1.
Gledam ga, on misli da ga nitko ne vidi. Smiješno. Uvijek netko vidi, samo je pitanje koliko ga je briga.
Izađe iz betonskog nebodera i krene prema automobilu. Često tako počinje. Netko izađe iz nebodera i krene prema automobilu.
2.
Iako je već prošlo devet, još nije bilo nikoga na parkingu. Odlično, jer bojim se da bi me susjedi čudno gledali dok u gepek žutog Fiata Punta iz ‘96-e, nježno, gotovo kao da sam zaljubljen, spuštam četrdesetak centimetara visok porculanski kip Majke Božje Međugorske. Kip je rumenih jagodica, plavih očiju, odjeven u pamučnu haljinu plavkasto sive boje s bijelim velom preko glave. Ona stoji na oblaku, a oko glave zlati joj se kruna s dvanaest zvjezdica.
Ušao sam u auto i protegnuo vrat pa se pogledao u retrovizor. Crna kosa, crne obrve, pomalo okruglasto lice, plave oči – tek malo tamnije od onih Majke Božje – umjereno preplanuo ten i malo deblje usne. Ništa posebno, ali ionako nas samo naša djela čine posebnim, ne izgled.
3.
Ruka mi visi kroz prozor, opipava vjetar, hladi se, drugom volaniram i mijenjam brzine. Noć je tek pala i asfalt još isijava vrućinu, znojim se. Na Anteni Lady Gaga pjeva hit ljeta „Alejandro“. Pritiskam gumb, Stojedinicu ne mogu pronaći, nisam siguran ni postoji li više, ne prepoznajem ni ostale stanice, vratim na Antenu. S lijeve strane prolazim zatvor Remetinec. S nostalgijom se sjetim svojeg gostovanja u njemu. Šteta što nisam bio malo duže. U budućnosti će svaki Hrvat morati provesti bar malo u zatvoru, jer svi smo krivi za ovo što imamo. Zaustavim se na crveno malo prije zgrade Nove TV. Dvije sedam naestogodišnjakinje, prenašminkane za subotnji provod, smijulje se i nabadaju uz cestu. Učini mi se da njušim oblak parfema oko njih, od toga mi zakrulji u želucu. Mahnem im, jedna mi odmahne, shvatim da stojim na zeleno, pa naglo dam gas, Punto zagrmi, dijelom i zbog probušenog auspuha, ali se ne pomakne. U leru sam. Ubacujem u brzinu, krajem oka vidim kako se klinke smiju. Prođem pokraj Nove TV, ispred stoji zaštitar i odsutno lupka nogom po ogradi. Sjetim se kada sam ja tu radio kao zaštitar. Prijatelji su mislili da znam sve tajne Red Carpeta. Nije im bilo jasno kako to da onaj tko je tako blizu Red Carpeta i svaki dan viđa njegove novinare i urednika, katkad čak popriča s nekima od njih, nije i sam zvijezda. Govorio sam im da je Red Carpetsamo prazna prostorija obojena u specijalnu zelenu boju, da postoje samo urednik, voditelji, novinari i jedan pult, a sve ostalo da je 3D animacija i da ne postoji osim u mizernim postocima, čija zanemarivost potvrđuje pravilo da je stvarni lifestyle većine Hrvata i šire nam domovine Balkana – magarčeva kita. Ili ako ćemo da zvuči više fancy – donkey dick.
Nekoliko kilometra dalje, u smjeru Brezovice, pa još kojih dvjesto metara makadamskom cesticom, otvara se šljunčani parking prepun zguranih automobila. Usred tog automravinjaka, kao komadić mesa koji su napali insekti, stršala je prizemnica sa svojih petstotinjak kvadrata, ružičaste fasade i zatamnjenih prozora, s krovom od smeđe šindre. Neonske reklame, Coca-Cola, Jägermeister, bljeskale su kao policijska rotirka, a iznad njih svijetlio je golemi natpis od neona “Night club – Jacuzzi”. Na masivnim vratima od mahagonija zalijepljen je plakat: Veliki koncert Sinana Sakića – iduću subotu. I preko njega natpis – RASPRODANO. Nekoliko je automobila uz škriputanje i pucketanje šljunka tražilo parking.
– Obožavam narodnjake – preplaši me glas sa stražnjeg sjedala. Osvrnem se, nema nikoga, samo udahnem Chanel br. 5 pomiješan s mirisom tamjana.
– Brza si. Čarter iz Međugorja? – kažem.
Ženski smijeh zalepeta kao da jato ptica proleti automobilom. Iako navodno pozitivna, trema mi zakrulji trbuhom – valjda me neće stisnuti proljev. Malo se naljutim na svoja nervozna crijeva.
Zašto sam ja tu? Pomislim kako bi bilo čitav život voziti se ovom cestom i minutu za minutom zaboravljati prethodnu dionicu. Pogledam na sat, prošlo je tri minute od kada sam vidio one djevojke.
4.
Odozgo gledano, a ljudi ovog vremena rekli bi iz Google Maps perspektive, žuti automobil što kruži rubovima parkinga izgleda kao igračka. Da bar jest igračka. Pogledam klub, sićušna vrata škripnu i otvore se, glasna muzika Zorana Vaneva kao plimni val nahrupi u noć: FARMERICE ISPOD STRUKA, KOLO JE IGRALA, KAKVA MAČKA, TO JE BRUKA, O, O, MAŠALA! TANGE TANGERANGETA NGETANGERANGE, TANGA TANGA, ROZE TANGA, SLAĐA SI OD ZRELOG MANGA! TANGA TANGA, TANGA ROZE, NEMOJ DA TE DRUGI VOZEE!
Priđem bliže, tik iznad događanja.
Iz kluba se polako izvuče ljudesina u kasnim četrdesetim, metar devedeset sedam, sto dvadeset koščatih kila u crnoj, kratkoj, pripijenoj majici i u tamnoplavim trapericama. Pusti da se vrata zatvore, a kad škljocnu, nastupi opet tišina. Prođe rukom kroz kratku crnu kosu, počeška se po kvrgavom, više puta lomljenom nosu i duboko udahne prvu noćnu svježinu. Iz debele torbice opasane oko bokova izvadi kutiju Marlbora, istrese i pripali. U mesnatim usnicama, s njegovom golemom glavom koja je tvrdoćom i silinom podsjećala na kamene glave s pročelja starih zgrada, cigareta je izgledala kao šibica. Pogleda oko sebe i spazi s desne strane ulaza tri klinca naslonjena na plavi Golf. Odmakne se od vrata, osvrne po parkingu pa predugačkim koracima, pomalo nalik na Johna Cleessa, odgrabi do njih. Pod košarkaškim tenisicama broj 48 pijesak zaškripi. Klincima nije bio smiješan, uozbilje se i pomalo ukoče.
– Bok, Frane – reče jedan.
Frane stavi ruke na kukove, pa kao zareži: – Prošle je subote neko razbio dva retrovizora.
Dečki brzo slegnu ramenima i mumljaju da ništa ne znaju. Frane ih pogleda kao da im čupa iz očiju misli, pa zavrti glavom. Oni se nelagodno promeškolje. Fiksira ih i češka se po izbočenoj bradi. Pogleda u nebo, uhvati ga osjećaj da ga netko promatra.
5.
Jedva sam našao parking, ugurao se između Škode Octavije i Passata, prilijepio mi se trbuh uz kičmu dok sam se izvlačio kroz vrata. Odmah me razveseli svježi miris pokošene trave, uhvatim i tračak stajskog mirisa iz okolice. Stanem na tren i sklopim oči. Cvrče cvrčci, krekeću žabe. Obožavam prirodu, ali nakratko, poslije mi dosadi. Otvorim oči i ugledam klinca i klinku kako teturaju, punoljetnost je upitna. Piju votku iz boce, dečko potegne gutljaj, pa je zeza kao da će je pošpricati iz usta. Pljucne prema njoj. Ona odskoči uz vrisak, pa mu pokaže srednji prst, uzme mu bocu i napuni usta votkom. Mala je u štiklama i svako malo izgubi ravnotežu, ali tijelo joj je gipko kao u plesačice i spretno ostaje na nogama. Zamislim sebe od devedesetak kila i punog votke na štiklama po ovom šljunku.
Kod ulaza u klub vidim dva klinca i Franu, mog frenda, šefa redara.
– Alo Frane! – viknem. On i klinci okrenu se prema meni. Frane se namrgodi: – Ooo, Crni, oklen ti? Od kad smo gospon pisac i po novinam, ne jebemo više stare kolege. A šupak?
– A jebi ga stari – raširim ruke.
– Ma znam, znam – pomirljivo se naceri – šalim se. Što ima u Senju, čuješ se dole s njima?
– A Senj… propada – kažem, odmah se pokajavši.
Zabrinuto me pogleda pa kao da mu ljutnja, ili možda prisustvo čovjeka iz njegova kraja, još nabrije lokalni žargon kaže: – Taj grad nikako naprvo. Ajd što ga komunjare pedeset godina štopale jer je bija naš. Al ovi sad gaze i naše i njiove.
– Sad će ga prestić Karlobag – kažem, iako mi se nije dalo razgovarati o toj vječitoj temi Senjana u dijaspori. – Institucije pomalo idu iz grada, radi nekoliko tvornica, al uglavnom na ciđenju radnika ko limuna. Ljudi iseljavaju.
– A još ono što se devedesetih pokralo – Frane se nasmiješi ironično, kao da je to logičan slijed događaja.
– Pa, recimo da su više bili nesposobni neg što su ga pokrali, iako se prilično kralo. – Na spomen krađe devedesetih živci mi se napnu od bijesa na samog sebe. Imati takvu priliku i propustiti je! A tako se lijepo obogatiti lopovlukom. Čovjek ima osjećaj da je prevario sustav, pa time na neki način i smrt, koja je dio službenog dijela postojanja.
Uto spazimo žuti Renault 5 koji uleti na parking i projuri među redovima automobila dižući prašinu, što znači da ću alergiju na ambroziju fino obložiti i česticama prašine. Renault se umalo zabije u žardinijeru u koju je kraj plastičnih cvjetova bila zabodena daska s natpisom “Ne parkiraj”. Frane krene prema njemu. Iz otvorenih vrata najprije izvire dvije vitke, preplanule ženske noge i spuste se na šljunak, zatim plavokosa glava, koja se nagne prema stopalima. Žena spretnim pokretima skine srebrne japanke. Na tren si pogleda pravilno oblikovana stopala, crveno lakiranih noktiju i s prstenom na prstu do palca. Pruži ruku i uskim bijelim prstima, također crveno lakiranih noktiju, kao da pomiluje nožne. Shvatim da je zapravo skinula prsten, a ne milovala nožne prste, ali kad nakon toga još dvaput mrdne prstićima kao da ih razgibava prije negoli obuje niske cipele, pomislim da je ovo čisti barefoot pornić. Zamislim te crveno lakirane nožne prste kako me diraju po kurcu, ali Frane pogleda prema meni, a ja se odmah napravim da gledam u stranu.
– Lea, kasniš, unutra je već krcato – podvikne Frane.
Lea ga pogleda i nasmije se, zubi kao da su soma eura po komadu.
– Ah, dakle propast će mi karijera ako dobijem otkaz – glas joj je malo hrapav, ali zvuči školovano.
Frane se opet podboči šakama pa se kao frajerski zeza: – Vlada govori da u krizi treba zapet. I svi nosit teret recesije. Nema djece, bolesti… – Onda iznenada zastane, nakrivi glavu kao da se nečeg sjetio, pa se natkrili nad nju: – A jel ti ko reko da ti imaš glas za seksi telefon?
Meni se na tren nasmije brk, znao sam čitavu priču. Lea se na tren zbuni i kao da joj tračak rumenila prođe licem: – Aaa, paa, eto mi lakšeg posla. Ako mi ga naša vlada ne preotme.
Pomislim da za to nema opasnosti, jer ne znam tko bi mogao svršiti slušajući našu vladu na sexyphoneu. Lea se naglo digne iz auta i zalupi vrata. Crne vruće hlačice zaokruglile su joj guzu, goleme sise pokušala je skriti stegnutim grudnjakom. Frane duboko uzdahne, bih i ja, ali me on gleda. Mislim da još slini za njom.
Lea krene prema ulazu. Zamislim borbu u parteru s njenim sisama, kako me obmotavaju oko vrata, pa ruše u full mount, ja se oslobađam i dobivam ih u back mount pa pravim boobsbar na desnu sisu, a lijevu hvatam među noge. Spazi me: – Eeej, Crni! Bok pisac! Čitala sam ti knjigu. Zanima me – pa se nasmijulji lopovski – što je tu istina? Moraš mi sve ispričati, neću nikome reći. Nisam ni znala da pišeš, da si kolega umjetnik, vauuuuu, suuuuper!
– Skrati priču – prekine nas Frane. Ona prevrne očima i uđe. Frane mi mahne da dođem.
Pokušavao sam dokučiti zašto sam tu, iako sam bio siguran da sam koji sat ranije točno znao zašto idem na narodnjak. Upitam se je li to manjak vitamina B ili me uhvatio tek unutarnji nemir, jesu li mi posljednji dani postali isti pa me zasvrbila noć? Imao sam frendove izbacivače i po narodnjacima i po rokerskim i šminkerskim klubovima, ali nekako kad si u depri, narodnjak znalcu nudi najviše kulturnog i materijalnog dobra. Kao Amerika Kolumbu. A ja obožavam Ameriku. Uostalom i moderni su izbacivači nastali u američkim javnim kućama 19. stoljeća. Učini mi se to poveznicom, volim Ameriku, volim izbacivače, volim Senj, a Frane je izbacivač rodom iz mog kraja, zapravo iz Krivog Puta, mjesta u senjskom zaleđu, ali to je slično. Misli su mi se brkale, ali to se svakome događa. Dođem do Frane i šutke krenem s njim prema rubu parkirališta. Pogledavao je i virkao po automobilima je li sve u redu. Je li koji provaljen ili oštećen, da slučajno klinci ne drže piće na krovovima tuđih auta. A bilo je svega parkiranog, od zvjerki tipa Mercedes Brabus, pa jedan Ferrari, kojemu nisam znao tip ni cijenu, poprilično BMWa, do japanskih i korejskih terenaca, pa prevladavajućih Opela, Renaulta, Fiata, Golfova i japanaca srednje klase. Taman prođemo pokraj žutog Citroena C 3, kad se Frane naglo vrati malo unatrag, nagne i ponovo zagleda u automobil. Kroz zamagljena stakla vide se obrisi zagrljenih ljubavnika. Frane kucne po staklu. Prozor se spusti, a unutra dva nabildana grdosije opasnog izgleda. Zapuhne nas miris skupih parfema, nesvjesno, sirotinjski, udahnem ga dublje. Frane se namrgodi, pa skoro žalosno reče: – Dečki ajmo odavde. Vrag ga odnija. Ja vas neću opet spašavat.
Jedan molećivo kaže: – Daj Frane, pa bar ti nisi sirovina.
Frane im pokaže prstom da idu s parkirališta: – Ništa daj, ajmo dečki, šikajte se drugdi. – Pa raširi ruke i povisi glas: – Jel imate svoje klubove? Jebe se meni oćete vi palentu mišat. Al unakazit će te ovi unutra čovječe. Zadnji si put popušio šamarčinu, da vas nismo izvukli, raskomadali bi te.
– A jebiga kad volimo baš narodnjake – kaže drugi.
Frane odlučno odmahne glavom i pokaže prema izlazu s parkinga. Onaj što se prvi javio nezadovoljno slegne ramenima, nešto čačka po džepu pa pruži Frani dvije novčanice od 200 kuna, namigne mu i kaže: – Da nas pripaziš.
Frane uzdahne, pogleda u me, ja slegnem ramenima. Uzme novce. – Gle stari, tu se mrčite i šta god oš, al ako ga unutra takneš za ruku – a ne do bog poljubiš – letite na glavu ko iz topa!
Oni zadovoljno kimaju i dižu prozor. Pomislim, kako je izbacivačko zanimanje kompleksno. Još su se na američkim plesnjacima početkom prošlog stoljeća bavili čuvanjem javnog morala, pa su morali paziti da se muško i žensko tijelo za vrijeme plesa ne približe ispod granice od petnaestak centimetara, koliko se smatralo pristojnom razdaljinom. Ne znam je li bilo moguće naknadom izbacivaču isposlovati koji centimetar manje, ali s obzirom na genetski uvjetovano ljudsko oduševljenje dodatnim prihodima, vjerojatno jest.
– Gotovo je. Moraš se privić i na vraga – kaže kao da se opravdava.
– Ma ništa. Mi iz Senja smo priviknuti. Devedeset prve iz Argentine se u Senj vratio jedan ustaša, emigrant, s dečkom, prvo svi blenuli, a onda kažu ako more jedan pravi ustaša i emigrant, a takvog svak poštiva, bit peder, onda je to dobro.
Frane razrogači zacakljene crne oči s ponekom krvavom žilicom: – Ustaša peder?!
– Je. Kažu da je vani to normalno, da imaš u Australiji il Argentini skupine ustaša pedera, ustaša šta briju na ekologiju, ustaša šta vjeruju u vanzemaljce, svakakvih supkultura. I ljudi se u Senju pomalo privikli. Glavno da su ustaše, kažu, a ovo drugo nije bitno, jer svi su ljudi od Boga.
Frane se prekriži u čudu: – U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Bilo je dečki izbacivača još za Juge za koje se zna da su se šikali u guzicu. Pa i sad ih ima. Ja prije par godina uvatija jednog klinca, kick boksača što je redarija s nama u gradu, di šika u WC-u policajca u civilu. Jebalo mi se, nek rade što oće. Samo, radi se o tome da je taj zapad u stanju izopačit i takve ko šta su ustaše, ono najbolje i najčišće od nas. Eto vjerujem ti, pa ja sam čuo da u Njemačkoj ima nacista pedera. Hitler, pokoj mu duši, u grobu se prevrće. A šta će tek kad nami dođe, napravit od ovih već izopačenih zvrndala unutra? – pa pokaže glavom prema klubu.
Već dugo razmišljam o biznisu u njegovom rodnom kraju. Premda mi je mrska pomisao na dva muška koja se ljube, za razliku od dvije žene u istom položaju, odavna sam zaključio da lova treba biti iznad osobnih stavova. A Krivi Put je rodno mjesto majke poglavnika Ante Pavelića, tamo je on živio godinu dana i išao u Senjsku gimnaziju, čime smo se svi osobito ponosili. Iskoristio bih to pa povezao sve ustaše pedere po svijetu, pa im organizirao ljetne kampove i posjete kući Pavelićeve majke. Priroda je tamo netaknuta industrijom ili turizmom, mogu se hraniti domaćom ekohranom, mrčiti u grmlju. Taj kraj umire, a zna se da pederi imaju love, pa bi pomogli ponovnom procvatu. Ipak to sve prešutim, jer mi je jednom rekao da on na zidu u svom stanu ima samo tri svetinje – Antu Pavelića, Antu Hitlera i Antu Krista. Na moju primjedbu rekao je da on Hitlera zove Ante jer je čuo da i Hitler zapravo potječe iz njegova rodnoga Krivog Puta, a židovski je lobi isfurao priču da je Nijemac židovskog podrijetla, jer Židovi sve svojataju. Tužno je još dodao da je Krist doduše bio Židov, ali je Krist, pa se ne računa u Židove, a Ante ga on zove od milja.
U tišini noći uhvati me sjeta. Koja pušiona, biti prvog osmog u Zagrebu, a ne na moru. Koja pušiona, biti u Hrvatskoj i biti svako malo u ‘41. ili ‘91., a ne u dvije tisuće nekoj. Marijo Majko Božja, smisli nešto za me, pomolim se u sebi. Pogledam u nebo, koje me iznenadi mnoštvom zvijezda. I Frane sjetno uzdahne. Nisam znao koja mu je sad kita i zašto djeluje tako emotivno. Dvadeset pet godina legenda je zagrebačkih izbacivača, razbio je stotine ljudi. Mlađi su ga izbacivači poštovali kao svoj uzor, kao pravog opakog gada. Jezivo je snažan, bavio se cijeli život boksom i hrvanjem, pa iako se nikad nije natjecao, godinama su ga pozivali na sparinge s najboljim teškašima, kao i na seoske olimpijade, povlačenja konopca, obaranje ruku i slično.
– Ajmo unutra – povučem ga za rukav u strahu da će se sada otvoriti i pokazati mi da je iza te grube vanjštine zapravo pun skrivene dobrote i nježnosti. To bi me dotuklo. Objesio bih se na prvo stablo.
6.
Kako sam otvorio vrata Kluba, kao sablja kroz uši zapara me strahovito glasna pjesma Mile Kitića: UDARA U GLAVU KO ŠAMPANJAC, TO TVOJE MALO SLATKO KOLJENOOO, PUSTI SREĆO, SAMO SAM MUŠKARAC I BOLI ME, OPASNOOOO!
Već deset godina isti repertoar. Iako me ta pjesma uvijek asocirala na tajlandski boks, Milu Kitića sam cijenio, čovjek je majstor, nikakav imidž, iste crne naočale godinama, i samo vrhunskim glasom proda 2000 karata po 200 kuna ko iz pičke, i tako obilazi klubove bivše Juge i dijaspore. Zato je navodno uvijek i spreman na dogovor da njegov prihod bude od karata. Pri pomisli na cifru prođu me žmarci, kao u zaljubljivanju.
Prođemo pokraj kućice kioska od svijetlog drveta s crvenim crjepovima, kao čudom pale iz nekog psihodeličnog Carrollova sna. Na prozorčiću žena u pedesetima, prodaje ulaznice, ispod očiju joj plave sjene, kroz crveno ofarbanu kosu probijaju joj sjedine. Na takva se mjesta stavlja gazdin rod, da ga ne bi potkradali. Brijem da je bare oni najveći luzeri, kad shvate da čak ni ovdje ne mogu naći žensku. U hodniku je hrpa ljudi, probijamo se do vrata koja vode u unutrašnjost kluba. Muzika kao niz malih potresa podrhtava u svakom kutku, u svakoj kapilari ovih zidina. Na vratima nabildani redar, duge plavo ofarbane kose zavezane u rep, u elastičnoj crnoj majici. To je Luka, znam ga površno. Jedva me stigne pozdraviti koliko ima posla. Sagiba se da ispipa nogavice gostu, potapka butine, prođe rukama oko pojasa, ispod pazuha, potrga mu kartu, lupi pečat na nadlanicu, pa prijeđe na drugog. Žene ne pretresa, samo im gleda u torbice. Kraj njega u zaštitarskoj uniformi nezainteresirano stoji mršavi, prištavi, pospani klinac u prevelikoj sivoj košulji kratkih rukava s grbom gorda natpisa “Grizli security”. U sivim ofucanim hlačama s bijelom crtom više je nalik na izgubljenog vojnika Konfederacije nakon predaje nego, kako u zaštitarskom priručniku piše, osobi “urednoj, točnoj, samoinicijativnoj u rješavanju nepredvidivih situacija, čvrstom i dobrom poznavatelju situacija koje doprinose zaštiti osoba i imovine”. On je očito jedini ovdje s licencom i služi kao legalno pokriće za osiguranje, on piše izvješća za policiju kad pravi redari nekog pretuku – začuđujući policajce, a ako stvar ode dalje, i suce, kad napiše da je sam “ispratio” petoricu stokilaša. Nikada “izbacio”, jer riječ „izbacio“ zahtijeva posebno komplicirana izvješća i istrage. I još je tih pet grdosija nakon izlaska iz kluba, ali prije prelaska “perimetra” – a to je linija oko štićenog objekta izvan koje zaštitar ne smije postupati – pružalo otpor i nasrnulo čvrsto stisnutim šakama u smjeru njegove glave, pa ih je on primjenom dopuštenih obrambenih zahvata onesposobio i s minimalnom primjenom sile zadržao do dolaska policije. Na njima pritom nastale ozljede posljedica su njihovih višekratnih i alkoholom uzrokovanih spoticanja.
Sjećao sam se tih nebuloza s posla. Kad čitaju ta izvješća, policajci se valjaju od smijeha dok gledaju pet izmesarenih mangupa koji kažu da ih je tuklo metalnim teleskopskim palicama šest izbacivača u civilu, a nekog uniformiranog su doduše, kad je počela tuča, vidjeli, ali kako u daljini bježi. Premda u posljednjih šestsedam godina, s općom pomamom za bildanjem, raznim borilačkim vještinama, MMA sportovima, ima i sve više opasnih u uniformi, ali i oni će, kad-tad izgubiti licencu i postati opasni u civilu. Primijetio sam i da je ovih u civilu u Zagrebu sve manje. Malo koji klub želi redare bez licence, jer onda policija za sranja tereti gazdu, a ovako zaštitarsku firmu, koja pak krivnju samo prebaci na zaštitara. On dobije otkaz, izgubi licencu, a i eventualna tužba ide njemu. Drugi pak govore da je to zbog zaštitarskih lobija koji namještaju inspekcije klubovima pa zatim daju svoje poslovne ponude. U svakom slučaju, kad izbacivač ostane bez licence, trajno se pridružuje vojsci sa zavoda za zapošljavanje, s kojeg je često i došao jer njegovu struku ne trebaju ni u scenarijima sapunica.
Tip nalik na gorilu ulazi iz hodnika, Luka krene da će ga pretresti. Tip se pobuni: – Ej, pa već si me pretresao! U autu sam bio.
Luka zgrči šake, ali umiješa se Frane, kimne glavom Luki koji se odmakne. Pristojno kaže: – Gospodine, nema veze što smo vas već jednom pretresli. Teoretski, mogli ste u auto sada otići po oružje. Dečko samo radi svoj posao.
– Ma šta će meni oružje, ljudi?
– To mi ne znamo, ali dajte molim vas da dečko obavi pregled. Svi smo sigurniji ako tako postupamo prema svima.
Tip uzdahne i digne ruke, a Luka ga na brzinu prepipa. Pomislim kako Frane zna pričati i bez krivoputskog naglaska. Luka se odmakne, a frajer uđe i u prolazu ironično promrmlja: – Zapamtit ću ovaj klub.
– A bil ti jedan šamar pamtio? – podigne Frane obrve.
Ovaj se lecne, pokunji, pa zbriše u gužvu. Pogledam Luku, sav je znojan od siline posla. Ljude treba dobro pretresti jer rado unose pištolje ili noževe, a dobar pregled spriječit će da pištolj pokušaju unijeti oni dobri, koji bi ga unijeli bez zlih namjera. Oni koji ga stalno nose jer su ljubitelji noževa i pištolja, ali koji bi se poslije možda pijani potukli i ubili nekog. Oni zli, koji ga žele unijeti s namjerom, uvijek će pronaći način. Čuvena je fora kako je u jedan poznati narodnjački klub, početkom devedesetih, skupina ciganskih gangstera unijela pištolje. Male, 22-kalibarske pištoljčiće gurnuli su u rukave i zalijepili oko zapešća, a velike, devetmilimetarske, gurnuli za pojas. Kada su im izbacivači našli pištolje za pojasom, ovi su raširili ruke i imitirali ptice, mahali rukama, kreveljeći se i grčeći, tobože kao da ih pretres škaklja, sve da im skrenu pažnju s rukava. Izbacivači zadovoljni oduzetim pištoljima za pojasom nisu ih dalje temeljito pregledali. Cigani su pištolje unijeli da ubiju konobara rasista koji ih je noć prije uvrijedio. Spazio ih je doduše na vrijeme pa je zbrisao pod kišom metaka.
Pogledam u krcat klub: žene od petnaest do četrdeset i poneka dobro očuvana pedesetogodišnjakinja pokazuju svoja tijela u što manjim haljinicama, majičicama, pokazuju njegovana stopala u louboutinkama, čudnovatimporno-style štiklama kao iz sexy shopova, ili onim za stotinjak kuna iz Roberta, mašu Vuitton, Chanell, Gucci torbicama, ili njihovim jeftinim kopijama. Neke u savršenim dizajnerskim kombinacijama skinutim s Net-a-portera, neke u hitovima svoje mladosti. Guraju se među njima studentice u casual kreacijama traperica, T-shirtova i starki. Njihova se odjeća sudara u tropskoj mješavini žutih, zelenih, ljubičastih, zlatnih i svih mogućih boja dok cupkaju u ritmu muzike i privlače poglede napaljenih muškaraca sličnog prosjeka godina, ali s nešto manje modne inventivnosti. Osim onih mlađih od dvadeset dvije, koji se uglavnom trude frizurom i odijevanjem nalikovati na Christiana Ronalda. Svi zajedno izgledaju kao golema, topla, sluzava, puna skrivenih tokova i mračnih šumaraka, negdje medena i mirisna, negdje prljava i smrdljiva – pizda. Trese se klub pod svim tim ljudima što mu rajcaju stjenke i ližu zakutke i traže nabubreno mjesto da ih obuzme njegov orgazam. Da polude raspamećeni i zaborave sve one hladne i crvene kockaste neugode, kad svane sunce i zasjednu sabori i sudačka vijeća, kad zazvone tvornička i školska zvona, upale se uredski kompjutori, kramp zabije u zemlju, zatvore se vrata ćelija i mirogojskih grobova. Razveseli me kad se sjetim da na You Pornu ovako izgledaju uvodne scene mega orgija po klubovima. Iako su mnogi ovdje dolazili jednostavno zato jer je to u modi, činilo mi se da je za dio hrvatske populacije, i to one vjerničke, ovo postalo neka vrsta religije.
Religiju sam, kao i sve ostale eskapizme, ma kakvi i čiji bili, poštovao jer sam i sam vjernik. Moja je pokojna Baba vjerovala u Majku Božju, i to samo u nju, nije vjerovala da postoje i Bog i Isus. Ja vjerujem da postoje, ali ne i da imaju smisla. Kao Sabor, otprilike. Jer i za mene Marija, Majka Božja, zapravo jedina ima smisla. Mislio sam, ona nije “uzašla” u nebo svojom voljom kao Isus, nego je “uznesena“. Ona ništa nije birala i zato je drugačije gledala na probleme nas malih ljudi koji također ništa ne biramo.
Moj vjerski preporod započeo je prije godinu dana, kada sam u krizi, financijskoj, identitetskoj i svakoj drugoj, po stoti put shvatio da ću morati sa životom ispočetka i krenuo se moliti Bogu i Isusu. A onda sam stao, zamislio se i rekao sebi: ali što ja mogu ponuditi njima? Što ja uopće imam a da njima treba? Duše im vjerujem izlaze već i na uši van, koliko ih imaju. Vragu radije ne bih, jer se nikada ne drži ugovora i njeguje hrvatsko poslovno ozračje. Ali Marija, promislim, ona kao da nas Hrvate voli više nego druge, a… nije se 2000 godina pojebala! To mi se učinilo kao kvaka koju svi nekako previđaju. Jasno je iz viđenja u Fatimi, Lourdesu i Međugorju da je uzela oblik sebe kad je bila mlada. Dobro, zašto ne? Koliko novca na operacije, botoxe i slično slavni troše da opet budu mladi, a ona je barem to mogla kad poželi, bezbolno i besplatno, Božanskom milošću. Po tome sam pretpostavio da je htjela biti mlada da se ljudima sviđa. Inače bi se, da joj je prevladavajući interes bio za one nematerijalističke božanske vrline, ukazivala kao izborana bezuba baba na samrti. Pa ako toliko želi biti zgodna, a ima cijeli svemir, znači da hoće nešto što gore nema ili nešto što ne smije. I mislim si ja, ljudi Majku Božju mole i pile uvijek isto već 2000 godina, kome ne bi dodijalo milijardu puta dnevno „Zdravo Marijo“. Ona to više ni ne sluša. Zatvorim oči, udahnem duboko i obratim joj se ravno iz srca, premda kažu da glas najuvjerljivije zvuči kad ide iz dijafragme. Lijepo joj se nasmijem, pa se šalim i zezam s njom, kažem da ću je labudovim perom škakljucati po himenu, da ćemo potražiti i maslinu – sumnjam da zna za izraz klitoris – pa da ću joj grickati maslinu! I osjetim da me Ona negdje gore sluša. Pa naravno, kad joj se nešto drugačije, svježe i pošteno ljudski kaže. I drago joj bude. A ja joj onda još kažem da se ne sekira zbog Sina, da ću joj napraviti i dvadeset novih Isusa ako hoće, i svaki će put uživati i vrištati i stenjati kad se bude Isus pravio. Ja sam se Bogu uvijek čudio, čemu umjetna oplodnja kad je Marija bila mlada, zdrava, i onda još da prolazi muke poroda bez slasti pravljenja djeteta! Ja joj se smijuljim i učini mi se kao da čujem smijuljenje s nebesa, kažem još i da ću nas snimiti i otvoriti svemirski site www.holyteenvirginfuckinray.com i gledat će nas više nego sve turske sapunice, utakmice reprezentacije i pornouratke celebrityja zajedno. Osjetim kako ona negdje u Raju puca od radosti, pa joj kažem: Ti si bila u Fatimi, znam, tamo si pobjegla iz one gore dosade i vukojebine i onda nađeš troje nepismene djece pastira. Znam ja! Ti si odrasle kršne pastire tila, al kad ih nije bilo, kontaš, daj što daš, i ti bi liz, a oni munjeni i prestrašeni ne kuže i samo viču „pliz“. Ja ću te odvest u Ibizu, jebo Fatimu i dobit ćeš liz i vikat ćeš mi „pliz, daj mi opet liz“. Pomislim, Ona sad negdje gore vrišti od smijeha i uzbibane požude. Idućih dana kao da mi se smiluje i malo mi opet u životu krene. Mislim si ja, eto, samo treba biti iskren i ne kenjati. Pa nisu bogovi hrvatsko biračko tijelo. Pogledam po raspomamljenom klubu i ponadam se da će i oni poštovati moju religiju.
Frane me trkne i pokaže da ga slijedim. Krenemo žustro prema plesnom podiju smještenom ispred pet metara široke i oko metar i pol visoke bine na kojoj je danas bio samo DJ za pultom, koncentriran na laptop. Malo dalje od njega izvijale su se dvije go-go girls u vrućim hlačicama i zlatnim grudnjacima. Nisam više kužio njihov smisao jer je polovina djevojaka u klubu bila ljepša, seksepilnije odjevena i bolje plesala. Spazimo pedeset godina i barem sto trideset kila teškog redara Dabu, naslonjenog na jedan od stolova. Djeluje pospano, ali zapravo pozorno motri rulju oko sredine podija, tamo su oni najveseliji, najpijaniji ili najdrogiraniji. Dio ih pleše uvijek na rubu incidenta, sudaraju se s ostalima i guraju. Podij je orgazmičko srce kluba, mjesto gdje se oslobađa najviše endorfina i adrenalina, pa valjda zato i mjesto početaka većine sukoba. Naročito ako je vruće, a ventilacija loša. Premalo ih je, pomislim kad sam snimio situaciju. Trebaju tri redara na podiju, dva na vratima i dva ispred kluba. Šank dugačak najmanje deset metara opslužuju tri konobara, a još se četiri provlače po klubu s visoko uzdignutim tacnama. Ori se DJ Krmak:PRIJATELJU ĐEMO, IDEM U SAN REMO, SAČUVAJ MI FATU DOK PJEVAM SONATU, PRIJATELJU ĐEMO, IDEM U SAN REMO, ČUVAĆEMO FATU, PJEVAJ TI SONATU, U SAN REMO SJATILE BJELOSVJETSKE ALE, FALE SAMO PEJA I POPOVIĆ SALE!