Ahmed Burić: Danilo Kiš: O jednom rođendanu

 

Zagonetka poezije

Treperenje senki koje rastaču ivice predmeta i razvijaju površine kubusa, odmičući plafon i zidove po ćudi grebenastog plamena koji se čas rascvetava, čas vene kao da se gasi. Žuta ilovača donje površine podiže se kao daske u dnu čamca, pa onda i sama uroni u tamu, kao preplavljena mutnom, prljavom vodom. Cela prostorija treperi, šireći se ili smanjujući ili samo menjajući svoje mesto u prostoru za nekoliko santimetara levo – desno ili gore-dole, čuvajući pritom svoju kubaturu nepromenjenom. Na taj se način horizontale i vertikale presecaju u više tačaka, sasvim nejasno i zbrkano ali po nekom višem redu u ravnoteži sila, koje ne dozvoljavaju da se zidovi raspadnu, ili da se plafon iskosi ili čak sasvim spusti, potone. Ta je ravnoteža postignuta zahvaljujući valjda ravnomernom pomeranju uzdužnih greda pod svodom, jer i te grede kao da klize levo – desno i gore-dole, zajedno sa svojom senkom, bez škripe i napora, lako kao na vodi. Čuje se udaranje talasa noći o bokove barke sobe: vetar u naletima zasipa prozor pahuljama, i oštrim kristalnim snegom, naizmence. Četvrtast prozor nalik na puškarnicu zapušen je raspadnutim jastukom iz kojeg proviruju krpe koje se klate kao neko bezoblično rastinje ili puzavice i ne može se znati pouzdano da li trepere pod udarcima vetra koji prodire kroz pukotine ili se njiše samo njihova senka po ćudi grebenastog plamena.

Počnimo od početka. Prvi citat koji sam zapamtio je iz knjige Rani jadi, a glasi: “ Čuo sam neki žagor pod prozorom i pomislio da su došli da ubiju mog oca. A onda je violina dovela sve u sumnju i oslobodila me straha. Taj koji je svirao pod našim prozorom nije bio virtuoz, ali je očigledno bio zaljubljen u moju sestru Anu. Violina je imala glas skoro ljudski. Neko je, do ušiju zaljubljen u zvezde, u moju sestru Anu, pevao stidljivo, trudeći se da da što veću muškost i dubinu. Ipak je to pevanje ličilo na šaputanje.

 

Zašto je gospod stvorio ljubav

Zašto su noći…

 

Kad god bih čitao knjige o estetici, obuzimao me je nelagodan osjećaj da čitam djela astronoma koji nikad nisu posmatrali zvijezde. Tako u svojoj seriji predavanja To umijeće stiha , govori J.L. Borges, čovjek čiju literaturu možemo postaviti u centar referencijalnog sistema 20. vijeka, pa i u slučaju kad govorimo o Danilu Kišu. Pitanje magičnog realizma, kako su sredinom vijeka nazivali korpus južnoameričke književnosti koja je tada nezaustavljivo krenula u osvajanje čitalaštva po cijelom svijetu je, zapravo, pitanje rješenja zagonetke, i pitanja svih pitanja – “što čini dobro napisan tekst?” Fokusiramo li se na odlomak prologa Peščanika vidjet ćemo da pisac u njemu nije do kraja siguran šta opisuje. Je li to kuća njegovog oca, je li to sklonište u koje je od progona pobjegla njegova porodica, je li to magična koliba u koju se sakriva dječak opsjednut knjigama i protokom vremena, je li to svijet koji sasvim nejasno i zbrkano, kako pisac kaže, ali po nekom višem redu u ravnoteži sila ne ostaje raspadnut, jer te sile to ne dozvoljavaju!? Ako je svijet u ovom slučaju melodija riječi, onda iznad nje postoji jedan viši zakon koji ne dozvoljava da se taj svijet – iako krhak i nepouzdan – sasvim ne raspadne. Jedni to nazivaju tako da se Bog ne kocka s univerzumom, a mi ovdje možemo reći da je svaka interpretacija manjkava, i da nikada nećemo dotaći apsolut onoga što je neki pisac djelom stvorio. No, to nam pomaže da raščistimo neke naše dileme, i približimo si tajnu postojanja svijeta. Književnost koja to ne radi sasvim je besmislena.

U svojoj priči Komandant Prokletija, jedan je autor citirao navijačku pjesmu navijača Čelika iz Nikšića koju bi pjevali, svaki put kad bi padala kiša. Pjesma glasi: “Danilo Kiša, jebo te, Danilo Kiša, Danilo Kiša, jebo te Danilo Kiša.” Taj spoj melodije Guantanamere i imena velikog pisca nikada neće ući u estetske kanone, niti će neki kritičar ili interpretator djela to smatrati važnim. A to je važno barem iz dva razloga: da navijači umjesto imena igrača izvikuju ime jednoga pisca, i da će tako, možda i nehotice ljudi koji nikada ne bi uzeli knjigu u ruku, čuti za njega. Od navijača – sasvim dovoljno za popularizaciju književnosti.

No, vratimo se ozbiljnijem diskursu interpretacije književnosti. Ovdje molim biti oprošten od eventualnog iskakanja iz registra tumačenja književnosti i tražim za sebe milost uskakanja u jedan bitno manje istražen i manje poznat korpus. To je korpus psihoanalitičkog mišljenja kojeg je najizrazitiji predstavnik Jacques Lacan, možda i ne toliko na teorijskom planu, koliko na planu slijeđenja ideja. Ako bismo išli u raščlanjivanje Kišovog svijeta našli bismo, kao on na Mansardi, nebrojene elemente od kojih je to djelo sastavljeno: šta je naslijedio od oca, mađarskog Jevreja, a šta dobio mjestom rođenja u Subotici, granici barem dvaju svjetova? Šta je kod njega jevrejsko? Šta crnogorsko? Koliko su ga odredili novi životi na Cetinju, pa onda Beogradu, pa onda u Parizu? Intimno, najviše bih volio da su se sreli Lacan i Kiš, što je bilo moguće, ali recimo da njih dvojica u tom trenutku nisu spadali jedan drugome u referencijalni sustav.

Kiš je rekao da ne bi mogao pisati na nekom drugom jeziku, a Lacan da je podsvjesno strukturirano kao jezik. Iz moje sadašnje perspektive, obojica precjenjuju jezik: jer nam je novo vrijeme – a prije još Conrad i Nabokov – pokazalo da je moguće pisati kao useljenik u jezik, što pokazuju Aleksandar Hemon na engleskom, Saša Stanišić na njemačkom, Brina Svit, Velibor Čolić na francuskom…

U tom smislu se može reći da je Kišova sudbina anticipirajuća, jer mi živimo u svijetu i vremenu nomada, izbjeglica. Lacan, pak, s druge strane precjenjuje jezik jer je on njegovo, praktično, jedino oružje. On kao ne-pisac (sva su njegova djela transkribovana predavanja) koristi jezik kao jedino za šta se može uhvatiti. Književnost ne nastaje samo iz jezika, praslika koja se pojavljuje kao zametak većine umjetničkih djela je ono što pokreće jezik.  “Laskam sebi da sam više kao Krleža, a manje kao Kiš, jer imam poseban vid memorije koja ničemu ne služe, a s godinama me i izdaje.” Zabilježiću ovdje jednu sliku koja može izgledati kao studentska, kišovska, vježba.

Jučer sam se odvezao biciklom prema Njegušima i prošao kroz Bajice. Tamo je porodično groblje Martinovića, a moj prvi instruktor klavira bio je Ljubiša Martinović, operski pjevač iz sarajevskog ansambla. Tišina groblja pozvala je muziku, mada to nije bila muzika, jer me je čika Ljubiša učio osnovnim figurama. Legato je zasvirao iznad grobova, a u fotokopirnici je stajala knjiga Alfreda Cortota Pricipe Rationell de la technique pianistique. Slika se tako četrdeset godina kasnije zatvorila.

Daljnje špekulacije teksta mogle bi ići u pravcu pitanja da kako to Francuzi imaju najbolje knjige za pijanističke vježbe, a nemaju najbolje pijaniste. U literaturi je, nekako slično: najbolje nije ono što stoji napisano, nego ono što čitamo iznad i ispod toga, tekst koji je, zapravo, neizrečena slika, a opet tako vidljiva i osjećajna.

Metafora

Jedno od najčešćih stanja kojima se Kiš u svojim djelima bavi je samoća: “Ali jednog dana odvojiše me od majke i, zapravo, tada počinje moj pasji život. (Ovo pasji nemojte da shvatite pogrešno, ne žalim se na život. Nego kažem prosto: moj život.”

Pasji život je, dakako, metafora. Lutanja, samoće, izgladnjelosti… Psi žive, kao i ljudi, u različitim socijalnim, prirodnim, ambijentalnim kontekstima i teško je zamisliti ruskog hrta kako sam baulja ulicama Sarajeva, Pariza ili Cetinja. Ali, ono što je zajedničko psima, moglo bi biti zajedničko i ljudima. Puno puta sam sanjao psa kako govori, vjerujem da se to i vama događalo, a to prema vlastitom uvjerenju, nije ništa drugo nego želja da se u svakome živom biću vidi sagovornik. Religija bi, sasvim sigurno, imala reći teške pogrde na ovakav način razmišljanja, ali ko nam garantira da, recimo, Biblija u izvorniku zvuči bolje, nego, recimo u prijevodu Jure Kaštelana ili Marka Grčića? Nema te garancije, kao što nema garancije da je jedna metafora vrijednija od druge; sve se one crpe iz jednog te istog sabirališta, iz kovitlaca smisla u kojem se susreću različiti pojmovi i spojeni tvore nekakvo novo značenje. Metaforički je jezik mač s dvije oštrice, ali se u njemu nalaze i neki od najviših dosega ljudskog duha:  kad smo u polju metafore, onda smo u literaturi, govorio je Kiš.

“Putovali smo danima kroz snežnu pustaru jednoliku kao ocean izgubivši svaku orijentaciju. Moj otac je, međutim, sigurnom rukom upravljao naš brod, davao uputstva preplašenim kočijašima, zagledan u zvezdano nebo. Katkad je vadio iz unutrašnjeg džepa svog kaputa kartu neba i prostirao je sebi na kolena, kao što je nekad u vozu otvarao svoj red vožnje. Onda bi odjednom, razmrsivši ružu vetrova, pokazao prstom ka nebu, u pravcu jedne sjajne zvezde u zodijaku, i kočijaš bi, uplašeni očevim postupkom, ošinuo konje. Nije znao da moj otac na nebu traži zvezdu svoje sudbine koja je bila tačno označena u kabalističko astrološkoj studiji A csillagfejtetes konyve.”

Je li se ovo doista dogodilo? Je li ovo dječije iskustvo bijega saopšteno imaginarijem zrelog pisca, ili je čežnja za očevom snagom koji mitski tjera konje kroz nebo da bi spasao svoju dušu. Nije bitno. Metafora.

Kazivanje pripovijesti

U tekstu Izvod iz knjige rođenih (kratka autobiografija) Kiš piše:

Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom).

Joyce i Borges, tako barem stoji u briljantnoj biografiji Marka Thompsona, su dvojica najvažnijih pisaca za razumijevanje Kišovog djela.  Otac je za Kiša, kaže Thompson, ono što je za Hemingwaya hrabrost, za Joycea Dublin, a za Nabokova egzil, pokretačka snaga kazivanja pripovijesti. Odbijajući da kaže da je njegov otac ubijen u logoru, nego da je nestao, Kiš kao da otkriva korpus vlastitog razumijevanja svijeta. Ako možemo govoriti o tome da je nedovršenost – tako univerzalna kad su u pitanju srednjoevropski pisci 20. vijeka Zweig, Krauss, Kafka, Roth, Schultz – jedna od konstanti Kišovog umjetničkog koncepta, onda se skoro sa sigurnošću može tvrditi da je sudbina njegovog oca odredila njegovu poetsku narav. “Spremao sam se da budem pjesnik”, kaže Kiš u jednom od svojih autobiografskih tekstova. To učenje poezije, prevođenje, čak i njegove rane pjesme upućivale bi na to da je “trebao” biti poput pjesnika čiji su “skokovi” u prozu manje vrednovani u odnosu na poeziju. No, on kao da je uradio suprotno: upustio se u neizvjesnu avanturu tkanja proze putem poezije o čemu nam po najbolje govori knjiga Bašta, pepeo. U toj bašti siromaštvo stvori ljubav, ljubav stvori poeziju. U toj bašti, u tom pepelu.

U tom pepelu u kojem je mogao (i vjerovatno jeste) završiti i njegov otac, Eduard Emanuel Kohn, rođen 11. jula 1899., u osvit stoljeća logora, pratiće sve nas, i one koje je Kiš svojim djelom zadužio, i one koji možda nikada nisu čuli za njega. Kakva može biti pripovijest u kojoj je glavni lik otac mađariziranog prezimena, Jevrej  po rodu, željeznički službenik po zanimanju, depresivni alkoholik, poput Ahasvera opsjednuti autor redova vožnje i na kraju nestala osoba – nego “nepouzdana”? Nema ništa gore od pisaca koji znaju sve o sudbini svojih likova: oni ne pripovijedaju nego pišu gotove teze, oni koji znaju da Bloom, Dok Quijotte, Akakije Akakijevič ili Melkior Tresić žive u svakom od nas ili među nama, oni kazivaju pripovijest s oprezom i pletu je od onoga dostupnog u dokumentima – Kiš je bio opsjednut dokumentima svoga oca , a držao je do legendi o junacima, koji su mu došli od majke. “Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju.” Možda bi nam ovdje Lacan bio od neke koristi, ali čini se da su Thompsonovi nalazi validni, ali i pomalo naivni, kako on naziva sliku koju o zemlji svoga porijekla ima Kišova majka. Thompson piše: Pred kraj života, govoreći francuskoj publici, Kiš je slavio jugoslavensku narodnu poeziju u konvencionalnim patriotskim terminima, kao umjetnost u kojoj je sadržana “naša istorija, naša etnografija, naša psihologija, naš jezik i govor”, samo izvorište “naše kulture”. Kao pisca, međutim, naslijeđe epskih pjesama nije ga tangiralo. Njihovi pejzaži i motivi – manastiri, sela, sokolovi, doskočice, mudri seljaci, hrabri junaci, djeve, bitke, blagoslovi, kletve i inkantacije – nisu bili za njega.“ Prestrogo? Sasvim sigurno, jer pisac nikad ne zna šta je za njega dok se ne suoči sa životnim materijalom koji oblikuje njegovu priču. Da je bilo po tome šta je za koga Kiš bi bio pjesnik, time se je inspirisao, to je učio i na kraju, njegova poetska unutarnjost je upravo to. Ali, silina materijala koji mu je udario na vrata, totalitarizam, praznina, koncentracioni logori, napuštenost, višestrukost identiteta, i na početku kao i na kraju sudbina oca, odvele su ga dalje od herojskih koncepata koji je nudila zavičajna poetika i literature. Pa opet Thompson: “Kad je književnost Latinske Amerike ušla u modu, Kiš je isticao da stranim čitaocima nije važno je li neki pisac bolivijski ili argentinski, a što je još bitnije i sami pisci su bili spremni da se “na briljantan način” identifikuju kao “predstavnici čitavog kontinenta”. Kontrastirao je to sa sklonošću jugoslavenskih pisaca kao “domaćim, privatnim i privatizovanim storijama koje izgledaju besmisleno već i iz malo šire perspektive”.

I sam žrtva napada nacionalističke čaršije zbog svoje “srednjoevropskosti” Kiš je, na neki način uzmakao pred subjektivnim, privatnim, herojskim storijama, pa i fizički, otišavši u Francuskoj. On je zbog svoje svjetskosti morao biti smetnja narastajućoj mitomaniji, a ono što je, izgleda, bila njegova namjera je bila kazivanje pripovijesti koja kroz pojedinačne sudbine zahvata sudbinu jednog većeg prostora, onog koji mu je po porijeklu i rođenju pripadao.

Muzika riječi i prevođenje

Cjelokupna umjetnost teži biti poput muzike. Ta je misao u osnovi tačna, i u onoj mjeri u kojoj svaki napisan i izgovoren tekst jeste muzika, na način na koji kako nešto kažete određuje i bit onoga što hoćete reći. “Kako da ovo kažem” se može reći na desetina načina, i svaki od njih krije nekakav muzički poredak u sebi, bolje rečeno kriptomuzički. Kiš, kao neko ko je imao muzičko obrazovanje, polagao je dosta na melodiju riječi, ali to nije uvijek sve. Dobar tekst želi obuhvatiti sve ono što može u njega stati; tu kao i kod muzike pomaže vježba, Kiš je to znao svirajući kod Simonutija klasične komade, a onda je kad su mu profesora prebacili u Kotor svirao ciganske, mađarske i ruske romanse. Kakav izbor za nekoga čiji je prosede “srednjoevropski” pokušajte zamisliti Krležu kako pjeva Đelem, đelem i znaćete o čemu govorim. Ono najvažnije jeste da splin koji se u trenutku nastanka teksta nalazi u vama, ili oko vas kao pisca, pokušate pretočiti u sami tekst. Što se više neke atmosphere, muzike, slike pretoči u gotov tekst, to je on  bolji, življi, vibrantniji… I u tom smislu važan za razumijevanje Kišovog načina pisanja je Ivo Andrić. Naizgled potpuno nesrodan pisac – osim političke “sklonosti” jugoslavenskoj ideji, koja je u Andrića shodno generacijskoj razlici bila neupitna, dokle je Kiš relativizirao – Andrić jeste majstor melodije jezika. Čujmo Kiša: “Kad bi čovek prislonio glavu uz zemlju, u pogodnom trenutku, čovek sa sluhom psa, mogao bi čuti neko tiho, jedva čujno žuborenje, kao kad se preliva voda iz jednog suda u drugi ili pesak u peščaniku – tako bi se nešto moglo čuti, tako se nešto čuje kada se prisloni glava uz zemlju, sa uvom pripijenim uz tle, sa mislima koje svrdlaju u dubinu zemlje kroz geološke naslage, do mezozoika, do paleozoika, kroz naslage peska i guste ilovače, svrdlaju kao korenje nekog džinovskog stabla, kroz naslage mulja i kamenja, kroz naslage belutka i gipsa, kroz naslage mrtvih školjki i puževa, kroz tresetne naslage ribljih krljušti i kostura, kroz kosture kornjača i morskih zvezda, i morskih konjica, i morskih čudovišta, kroz naslage ćilibara i finog peska, kroz naslage morskih trava i humusa, kroz guste slojeve algi i sedefastih školjki, kroz naslage krečnjaka, kroz naslage uglja, kroz slojeve soli i lignita, kalaja i bakra, kroz naslage kosturova ljudskih i životinjskih, kroz naslage lobanja i lopatica, kroz naslage srebra i zlata, kroz slojeve cinka i pirita; jer tu negde, na dubini od nekoliko stotina metara, nalazi se lešina Panonskog mora, ne još sasvim mrtva nego samo pridavljena, pritisnuta sve novim slojevima zemlje i kamenja, peska, gline i kalofonijuma, leševima životinja i leševima ljudi, leševima ljudi i leševima ljudskih dela, samo priklještena, jer još uvek diše, evo već nekoliko milenija, kroz slamku zatalasanih žitnih polja, kroz trsku močvara, kroz korenje krompira, ne još sasvim mrtva nego samo pritisnuta slojevima mezozoika i paleozoika, jer evo diše već nekoliko sati, nekoliko minuta (mereno vremenom Zemlje), diše sipljivo i teško, kao rudar koga su pritisle grede i potpornji i teški blokovi znojavog uglja; kad čovek prisloni glavu na tle, kad pripije uši uz vlažnu glinu, naročito za ovakvih tihih noći, može čuti njeno dahtanje, njen produžen ropac. “

I, čujmo poslije njega, Andrića: “Danas sam, jašući put Kalibunara, video na jednom mestu kako se od kiše odronila zemlja ispod puta. U dubini od šest lakata otprilike mogli su se videti, kao geološke naslage, sve jedan iznad drugog tragovi ranijih puteva koji su tom istom dolinom prolazili. Na dnu su bile teške ploče, ostaci rimske ceste, tri lakta iznad njih ostaci kaldrme srednjo-vekovnog druma i, najposle, šljunak i nasip sadašnjeg turskog puta kojim mi gazimo. Tako su mi se u slučajnom preseku ukazale dve hiljade godina ljudske istorije i u njima tri epohe koje su pokopale jedna drugu.”

Svaka je, dakle, dobra literatura na svoj način muzika. Neki to čuju, drugi ne, ali i Kiš i Andrić su to znali, svaki na svoj način. I to nije jedino što ih zbižava. 

Mišljenje i poezija

Kad bismo znali odrediti knjigu iz koje je izašlo najviše knjiga, na tom spisku bi pored svetih tekstova, mitova Ilijade i Odiseje visoko mjesto zasigurno imala zbirka doživljaja tužnog viteza iz La Manche i njegovog vjernog pratioca. Don Quijotte, ta čudesna spodoba u kojoj se ogledaju mane i vrline čitavog ljudskog roda, zablude i pogreške kroz koje čovjek gazi cijeli život, i humor, to neprevaziđeno oružje protiv svih oblika jednoumlja, vječita je inspiracija: Cervantes sigurno nije mogao pomisliti da će se više od dva vijeka od pisanja njegovog djela, u Gogolju probuditi želja da zapisima ludaka (1830.) ispiše svojevrstan homage pjesničkom ludilu Don Quijottea. U duhu slijeđenja velikih duhova na to će odgovoriti Flaubert i Maupasant, a onda će i Tolstoj ući u istu avanturu. Ne postoji, valjda, nijedan segment ljudskog djelovanja koji nudi toliki broj mogućih asocijacija pomoću kojih se nešto može ispisati, kao što je to književno djelo. Broj kombinacija koje možete upotrijebiti za pisanje neke pripovijesti, ili nastavka nekog djela je beskonačan, baš kao što je beskonačan i broj ljudi koji barem jednom nisu pomislili – šta ako poludim?

Tako je, naravno, i s piscima: sam Gogolj je uredno ispisao zapise ludaka, da bi kasnije poludio, a svaki pisac računa da je ludilo legitiman (možda i bolji?) dio ljudske ličnosti, te da se razmatranjem i otkrivanjem ludila stiže do dubljih slojeva ljudske psihologije. Kod Kiša, to već nije na nivou špekulacije, nego je sasvim izvjesna činjenica: kad ubrojite sve neubrojive komponente njegovog identiteta i bivanja – samoću, ostavljenost, jevrejstvo, srednjeuropejstvo, pravoslavlje, crnogorstvo, totalitarizam, nepripadanje, moguće nasljedne depresije, očev alkoholizam i boravci u psihijatrijskoj bolnici, vlastitu boemiju, nema druge nego zapisati misli jednoga ludaka, koji ne mora biti pisac sam, ali apsolutno izlazi iz njegovog bitka i mišljenja.

“Želeo sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmernosti: kroz vrata ništavila, trebalo je, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vere, inteligencije, ludila, i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj meri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će podići uvis, kao balon, i izneti je van domašaja mraka i zaborava, Ako ne ništa drugo, ostaće možda moj materijalni herbarijum, ili moje beleške, ili moja pisma, a šta je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijalizovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobeda nad golemim večnim božanskim ništavilom, ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san kao borealna svetlost i kao daleki eho. Možda će neko videti tu svetlost, možda će čuti taj daleki eho, senku nekadašnjeg zvuka, i shvatiće značenje te svetlosti, tog svetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svet moje beleške, i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno kao sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.

Tu negdje između vjere da neće umrijeti potpuno i ludila kao smaragda bez kojeg je nemoguće zamisliti istraživanje i uobličenje umjetničkog djela, stoji Kiš, i danas osamdeset i dvije godine nakon svoga rođenja. Sve ono što će još biti napisano i rečeno o njemu i njegovom djelu samo će mu produžiti život, za koji se može reći da je u njegovom slučaju bio ekstremno nestalan i nepravedan, jer šta bi smetalo da ovo danas govorimo u prisusustvu živog klasika koji bi nam se možda smješkao iz ovih klupa, ili bi mu ovo što ovaj pisac o njemu govori i piše, bilo sasvim besmisleno i dosadno. U svakom smislu, Kiš je pokazivao put, a još u Svetom pismu stoji da oni koji stvari nazivaju jasnim imenima pridonose dobroti svijeta. U tom je smislu sasvim irelevatno je li on bio “posljednji jugoslovenski pisac”, šta je u njegovu djelu jevrejsko, srednjevropsko, crnogorsko (“otkud bilo kakvo selo u mom djelu), jer za nekoga kome je život namijenio nadnacionalnu, skoro univerzalnu ulogu besmrtnog anti-heroja, ne postoji vrednovanje. Postoji samo pokušaj dubokog razumijevanja.

Cetinje, 22.02. 2017.

Podijeli

Komentari su suspendovani.