Ahmed Burić: Komandant Prokletija

 

“Može li jedna opklada?“, upita Faust?
“Kaži”, reče Bog.
“Ako mi daš sve zle ljude, možda bih te mogao pobijediti.“
“Ne kockam se sa univerzumom“, reče Bog, „ali ću ti ponuditi najgoru opciju za tebe − dat ću ti dobre, i iluziju da me možeš pobijediti.“

 

Na pijacu u Baru, punu šarenih tezgi, otišao sam da kupim nešto za ručak i interpunkciju. Samo dvoje njih, prodavac i žena u narodnoj nošnji imali su robu koju sam htio. Kad sam kupio paradajz i maslinovo ulje koje želudac neće mučiti kiselinom, okrenuo sam se prema stolovima na kojim su bili izloženi interpunkcijski znaci.

Žena u narodnoj nošnji dočekala me spremno:
Evo, kod mene, brate, najbolje. Ti mi nijesi nešto od tačaka, odma’ te vidim, ali apostrofe i zareze, brate, ubijaš.
Tako je, gospođo − velim. – Samo me brine jedna stvar. Zar je zarezima i apostrofima ista cijena?
Što misliš ti, da ja hoću da te prevarim? – obrecnu se ona.
Onda nastavi:

Viđi, ako ti misliš da si pametniji što si godinu duže od mene bio na fakultet, da odma znaš da nisi. Uf, najmrzniji su mi ovi pametolozi. Stavi tačku-zarez pa misli da je boga za bradu uvatio.
Nemojte, gospođo, nisam tako mislio – branim se ja.
Nisi đavla, e da ne znam ja što si ti mislio. Eve, nek ti bude, uzmi po istoj cijeni i apostrofe i zareze, ionako ih mećeš i đe im je mjesto i đe nije. Nosi, pa me kuni ako ne valja.

Kad se govori o datim slikama, vidim, ili su u meni, travnjak s bijelim kamenom, to je, vjerovatno, krš Istočne Hercegovine, uz sasvim malo vjetra. Zelenilo i bjelina. Takvih slika ima svugdje od Skadra do Zadra. Idem brzo po kamenju, skoro ne dotičući tlo. Ko sam ja?

S cekerom punim zareza i apostrofa dolazim do sljedeće tezge, gdje me čeka nasmijan sijedi prodavac. Namigne:
Slušao sam što ste pričali. Ona vam je, gospodine, s mora, ne znaju vam oni ništa o interpunkciji, kad se digne voda njima se ne može ni doći.
A odakle ste vi?
Odavde, s brda.
Pa to znači da se vama ne može doći kad je nevrijeme.
On zastade.
Pa, što ćete tamo kod njih? Evo kod mene, sve svježe.
Ali uzeo sam već – branim se.
Eno uzeo. Pa zatrebaće! Evo, ođe, četiri i po kile raznih znakova, po jedan evro…
To znači pet evra – brzo ispalih da pokažem orijentalnu vještinu cjenkanja, da oduševim Vesnu i Denića, da konačno jednom budem kockar, na pijaci, na parabrodu, u fikciji, gdje god.
Aaa, gospodin mora da je vodolija − reče on, i tako pokopa sve moje nade da korumpiram Mjesec.

Pokupih i ove znake interpunkcije i skrušeno pođoh dalje. Mjesec februar jedini bi mogao biti nekorumpiran, možda zato što je kratak, a možda zato što njegov odsjaj u Africi baca svjetlo na sve nas, uključujući i tu pijacu u Baru − festival interpunkcijskog šarenila.

Šestogodišnji dječak odlazi na svoj prvi daleki put. Dedo i majka (u Hercegovini se tako kaže za nanu, ali se prvo a oteže što ga duže možeš) vode ga tetki, na Kosovo. Iz Sarajeva vozom.U vozu je pečeno pile, to nije izmislio, i dug je put. Noć u kojoj promiču svjetla je duga, i sve traje predugo, čak i za dječje beskrajno pamćenje. Tamo, na Kosovu, upoznaje ljude koji su mu rođaci. Ne govore istim jezikom, ali se povazdan igra s njima, vade mrkve iz zemlje, peru ih na česmi i odmah jedu. Ljudi stalno piju čaj.Komšija Ćazim ima devetero djece.Vode ga u Skoplje; tamo ga prvi put primaju da igra fudbal s odraslima. Vardar je smeđ, nije zelen kao Neretva, a on pun riječi čija slova nisu zaobljena nego uglasta, i unosi ih u sjećanje. Ferizaj, Uroševac, i uvijek neka zebnja; tetka odavno nije s nama, ni dedo ni majka, ni sjećanje. Miris bijele posteljine: takvi se sapuni više ne prave. Ako bi danas osjetio taj miris, znao bi ga prepoznati.

Da se nije raspala od muke, Jugoslavija bi to sigurno učinila od smrada sa beogradske Željezničke stanice. To je bilo nešto najgore što sam dotada osjetio.

Nedjelja je, sprema se kiša. “Sad će govna da padaju”, rekao bi Anin tata, veliki glumac Zoran R., kao Radovan III, a možda kao on sam.

“Ne znam kakav je tebi tata bio, ali nama je bio tata i po“, rekao je Marko prije nego što je počeo s puštanjem muzike, i nikad nije završio. Marko mi je kao mlađi brat, a i njegova je muzika baš takva – nešto mlađa od moje. Gregović govori da je trideseti septembar i da na nekom uređaju treba prebaciti jer je već drugi oktobar − a interpunkciji, baš kao i rakiji, nije važno koji je datum.A nije ni meni. Navodi Pabla Escobara. Ja ne znam nijednu njegovu misao, a kad nemam koga onda citiram sebe. Šta ću, to je najsigurnije:
“Nikad nisam bio u kokuznijoj varijanti, a da mi je bilo ljepše.”

To i nije baš tačno, ali je moje. Inflacija književne publike u Podgorici me nije nimalo pogodila.
“DANILO KIŠA/ JEBO TE DANILO KIŠA/ DANILO KIŠA/ JEBO TE DANILO KIŠA.”

Ovo nije psovanje, jer ko bi pametan psovao Kiša, nego su to izvikivali navijači Čelika iz Nikšića svaki put kad bi trebala početi kiša. A pjevali su, naravno, na melodiju „Guantanamera“. I proslavljali Kiša.Moja cura mu je jednom dala tarabu, pa mogu biti i malo ponosan iako za to nemam baš nikakve zasluge.

Ovdje treba interpunkcija jer je to Branin citat. Kad je on bio navijač Čelika iz Nikšića, pitao sam ga zašto nije navijao za Sutjesku, pa zar to nije formativni klub?A on mi je rekao, kad je on došao na studije u Nikšić sve je bilo gotovo s Jugoslavijom i to više nije bilo važno.

Kiša, njega svakako treba citirati, ali njegova misao koja mi pada na pamet jeste da je nacionalizam posljednje utočište hulja, mada i nije njegova, baš kao što nije ni moja da je nacionalizam paravan za pljačku. Ali barem se trudim da budem pošten.

Imam rođake na albanskom, oni su negdje po svijetu. Imao sam braću na srpskom, i oni su negdje po svijetu, znam gdje. Sada imam i braću na crnogorskom. Imam svoje knjige na slovenskom i hrvatskom, nadam se i na makedonskom. Ko sam ja? 

U tom smislu kao artefakt prilažem knjigu ulaznih faktura koju su Barbara i Brano pronašli u dugim šetnjama. Radi se o knjizi ulaznih faktura, obrazac br.26/1, Savremena administracija 80, što bi mogla biti godina štampanja knjige. U njoj je popisana imovina kosovskog odmarališta, mjesta za odmor funkcionera čija imena mogu nabrojati baš kao i sastav Prištine: Xhavid Nimani, Mahmut Bakalli, Azem Vllasi, Kaćusha Jashari… Laskam sebi da sam više kao Krleža a manje kao Kiš jer imam apsolutnu memoriju koja ničemu ne koristi, a s godinama me i izdaje. Odmaralište je bilo iznad plaže Kamenovo, tamo je knjiga ulaznih faktura i pronađena, a plac je još pod sporom jer se ne gradi ništa.

Inače, svugdje se gradi, pogotovo na Sv. Stefanu, gdje L.A. više ne ide jer su mafijaši izgradili kuće i sakrili nebo. L.A. je naš komšija. O njegovom nadimku kruže razne legende; jedna od njih je da se slikao s Claudiom Schiffer, druga da je slikao Formana ili Kubricka, a treća da je imao kafić na plaži koji se zvao L.A. On je slušao Pshyical Graffitti, i Deep Purple, mislim i The Animals, i mislim da je to jedan od razloga što je, generalno, zanimljiv. Mislim da se kao mlad furao na Dona Johnsona u seriji Miami Vice − ali to je ipak Miami, nije L.A.! A inače, ko se nije furao na Dona Johnsona? I to baš te godine iz koje je knjiga ulaznih faktura. Recimo, L.A. ne koristi interpunkciju jer ono što on priča prustovski je tok misli. Samo se opustiš i slušaš.

Ovdje i grmovi pišu poeziju. Pa kako onda ne bih ja?

Njegov rođak Gandolfini, ljudina od dva metra blagog osmijeha, uvijek nešto radi. Prepoznao je Branu i častio nas demižanom vina i rakijom. Meni je pokazao Titov portret koji drži u staroj kući, jer valjda je normalno da mi iz Bosne volimo Tita. Brko s kojim je skidao grožđe nešto se pobunio protiv Tita, na šta je Gandolfini oštro reagovao. Ja sam otišao. Tako se to radi kad neko ima karakter. Kao on. I kad nema. Kao ja. Bez interpunkcije. A i bez korupcije. Priznao mi je da je otišao u penziju sa 38 godina, i da je radio u firmi Radoje Dakić. To možda bude važno kasnije. Ili je bilo važno prije?

Katkad se vidim kao da sam Zekir iz filma Prije kiše, kao Abdurahman Shala − on je kao mlad bio lijep kao Enver Hoxha.I Đilas. I Ceausescu. Znate, dinarska faca, brutalna ljepota. Abdurahman Shala. Oni stariji znaju tog glumca, igrao je u partizanskim vesternima majora Demira i Šabana Murtezija. Kasnije je bio sve. Gospodin. Na kraju filma, čeka pred selom fotoreportera Aleksandra, koji se vraća iz Engleske, a igra ga Šerbedžija. Zekir mu kaže:

I ti obele.
Kao snijeg, topi se brdo uspomena.
To je rečenica za kojom čeznu amateri.
A ja se još pitam: Ko sam ja?    

Vratimo se kiši, odnosno popisu stvari iz knjige ulaznih faktura nekadašnjeg odmarališta. Prema zapisanom, svaka je osnovna organizacija s Kosova imala nešto svoje imovine u tom objektu. Ramiz Sadik je očigledno pogrešno napisano: to je Ramiz Sadiku, narodni heroj koji je poginuo zajedno sa svojim drugom Borom Vukmirovićem. Strijeljani su 1943, ubili su ih italijanski fašisti. Šta su italijanski fašisti ovdje tražili nikada neće biti jasno − kao da nije bilo dovoljno domaćih? To je dugo vremena bio bratstvojedinstvujušči Richards/Jagger, Strummer/Jones, Lennon/McCartney fol, ono: nokat i meso, štap i bubanj, interpunkcija i korupcija. Marks i Engels. Milo i Momir.

Komandant Prokletija trebalo bi da bude poema, ili novela, ili čak komedija, meni je svejedno − ali mora imati nebo, ovce, zurne, čobana. Negdje više komada, a negdje po jedno. Odnosno:

I have to write a piece with the working title “The Commander of Prokletije.” I’m still not sure about the form– it could be a poem or a short story based on my personal experience with Illyrian heritage. And what kind of scum must be those who call one of the most beautiful parts of their country-cursed („proklet“- cursed). Or, perhaps, it is cursed. During my three visits to Albania, I noticed a number of images which I had already encountered as a boy in villages in Herzegovina. The world of and around Tirana and Shkodra is very much the same as that of parts of former Yugoslavia around the Dinaric mountains, with Prokletije as the highest peak. One can say that the border of Albania, Kosovo and Montenegro is the border of and the gate to this world at the same time. Who are we? Who were we? How much does our own culture rest on the culture that was born around Prokletije? How much do we owe to the anthropology of this part of the world? To what extent is it the reason why we trot behind the rest of Europe? Who is the Commander of Prokletije? A man? A spirit? Imaginary amalgam of mental images, primitive music patterns and wars, so frequent and bloody?

A dalje, u odmaralištu je bila imovina firme „19. novembar“, što je 19. nentori − važan datum za albansku povijest: 19. novembra 1967. godine proglašena je prva ateistička republika na svijetu.

Nije im, dakle, trebala interpunkcija.

Knjiga ulaznih faktura dosta precizno opisuje unutrašnjost odmarališta. Godine 1989, kad se desila Žuta greda, kad je krenula pošast tzv.antibirokratske revolucije koju je vodio Slobodan Milošević, kupatilo Pokrajinskog komiteta sadržavalo je: bojler veliki, tuš bateriju, lavabo, ogledalo, wc šolju, vodokotlić i plafonjeru − moguće je, dakle,  rekonstruisati tuširanje nekog od članova Komiteta, recimo druga Kolla Shiroke, ako je bio u tom kupatilu − a morao je biti jer su se i kosovski rukovodioci morali tuširati.

Život je tuširanje, rekao je Marko, koji vuče Medu da uđe u kuću.To je siguran znak da je počela kiša, ali ne Danilo Kiša nego prava kiša. Kiša su, kad je već kao poznat pisac došao u Crnu Goru, pitali: “Danile, đe ćemo te kopat’?”

Gdje vam treba interpunkcije kao u priči, i gdje shvatate da nisam džabe kupovao!? Upitnik, uzvičnik.

U stambenoj zajednici firme Termokos − zvuči kao Mikonos, Skiatos ili Valdonos, ali vjerovatno je skraćenica od temperatura i Kosovo, a može i terra i kosmos − bila su po 3 (slovima tri) kreveta, jogi madraca i jastuka, dva ćebeta, po jedan čiviluk stojeći, sto sobni, zatim dvije stolice sobne i jedna baštenska metalna. Bile su i tri klupe čija namjena nije najjasnija, ali teško je  rekonstruisati život prema popisu inventara. Čak i kad si Kiš, odnosno kiša koja nastavlja padati i briše naše snove i pretvara ih u prošlo vrijeme. Je, svi smo, barem jednom u životu, ostali bez inventara.

Osjećam da kako starim: sve više postajem ovisan o stvarima. Moj će kraj doći kad prestanem žaliti što napuštam neko mjesto.

Čovjek ne može znati koliko je vezan za stvari, dok ne bude nasilno odvojen od njih. Mislim da mi se prvi osjećaj samopoštovanja, nakon dugo i dugo vremena, pojavio kad su roditelji našli načina da pošalju nešto naše garderobe i stvari. Iz Sarajeva sam dobio dva-tri džempera i isto toliko majica, i nekoliko kaseta, dio očeve zbirke klasika, od kojih pamtim Schumannov Forellen quartet. Danas o tom djelu ne mislim previsoko, ali tu sam kasetu slušao danima, čak je nosio na posao u Mladinu. Udarale su stare debele tastature u MS-DOS i svirao je Schumann. Taj mi je gudački kvartet donosio mir prošlog života. Htio sam pokazati da nisam neki seoski šupak koji je iz zajebancije otišao u izbjeglištvo. Nakon nekoliko dana u kancelariju je ušao Boter, glavni urednik, i na primorskom hrvatskom upitao:

Zašto ti to slušaš?
Smiruje me.
Čuj, stvarno. Ma, ja sam prošle subote bio na koncertu Parnog valjka. Znaš koja je to energija…
Vjerujem – otpovrnuh. Primijetio je da mi Valjak ništa ne znači:
 A šta još slušaš?
Petera Gabriela – rekoh. On kaže:
Ne mogu ja to, fali mi energije.
Energije? A kod Parnog valjka ne fali? Jarane…
 
No, vratimo se stvarima i faktima: u Sloveniji sam bio izbjeglica. To nije nikakav život, ali bio je moj.
 

Iskreno nam postaje žao izbjeglice kad vidimo kako nosi zavežljaj, kese, svoje stvari, kakvu amajliju, šal, maramu, ili kad nosi plastičnu kesu u kojoj su tri majice. Svi reagujemo kad vidimo da oni nose stotine godina svoje prošlosti u nečiju neizvjesnost.
Trajnost stvari nam pomaže da shvatimo privremenost.  
 

Dolaze − uostalom, došla su već vremena u kojima toponim kao Žuta greda ili imena kao Radoje Dakić, Mladina, Parni valjak, Peter Gabriel, ne znače ništa.
A svi kažu da je počelo u fabrici Radoje Dakić, 1989. godine, gdje su radnici štrajkovali kad su im ponudili platu od 1.000 maraka. “Ja da mu radim za hiljadu maraka?” – pričalo se da su rekli (plaćeni) štrajkači. Ta fabrika nikad više nije proradila.

A ja se sjećam samo stihova koje smo kao mantru ponavljali: “Šta se taji/šta se čeka/po pitanju Drnovšeka?”

Gandolfini je, inače, radio u Radoju Dakiću. I mlad otišao u penziju. Poslije je radio na recepcijiodmarališta za visoke funkcionere Crne Gore. Nismo se zbližili toliko da ga upitam je li izbliza vidio Miloševića ili nekog drugog. I da smo se zbližili, ne bih ga pitao. Što da kvarim akšamluk?Drnovšek je, inače, bio predsjednik Slovenije, i pokojni je. Moj drug Vlado mu je otpjevao pjesmu na pogrebu. Poslije toga nazvao me je i složili smo se da je Drnovšek bio veliki čovjek.

Da su se vremena mijenjala i u ono doba svjedoči promjena rukopisa na strani 16 knjige ulaznih faktura, gdje pisana slova zamjenjuju štampana: onaj ko je sve bilježio na prvih petnaest strana činio je to latinicom, skoro bez greške − a nije se imalo šta pogriješiti jer su riječi uglavnom iste, inventarske: lavabo, šporet, sto, stolice, klupe, šolja…Teže se otkriva da li je popisivač bio ijekavac ili ekavac. Samo u dva slučaja, a možda ih ima i više, moguće je pretpostaviti, jer na prvoj strani piše cev a na trećoj zavesa, da je zapisničarev maternji jezik srpski.

Stranu 16, pod naslovom DEPADANS 2, ispunio je neko čiji je maternji jezik albanski.Biće da je zapisničar ostatka knjige bio na odmoru, jer je riječ šporet ispisana kao shporeta, ćebe je napisano sa q −qebe, a za l kao lavabo koristi se albansko uduplano ll, jer je jedno l u albanskom lj. To sam naučio još kao dijete od svoje rodice Esmire, kojoj sam se rugao jer je riječ selo pisala sa dva l.

Bio sam budala, jer su i Esmira i popisivač tog dijela knjige ulaznih faktura znali više moga jezika nego ja njihovog. No, vratimo se slovima l i ll: kod wc šolje imamo sh, što je bila i skraćenica za srpskohrvatski jezik− a to, ako se mene pita, pogrešno ime za ovaj naš jezik.

Jedino čime bih bio iskreno zadovoljan kao svojim tekstom bila bi istorija bluesa.Naivno krenuvši za informacijom da je iz Kotora išao brod za New Orleans, napravio sam skoro savršen plan za fikcionalnu historiju bluesa −ali od mojih izvora na rivijeri niko nije čuo za tako nešto. Zato sam ponovo zapao u apatiju. Idealan posao bi bio direktor Radio Vranja, u neka dobra vremena. Da mi stalno pjeva Fahreta Jahić Španac. Da dižem ruke uz hromatske harmonijske silaznice.  

No, to bi se svakako moralo ozbiljnije izučavati. Sve na svijetu ima analogiju, a pogotovo takve pojave. Ili nema, nego je sve utvara literature? Ako je tako, predlažem program jednog od studija.

Bilo bi važno da uđem u udžbenike kao reformator obrazovanja. Evo plana.

 

NOVI BOLONJSKI STUDIJ –  KUBUROLOGIJA

 

SEMESTAR NAZIV PREDMETA Predavanja Vježbe ECTS
I Puštanje brkova 4 4 10
II Sukanje brkova 4 4 10
III Vezanje marame 4 4 10
Uvod u gusle 4 6 10
IV Vezanje pasa 4 4 20
Gusle 4 6 25
V Grickanje travke 4 4 25
Wild Bill Hickock 4 4 20
VI Pogled u daljinu 4 4 20
Diplomski rad 30
36 40 180
VII Komunikacija isključivo kroz primjedbe (započinjanje svakog iskaza negacijom)

 

4 6 10
VIII Prigovaranje 4 6 10
IX Dijelovi kubure i paljenje kremena 4 4 15
Električne gusle 1 4 6 15
X Neprekidno pucanje (jedinačno i rafalno) 4 6 15
Električne gusle 2 4 6 15
Magistarski rad 40
24 34 120

 

Program i ideju o studiju ustupam besplatno, ako me se sjete – sjete, ako ne, ja sam svoje pošteno odradio. Neka sada uči omladina.

Comments: F.D. «Dosad ti je sve dobro išlo, priča je za bravo. Treba li ti uopće ovo? Jesi li poludio?»

Riječ plafonjera pojavljuje se sa ll, a zatim se do kraja knjige ulaznih faktura vraćaju slova koja odaju da je autor zapisa bio Crnogorac zaražen ekavicom. Jer za firmu Eximkos (kao kosovski Eskimi), piše da je “u sobu br. 5” , Pok. Komitet. Riječ primio, napisana je sa “j” – “primijo”, a na strani 18. ima i “Primedba” da je “Vlasnik (!?) Elektrokosova primao metalne električne kutije bez prisustva odgovornih lica K.- Kamenovo.

Datum prijema 2.6. 1989. vjerovatno sugeriše da je to bilo posljednje ljetovanje kosovskih funkcionera u tom objektu, a o tome uredno svjedoči onaj popis što sam ga predočio.

Barbarine i Markove suze siguran su znak da granice utopije nikada nisu samo antropološke; čovjek sve to ionako nosi u sebi. Branina i moja autorefleksivnost duboko su povezane s genetskim materijalom, tu ni antropologija ni utopija ne igraju nikakvu ulogu.Tu se skoro isključivo radi o informaciji o preživljavanju. Iako on kaže da ličim na njegovog strica Ćića Čojku, koji je bio najpametniji od sve očeve braće, ali jedini od njih nije završio fakultet nego je ostao u Nikšiću.

“Svi su oni išli studirat marksizam, ali on ga je jedini shvatio.”

Možda sam zapleten u sudbinu Diplomca. Vidio sam Dustina Hoffmanna, jednom, u Berlinu. Bio je tu još i grof Dracula, njega sam zadivio jer sam znao da je kao mlad poručnik bio kod Tita u Drvaru, odnosno zaključio sam to kad je rekao da je bio u Bosni 1944; onda Nina Hagen, pa Vivian Westwood, modna kreatorica koja je obukla punk. I imnogo njih, ali svi smo gledali u njega, u  Dustina. On je bio Komandant. Doduše, svega toga ne bi bilo da Danis Tanović nije dobio Oscara, on nas je odveo tamo. U glamour…? Ili je sve to zato što nismo postali pijanisti?  Dustin je rekao “Bog me nije kucnuo po ramenu, ja nikada nisam naučio čitati note kako treba.” Ja jesam, ali šta onda? Ništa. Drugim si zanatom pokušavamo pomoći da uđemo na vrata apsoluta? On sjajno, ja−nikako.

Svako je u svojoj inkarnaciji komandant, inače nosi tacne.

Vidim potjeru u kojoj plave milicijske uniforme opkoljavaju selo. Njihov komandir baca kutiju cigareta, pred noge progonjenog. On ga može ubiti, ali ako repetira, njegovi će ubiti njega. A međusobno se poštuju. Možda i vole. Krug.  

Mislim da P. i F. i svi sofisticirani ljudi koje znam i koji posluju oko teksta te stvari promatraju sa malo prezira, koji nije nužno aristokratski, baš kao što ni interpunkcija i korupcija ne moraju biti nužno povezane. Ovo je kraj sezone.Ovdje su još samo pokoji ostarjeli pustolov iz Skandinavije, pet Ruskinja koje se zajedno kupaju, armature i konopac koji visi i oblikuju siluetu žene koja u naručju nosi dijete.

Glava 22. Kanona Leke Dukagjinija, zbirke običajnog prava na kojoj počiva dio mentaliteta ovih naroda, mafije pogotovo, zove se Zasjeda. Član 822 kaže: Zasjeda predstavlja takvo ponašanje kojim se u brdima i poljima Albanije postavlja busija krvnicima ili bilo kome koga namjeravate ubiti.

O ovom ne znam ništa, osim da sam jednom kao mlad novinar upao u zasjedu i jedva izvukao živu glavu. Bilo je to u Sarajevu, 1.marta 1992. godine. Otac mog dede Alije Čampare, rahmetli Džafer, prema porodičnom predanju, stradao je u Prvom svjetskom ratu negdje oko Gacka. Dedo Alija i moja majka, njegova kći, nikada nisu htjeli govoriti o tome − samo da je dedin brat Hajdar imao državnu penziju. Hajdar se poslije teško povrijedio u padu s konja, a ja sam ga vidio kad sam jedan jedini put u životu bio u posjeti Gacku kao dijete. Mislim da je to bilo godinu dana nakon mog putovanja na Kosovo. Mislio ne mislio, tako ti je.

Ko sam ja?
Bur na albanskom znači čovjek, piše se burrë, iznad e ima dvije tačke. Kad se kaže mor bur, to znači dobar čovjek, kao otprilike kod nas “Đe si, jarane?”
Ja sam borac za izgubljeno: letim iznad zamišljenog prostora zamišljenih granica, za koje sam tako siguran da su moje. Evo me iznad Njegoševog mauzoleja, skoro da mogu vidjeti Meštrovića koji ide u kamen direktno čekićem i dlijetom, bez nacrta, jedini poslije Michelangela.  
Ja sam Komandant Prokletija.
I nemam ratnih doživljaja.
Na kraju turističke sezone.
U zvuku zurle čujem onu magiju koja kuha u mozgovima, u srcima, i ne zamjeram na površnoj slici Balkana, ali više ne mogu učestvovati u njoj. Šetaću planinama jedva dotičući tlo, sanjati prostor bez potjera i zasjeda.
Samo ću gledati neopisanu ljepotu krajolika, koju su ljudi nepovratno ošugali mržnjom. Preda mnom je put u Atinu: nisam budala da mislim da ako ostavim Prokletije za sobom, i odem u Grčku, da će moje dileme nestati. Možda im samo bude malo ugodnije u okruženju (polu)otoka na kojima su nastali demokratija i filozofija.
 

Kako kaže Der Klassiker: «Uslikajte mi se jednom na Akropolisu, da se uvjerim kakvi primitivci hodaju tamo gdje je šetao Aristotel.»      
Koji je u prošlom životu bio Makedonac. Kao i ja.
Sve je povezano.
Kao Kiš i Kiša.
Kao i ljudi iz ove priče.
Koji jesu. Bili su.

Podijeli

Komentari su suspendovani.