Ahmed Burić : Dobre priče pričaju dobri ljudi

Ahmed Burić nedavno je objavio knjigu priča „Najvažnija partija Aleksandra Witteka“, u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. To je djelo iznenađujućeg karaktera. Nastajalo je u procesu rada koji je sadržao dosta od onoga što je Burić prezirao i izbjegavao kao mlad čovjek – vraćanje u prošlost, skeniranje fotografija koje bi moglo donijeti neku priču koju kasnije treba izgrađivati, arhitektoniku stalnog vraćanja vremena, elemente balkanskog krvavog kruga, pisma, knjige, materijale, dokumenta, fotografije… Efekti su fascinantni. Desetak priča uz koje možete dugo guštati.


POBJEDA: Kako Vam je „došla“ ova knjiga?

BURIĆ: Hm, kako? Sporo, dugotrajno, kao i većina takvih stvari. Priča koja otvara knjigu „Borhesovo sljepilo“, objavljena je časopisu „Fantom slobode“ ima jedno 15 godina. Nisam od onih koji sjednu, imaju plan, i oštancaju knjigu. Volim da me neka stvar u tekstu ponese, pa da krenem i drugim putem. Ne doživljavam književnost, ni tekst, kao pravolinijski koncept, važnije mi je, što se kaže, putovati nego stići. Mene poprilično nervira taj koncept priče kao nečega što mora biti do kraja uređeno, mislim da najbolje stvari moraju biti na neki način provjetrene, nevažno da li se radi o arhitekturi, poeziji ili muzici. Ni život, uostalom, nije nikakva programom određena shema, nego svakodnevni skup neočekivanosti. Možda iznad nas postoji neki viši sistem koji nas čuva, naše je da, zapravo, nešto odozgo pokušamo zapisati ovdje, za sadašnjost i možda neku budućnost.

POBJEDA: Vjerujete li u poeziju čiji  se izraz temelji na filozofskim tezama? U poetskim, meditativnim fragmentima koje ste u knjizi okupili naslovom „Rimski soliokvij“ naslućuje se da vjerujete…

BURIĆ: Samo ukoliko su organski dio poezije. Ima dobre poezije bazirane na filozofiji ali je, ruku na srce, rijetka, a veliki je broj onih koji to pokušavaju. Kao normalno je da kad se baviš filozofijom, da pišeš poeziju. Ne mora, ali sam nekako siguran da kad bi se sada slučajno otkrila neka neobjavljena poezija Hegela ili Kjerkjegora, bila bi dobra. Ono Njegoševo o boju koji ne bije svijetlo oružje, nego srce u junaka, ponajviše važi za poezije i filozofije. Nema veze koliko je poezija naoružana, ona mora naći put kojim dolazi do onoga ko je čita. Nekad filozofija može pomoći u tome, ali više smeta.

POBJEDA: Niko, valjda, nije toliko ovisan o urbanoj mitomaniji kao Sarajevo i Sarajlije. I u Crnoj Gori je priča važan dio kulturnog nasljeđa…

BURIĆ: Nijesu Sarajevo i Crna Gora daleko, a priča je valjda jedan od najpouzdanijih kriterija u određivanju nečijeg karaktera. Tu bi moglo biti neke veze, iako nije stoprocentno, da dobre priče pričaju dobri ljudi. Nekako je tako ispalo da su ljudi koje sam najviše cijenio u literaturi,  zapravo, dobri, čvrsti karakteri u životu, da su, uslovno rečeno, nešto „povukli” iz svog talenta i to transponovali u život. To je uvijek neodvojivo. Može biti da ja tu malo romantiziram, jer tu nema nečega da se čovjek za to uhvati, ali ja želim vjerovati da je to tako. To da li je priča istinita ili lažna jeste važno na sudu i u novinama, a naš je svijet često takav da voli brkati te stvari.

Taj prijetvorni, zaumni, hajdučki mentalitet je jedna od konstanti ovoga prostora, ali se iz toga rađaju sjajne priče, zapleti koje ne možeš baš svugdje naći, jer su tako ludački i inspirirani su jednom nesvakidašnjom situacijom, jer ovaj prostor stvarno dugo živi u jednoj vrsti nenormalne situacije, bivajući getom ispred uređenog svijeta. Ispada da je duh pričanja priča tamo gdje se oskudnije živi, bilo da je to zbog škrte zemlje, ili stalnog pomjeranja zbog ratova, ali u tim samotnim noćima i danima, valjalo je nešto raditi, i onda se do u beskraj razgovaralo. Ja sam taj duh pričanja priča upoznao kod roditelja moje majke u Mostaru, oni su iz Istočne Hercegovine, a to je granica s Crnom Gorom, vi znate o čemu ja govorim. Možda su ti razgovori, ta ljubav koja se prenosila pričom bile neke prve niti koje su se utkale u to da postanem pisac, ali sigurno ima nešto u tome. Sarajevo je nekad bilo takvo da je cijenilo dobre  pričače priča, i to se treniralo, kao basket, fudbal i rukomet. Bio si veći car što si znao bolje pričati: malo je danas toga ostalo. Ovo neljudsko vrijeme preživljavanja kao da ne ostavlja mogućnost da se priča raširi, da dobije neka krila, da bude ispričana i da potom živi. Živimo neke krhotine, opiljke i potrebno je dosta snage i koncentracije da se sve to okupi u današnjem Sarajevu, zasigurno, više nego na drugom mjestu. A možda je to tako, jer sam i ja takav. Mušičav, reklo bi se, sklon emotivnim padovima. Sve je to, u krajnjem, priča.

POBJEDA: Život arhitekte Aleksandra Viteka, projektanta čuvene Gradske vijećnice u Sarajevu dostojan je romana. Dobio je priču. Namjerno, a slučajno. Vjerujete li da je slučajno baš Vama pripala?

BURIĆ: Dosta ljudi, pogotovo onih koji pišu književnu kritiku, misli da je ta priča praktično „gotov“ roman, kojeg „samo“ treba napisati. Međutim, ja sam malo skeptičan jer, kako sam već rekao, ne vidim neki dublji smisao u tome da se piše isključivo historicistički, no u kratkim prepiskama s nekim ljudima koji osjećaju senzibilitet te priče, polako se nazire put kojim bi ta priča mogla ići. Vitek? Kakva briljantna pojava. Zamislite tipa koji kao dijete iz slovačke manjine iz Siska, odlazi u Beč na studij, tamo sretne Vilhelma Štajnica, prvog prvaka svijeta u šahu i – dobije ga. Putuje Španijom i bliskim istokom, opčinjen je arapsko- hispanskom civilizacijom i arhitekturom, obilazi džamije po Kairu, traži rješenja za svoja djela, pritom vjerovatno i puši neke „smiješne cigare“, vjerovatno sluša putujuće muzičare na povratku iz Istanbula, a u Beču baš i ne znaju šta bi s njim, pa ga onda dodjeljuju strogom, operativnom Kallayu u Sarajevo, koji treba da od njega izvuče najbolje, ali mu dodjeljuje neku vrstu mentora, odnosno tutora u liku Karla Paržika. Vitek je nesumnjivo, imao, nešto genijalno. Njegov je duh dodirivao razne stvari, kroz njega su tekle razne energije, može biti da je u Egiptu došao na ideju da sebi u Vijećnici sagradi grob poput faraona, kako bi živio vječno. Takvi tipovi vuku svijet naprijed, ako sam imalo doprinio da je dobio priču kako kažete, onda je to u redu, i više od toga. Slučajno? Sve je relativno, moj Alberte. Valja l’ ova?

POBJEDA: Valja… Trošite svoje pedesete. To su godine za koje kažu da su one kada čovjek još ima želja ali je prekasno da ih ostvaruje. Uspijevate li napraviti konsenzus s godinama?

BURIĆ: One idu i ne pitaju, a ja gledam da se nekako držim za njih. Ponekad sam star, osjećam se kao da mi je 100 godina, a onda negdje među dragim ljudima udahnem i shvatim da dječak u meni još uvijek živi.

POBJEDA: Osnovni problem današnjeg svijeta, po Vašem mišljenju je…?

BURIĆ: To što je novac, praktično, raspoređen  u ruke malog broja ljudi, dok se siromašna većina kolje između sebe. Paravan koji je stvoren da se ne bi vidjela suština, paravan od informacija koje nas upućuju na to da je profit jedina bitna stvar, još je uvijek prevelik i snažan. Uglavnom su krivi ljudi na najvažnijim mjestima. Od Trumpa, do Tužilaštva u Kantonu Sarajevo.

 

TEKST Preuzet sa sajta Portal Analitike

Podijeli

Komentari su suspendovani.