Prijevod sa engleskog: Miloš D. Đurić
Od Stare Grčke do Elizabetanske Engleske, sve do samo pre nekoliko vekova, ženama je skoro bio zabranjen pristup u pozorište. Muškarci su igrali ženske uloge. Tek u prošlom veku su (na isti način) žene pozorišni pisci (uz negodovanje) primljene u muški klub. U većem delu istorije zabeleženo je da ženama nije uopšte bilo dozvoljeno da učestvuju u pozorištu – javnom, zajedničkom, komunalnom i katarzičkom prostoru, ni kao pozorišne spisateljice, ni kao glumice, često ni kao publika.
Ja znam zašto. Ja sam pozorišna spisateljica više od dvadeset godina, i pisala sam pozorišne komade o nuklearnom ratu, ženama-beskućnicama, incestu, smrti, sado-mazohizmu, izbeglicama. Eva je pisala o ovim temama zato što su to bili problemi kojih sam se najviše plašila, saznavši rano da šta god da me tajno prestravljuje, u krajnjoj liniji me kontroliše – određuje kako se osećam, razmišljam i ponašam. Verujem da ovo važi u globalu: ponekada ono što je upravo ispred nas jeste ono što najnepopustljivije izbegavamo. Direktno suočavanje sa takvim stvarnostima, često me je spašavalo od parališuće depresije i osećanja zloćudne bespomoćnosti. Dok celokupne oblasti života žena ostaju neizrečene u javnom diskursu, pozorište – koje okuplja ljude i pruža nam mogućnost da se, kao zajednica, suočimo sa brigama – ima potencijal da bude veliki saveznik žena. Kroz pozorište, nevidljivo se može učiniti vidljivim, paradigme se mogu menjati, svet se može menjati.
Hajde da počnemo sa vaginama.
To je bilo slučajno prisvajanje, vagine su mi se prišunjale, polako me konzumirajući, ćeliju po ćeliju.
Počela sam da razgovaram sa nekoliko prijateljica 1994. godine. Do 1998. sam intervjuisala preko dvesta žena i izvela njihove priče širom sveta – od Oklahome do Konektikata, od Teksasa do Baltimora; u Zagrebu u antifašističkom pozorištu i u Jerusalimu (gde ne postoji hebrejska reč za vaginu); na koledžima, i u privatnim domovima. Posle izvođenja u malom pozorištu u centru grada u Njujorku, Vaginini monolozi su se preselili na Brodvej. Ovo je dovelo do komercijalnih proizvodnji širom sveta, što je zauzvrat, iznedrilo V-Dan , globalnu akciju za okončanje nasilja nad ženama i devojkama . Prve godine V-Dana, bila je jedna produkcija u gradu Njujorku, gde su glumice – uključujući Glen Klouz, Vupi Goldberg, Rozi Perez i Suzan Sarandon – izvodile komad; druge godine bili su postavljeni komadi u tri velika grada i na pedeset i pet koledža, prikupljajući novac za lokalne grupe za zaustavljanje nasilja nad ženama.
Dok pišem ovo, ovaj šou je premijerno prikazan u četrdeset i pet zemalja i preveden je na dvadeset i tri jezika. Tokom 2002. godine V-Dan je izveden u osamsto gradova, petsto pedeset koledža i dvesta pedeset mesta i sela širom sveta, uključujući anglikansku crkvu u Novoj Škotskoj, stadion za osam hiljada gledalaca u Manili, Foli Beržer u Parizu, zajedničko otvoreno dvorište u Taksonu, ženski internat u Zairu, i Rojal Albert Hol u Londonu. Ove godine (2002), V-Dan će prikupiti skoro deset miliona dolara za lokalne, nacionalne, i popularne grupe širom sveta – da bi se sprečilo seksualno ropstvo, silovanje, telesno povređivanje i sakaćenje ženskih genitalija.
Razmišljajući o ovome u kontekstu žena u pozorištu, završila sam pitajući se: Kako se sve ovo desilo? Kako je nekoliko intervjua sa ženama o njihovim vulvama i klitorisima postalo međunarodni fenomen?
Nisam shvatila celokupni potencijal i sposobnost pozorišta kada sam započela Vaginine monologe. Sigurno sam iskusila magiju i moć pozorišta, ali tek je trebalo da shvatim njegovu istinski svetu prirodu, njegovu sposobnost da dovede traumu do eksplozije, da stvara javni diskurs, da osposobi ljude na najdubljim političkim i duhovnim nivoima, i da ih, na kraju, pokrene na delovanje. Zaista nikada nisam shvatila kakvu značajnu ulogu pozorište može da igra u životu žena, koje često dolaze da gledaju šou u grupama. Nisam znala da pozorište može da bude forum za zadržavanje i dovođenje do eksplozije dubine besa, humora i uživanja žena. Nisam shvatala da je pozorište – s obzirom na svoju prirodu da bude lično, intimno i zasnovano na zajednici – savršeni dom za žene.
Sve je počelo na zapadnom planinskom vrhu koji se nadnosi iznad naizgled zagađenog pogleda korumpiranog grada, i mirisom gardenija koje lebde kroz sumaglicu. Razgovarala sam sa jednom ženom koja se slučajno dotakla teme seksa i menopauze. Ni od kuda je započela da priča o svojoj vagini. “Ona je mrtva.” rekla je, “Sasušila se, ružna, završeno je sa njom.” Ona je nastavila podrobno. Bili su to gorčina u njenom tonu, njen samoprezir, koji su me okrenuli u izmenjeno stanje, ono u koje često ulazim kada se moja fantastična verzija stvarnosti rasipa preda mnom, kada se pokrenem ka poricanju. Ovo je bila pronicljiva žena, samoproklamovana feministkinja, izvanredna umetnica, pametna poslovna žena, ikona svake vrste, u najboljoj formi. A ipak bila je tu, sedela na planinskom vrhu mrzeći svoju vaginu.
Držala sam se svog poricanja. Shvatila sam da je ona nenormalna, da nije kao druge žene. Na kraju krajeva, postojao je Pokret žena. Sve smo bile Tamo Dole sa svojim ručnim ogledalcima i spekulumima. Počele smo da volimo svoja tela. Pa, uprkos mom poricanju, morala sam i dalje da je istražujem. Počela sam da razgovaram sa ženama. Svaki razgovor je doveo do eksplozije moje predstave o tome što sam mislila šta su žene i kakva bi njihova osećanja trebalo da budu. Svaki razgovor je detonirao više pitanja i dilema, porušio više vrata oko mog poricanja. Zadatak spisateljice pozorišnih komada je da namami publiku na putovanje gde bi ta publika možda nerado išla, ali dešava se, kada je spisateljica pozorišnih komada dirnuta jačinom emocija materijala koje istražuje, da je sâm kreativni proces ugrožen. Ovo zamalo što nije bio slučaj i kada sam pisala Neophodne mete 2001. godine. Ovaj komad govori o tome šta se to dešava kada jedan američki psihijatar i borac za ljudska prava idu da pomažu jednoj grupi bosanskih žena izbeglica tokom ranih devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji. Zasnovan je na intervjuima koje sam obavila sa izbeglicama iz Bosne 1993. i 1994. godine. Razgovarala sam sa ženama u kafićima, napuštenim hotelima, i izbegličkim kampovima – starijim ženama, modernim ženama, tradicionalnim ženama, mladim, glamuroznim, ruralnim i ženama profesionalcima. Priče koje su mi ispričale o svirepostima koje su izdržale skoro da su me uništile; pošto sam ranije bila izolovana od tih informacija koje su me prenerazile, osećala sam se bespomoćnom.
Čim sam započela da pretačem priče u umetnost, osetila sam da počinju da zadobijaju energiju i vitalnost. Stavljajući ih u kontekst pozorišne strukture, same priče su postale deo veće zajednice. Ovo iskustvo me je naučilo da je pozorište svetinja, zato što dozvoljava – ohrabruje – nas kao zajednicu stranaca da se zajedno suočimo sa stvarnostima koje mogu da budu suviše teške da bi im se suprotstavili potpuno sami. Pozorište pretvara lične probleme u društvene i političke interese (i odgovornosti), u krajnjoj liniji dajući nam razloge da budemo jedni sa drugima u toj prostoriji.
Tokom nekoliko godina imala sam privilegiju da radim sa spisateljskom grupom u ženskom zatvoru u unutrašnjosti Njujorka. Ima petnaest žena u ovoj grupi i one su različitog rasnog, obrazovnog i ekonomskog porekla. Većina ovih žena je osuđena zbog ubistva. Postoje takođe i političke zatvorenice u ovoj grupi, kao i žene koje su bile silovane, a potom su ubile svoje silovatelje. Jednog dana borile smo se oko krupnog problema. Pitala sam svaku ženu da napiše pismo osobi koju najviše voli, objašnjavajući zašto je u zatvoru. Žene su nedeljama sa ovim vodile borbu, i rad je otišao dublje i istina je otišla dalje. Svaki lični detalj koji su zapisale i o kome su govorile, pojačao je feminističku poslovicu «lično je političko». Neke od njih su odrasle u okruženju gde su imale malo hrane, gde su ih muškarci tukli i silovali, gde im niko čak nikada nije ni rekao da one nešto i vrede. Neke od njih se nikada nisu školovale. Neke od njih su bile tamo zato što su nekada verovale da je nasilna revolucija neophodna. Sve ovo je bilo politički motivisano. U tom smislu, sve one su bile «političke zatvorenice».
Ako umetnice ne vide niti oslikavaju veze između umetnosti i politike, mi završimo tako što stvaramo delo koje zahteva od publike samo da se zabavi, da pobegne nekoliko sati, da uživa u odvajanju, i da budu na sigurnom, ja smatram da ljudi upravo ne treba da se okanu ćorava posla.
Kada sam izvodila Vaginine monologe u Oklahomi, izvesna mlada žena se onesvestila i pala na zemlju nakon dela o silovanju u Bosni. Zaustavile smo nastup, upalile svetla, donele hladnu vodu. Ispostavilo se da je nju silovao njen očuh i da su je savladala sećanja. Te večeri, u kontekstu pozorišta, njena patnja je postala naša patnja. Članice publike su je držale i nežno joj se obratile. Zlostavljanje koje je pretrpela našlo je kontekst i njena patnja je postala legitimnom, kada je njena lična istorija postala deo šireg društvenog poretka koji je ugnjetavao sve žene.
Postoji utisak da ukoliko se zaista oslobodimo razmišljanja o svim užasnim stvarima u svetu, postaćemo depresivne. Istina, razmišljanje iz nepristrasnog položaja može da bude parališuće: možemo da se potpuno otvorimo usled porazne količine užasavajućih, objektivnih činjenica. Ali, pozorište nije objektivno. Ono nas poziva da uđemo unutra, u subjektivno, poziva nas da nastanimo tuđa iskustva i emocije, da doživimo sažaljenje. Mi ulazimo u radost i bol karaktera, ali nas bol ne parališe; on nas proširuje, čini nas da prevazilazimo same sebe.
Naravno, u industriji koja ide ka tome da potceni želje svoje publike za dramama koje imaju potencijal da transformišu, zaleče, a možda i radikalizuju, ništa od ovoga nije lako – naročito za ženu. Bile su mi potrebne godine da bih naučila da pisanje komada nije dovoljno. Poput imanja deteta, ne možete samo da rodite dete i da ga poverite onda drugima da ga hrane ili odgajaju. Do uspeha Vagininih monologa došlo je zahvaljujući većoj zajednici koja je odnegovala ovaj komad, i odgojila mene u toku tog procesa. Ta zajednica je mogla da opstane i da odvrati loše kritike, bila je sposobna da smejanjem pređe preko sila koje se boje vagine. Bila je u stanju da ostane usredsređena na namere ovog komada – od kojih je jedna bila da opunomoći i zadovolji vagine, a druga namera je bila da se prestane sa nasiljem nad ženama. Postojala je nekakva energija u ovoj zajednici, i odlučnost bez koje nikada ne bi došlo do V-Dana.
Pročitala sam jednom u jednoj kritici da «samo žene» dolaze da vide moju predstavu. Uvreda «samo žene» objašnjava zašto se mnoge spisateljice pozorišnih komada (u koje ubrajam i sebe) plaše da ne budu marginalizovane ili getoizirane kao «ženski pisci pozorišnih komada» same po sebi. Skoro svakog puta kada dajem intervju, postavljaju mi ista pitanja. Koliko muškaraca sada dolazi da vidi predstavu? Kako se osećate zbog toga što toliko mali broj muškaraca dolazi da vidi predstavu? Šta muškarci misle o predstavi? Ne toliko skrivena pretpostavka je da predstava nije punovažna zato što ne dolazi hiljadu muškaraca u čoporu, to nije «prava predstava», nije «dostojna», način na koji žene rade druge stvari ne smatra se «stvarnim» niti «dostojnim». Opstati u pozorištu kao žena spisateljica znači da konačno i zauvek razbijete ovu paradigmu, da smatrate da su žene dostojne, jer ste Vi dostojne same sebe, da negujete svoju žensku publiku i da osećate zahvalnost prema njoj. Ne čekate da se pojavi «prava» potvrda (ili ljubav).
Posmatram kulturu kao da je celokupna kultura zapravo ta sjajna, talentovana žena na planinskom vrhu. Sve je na svom mestu: slika, uspeh, pogled. Jedini problem je što se ona osećala mrtvom iznutra, sasušena, iscrpljena. Moje iskustvo me je navelo da poverujem da samo potpunim ulaskom, potpunim osećanjem, potpunim nastanjivanjem nas samih možemo da otkrijemo sreću ili ispunjenje – i samo ako sebi dopustimo da vidimo ono što je ispred nas može da nas oslobodi od depresije i neaktivnosti.
Ovo je moguće, naročito u pozorištu – ako smo voljni da se oslobodimo naboja i rizika čime izazivamo kod sebe nelagodnost barem za neko vreme. Ako smo voljni da rizikujemo da kažemo reč vagina, kada je to upravo ono što je potrebno da se kaže.