vraćaju u početni položaj metafore. Polaganje prava scijentističkog vokabulara na doslovno značenje se suspenduje: istoriji je, njenom hodu i referentnosti, imanentan poetski eros.

Knjiga Mladena Lompara Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja estetski i semantički profitira polazeći od naznačenih retoričkih dispozicija.

dimorfizam, intervencija, kontigentnost

 

Samo zato što se već nalazimo

usred jedne pripovijesti,

možemo početi da pričamo našu pripovijest.

Peter Sloterdijk

 

Zbirkama Dnevnik iz boce i Prostor izgubljene svjetlosti (obje izdate 1991) došlo je do svojevrsne bifurkacije u Lomparevom pismu: autorovo istrajno tematizovanje prepleta istorije i mita, dobilo je u prvoj poetsku, a u drugoj proznu artikulaciju. Nakon uzoritog izbora pod nazivom Dodir za gubilište, koji je bio trenutak kreativnog predaha – tačnije, sagledavanje pređenog puta, i time, otvaranje novih perspektiva -, Lompar je sa Kraljicom Jakvintom i sada sa Tri pisma Darinki narečenu bifurkaciju – koja je mogla da ima i dubljih žanrovskih implikacija – preveo u dimorfizam: parataktički sklop poetskih i proznih tekstova bazira se na stabilnom lirskom jezgru, koje je fundament Lomparevog pjevanja. Zapravo, pjesnički razvoj Mladena Lompara odvijao se kao uvijek novo kontekstualizovanje pjesnikove lirske konstante, što je rezultiralo ne samo zadovoljavanjem imperativa “novog”, već i zadržavanjem – bez obzira na varirajuće formalne konvencije – prepoznatljivog pjesničkog senzibiliteta. Lompar je, stoga, jedan od rijetkih pjesnika u našoj savremenoj književnosti koji je i nakon dostignutog visokog nivoa, nastavio da eksperimentiše sa sopstvenim izrazom, ne dozvoljavajući da u njegovom pismu dođe do petrifikacije konotacija i repeticije stilskih formula. Utemeljujući svoj govor pretežno na iskustvima evropskih modernističkih pjesnika XX vijeka, Lompar je znao da renovira svoj lirski instrumentarijum i referencijalni domet: tekst se uobličava sa jasnom sviješću o postojanju velikog “koordinatnog sistema” književnosti. Pripadanje tradiciji, u tom smislu, jeste mogućnost uspostavljanja šireg intersubjektivnog dijaloga.

Književnost, baš kao i istorija, operiše sa mnoštvom tragova (jezičkih, materijalnih): radi se o savršenoj podlozi za razmah poetskih strategija. Glavni postupak jeste intervencija: poetsko djelovanje proizvodi novi raspored, konfiguraciju ili ulančavanje. Uspostavljanje veza između tih tragova, područje je pjesničke ekspresije i zaziva:

 

to što zapisujem

stvoreno je davno

i vraćeno tišini da me čeka

 

kaže Lompar, odmah na početku knjige Tri pisma Darinki, dajući određujuću  metapoetičku smjernicu, koja funkcioniše dvojako – i kao važni autopoetički iskaz i kao uputstvo za čitanje (pozadinsko prisustvovanje arhiteksta). Pjesnička inicijacija, po Lomparu, događa se pronalaskom – primanjem, usvajanjem – pergamenta ili pisma: svaki tekst je palimpsest, njihovo kruženje je neprekidno. Lomparovo pismo strateški počiva na participiranju u tom cikličnom tekstualnom kretanju: tek duboko ukorijenjen u kulturno-civilizacijskom i poetskom nasljeđu, pjesnik dolazi do sopstvenog jezika.

Genetska konstitucija Tri pisma Darinki je aleksandrijska: tekst se organizuje kao mješavina dokumentarnog, faktografskog materijala, dijahronijskih i sinhronijskih odsječaka, metapoetičkih impregnacija, citatnih montaža i poentirajuće lirske opservacije, koja obezbjeđuje stilsku koherenciju. Dihotomija fikcija – fakcija približava se  kontigentnosti: granice imaginacije zadate su faktima, ali fikcija unutar ima punu slobodu za višeznačnu igru, čime se pojačava literarna mistifikacija. Pri tome, proza ima dijagetsku funkciju, a poezija treba da izvuče zaključke, koji uviđaju uzročne veze i sličnosti između različitih vremenskih perioda: važna karika u povijesnoj rekonstrukciji jeste analogijski transfer, koji naznačuje korespodenciju sadašnjice i prošlosti.

 

geschichte, geschick, sympatheia

 

A pjesnik oklijeva gledajući kamenje i pita se

(…)

da li postoji pokret lica izraz nježnosti

onih koji su se tako čudno izgubili u našem životu

Jorgos Seferis – Asinski kralj

 

Već iz samog naslova moguće je nazrijeti fabulativnu osnovu nove Lomparove knjige: Stavljajući u središte svog zanimanja život knjaginje Darinke, autor potencira njenu kratkotrajnu ljubav sa kraljem Nikolom. Nekoliko nagovještaja dovoljni su da satvore – putem “pronađenih” pisama – čitavu istoriju jedne unaprijed grešne ljubavi.

Koristeći se ovakvim okvirom, Mladen Lompar još jednom progovara o neminovnosti ostvarivanja sudbine, o njenoj determinišućoj snazi koja na presudan način određuje životne tokove: fokusira se veza između Gescichte i Geschick kako ju je ustanovio Heidegger. Konsekventno, u Tri pisma Darinki akcenat se stavlja na tragično: jeres učinjena na početku više se ne može izbrisati. Otplata “duga” odvija se kada u imaginarno – “bajku” – prodre realno. Tako dospjela poruka ocrtava sam simbolički poredak koji se uzima za temelj: slijed istorijskih događaja pokazuje se kao nezaustavljivi hod sudbine. U posljednjem pismu, kralj Nikola bilježi:

 

ostavimo sve

Knjaginjo

bježimo od svog udesa

 

ali, naravno, ne postoji mogućnost da se transcendira ontološki prostor unutar koga se egzistira. Na ovom mjestu – i ne samo na njemu – uspostavljaju se snažne intertekstualne relacije sa prethodnom zbirkom: Kraljica Jakvinta i Tri pisma Darinki su različita poglavlja jedne iste pripovijesti. (Biće interesantno vidjeti hoće li Lompar nastaviti sa njenom daljom elaboracijom.)

Način da se iz teme narasla dramska tenzija poetski iskusi jeste Lomparov simpatetički vizir: sympatheia, naime omogućava razumijevanje u saosjećanju i saobražavanju sa onim što se pokušava istražiti. U upotrebi je persona, pjesnička maska koja služi ne samo za “objektivizaciju” pjesničke poruke već i za ispoljavanje unutrašnje lirske pozicije: spojena su dva horizonta kroz jednu tačku refleksije. Sympatheia čini Lomparovu interpretaciju validnom: povećana rezonancija “otkriva” ono što je istorija zaboravila. U osvrćućem pogledu, Lompar se ne zadržava na krupnim događajima – oni su, primarno, podloga na kojoj se jače utiskuju individualne priče – već na intimnim lomovima, jer se istorija, ipak, manifestuje suštinski na pojedinačnom planu, što ne predupređuje univerzalnost poetske konkluzije.

 

****

Tri pisma Darinki i narod jedinstvenog kraja odlikuje se poboljšanom upotrebom istih modelativnih principa koji se susreću i u Kraljici Jakvinti: fikcionalni retorički konstrukt poprište je ukrštanja mnogobrojnih poetskih i istorijskih asocijacija sa lirskim ishodištem. Ovom se zbirkom nastavlja kreativni kontinuitet i dodatno usložnjavanje Lomparovog pjevanja.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.