odlomci
u gužvi
uže, jeftinije reprodukcije knez-mihailove
(koja zvanično slovi za original svake četvrte godine
kad se prava reprodukcija restaurira u odelenju za remont narodnog muzeja)
pretvarao sam se da tražim nekoga
rekli su mi da treba da nađem tebe
ako je verovati pričama, cela knez-mihailova se može rasklopiti i kompresovati u
kutiju veličine slim-marlbora®
ali restauratori uvek intervenišu, zavisno od potrebe spektakla
u ovoj kopiji su izostavili fakultet likovnih umetnosti i grčku kraljicu,
iz istorijskih razloga su polupali stakla zapadnoevropskih kulturnih centara.
ko ima oštro oko, plate mu da se pravi lud.
ko odbije novac, dobije uput na dekompresovanje.
(posle dekompresovanja, niko više ne mora da se pravi lud.)
u toj veštačkoj gužvi dobro plaćenih
prerađenih i dopunjenih statista s prikovanim jezicima
pitajući se naglas da li ću te u ovako loše falsifikovanoj ulici zaista sresti
u punoj brzini, naleteo sam na tvoje čelo
i, nadomak za ovu priliku opljačkanog servantesovog instituta, razbio nos.
na licu mesta mi je intervenisao lokalni plastični hirurg, travestit, ne skidajući
rukavice
sestre i braća koji su požrtvovano pritrčali iz kulisa nisu uklonili bubice sa revera, koje
ne smeju da se prikažu
a ti si se, sva u crnom, dečje ucveljenog lica
sa uverljivom mrljom moje krvi na čelu
nagnula nad improvizovani ležaj na koji su me postavili
u ispražnjenom prolazu kod banke inteze
uz zvuke dirljive pobožno-patriotske pesme sa promotivnog kompakt-diska „spc“-a
rekla si mi prigodno, tiho, ali razgovetno:
koliko god tvoj nos bio smotan,
ja ću te zauvek voleti.
tresla si se,
od treme.
povredila si me, rekao sam ti, ali znam da nisi htela.
htela sam da ti se javim – sricala si, prisećajući se – ali nisam stigla,
odmah si krenuo nosem na mene.
sada te, eto, volim.
u jeku postoperativnih bolova, na intezivnoj nezi
na promaji kod intenzivno opustelog bankomata
(okruženog sledbenicima specijalne policije)
bilo je to ipak lepo čuti
pitao sam se hoćeš li mi oprostiti
(sve moje misli prenosio je razglas
glasom koji je toliko podsećao na moj)
mada sam znao da sam samo svom bestidnom nosu imao da zahvalim za nadasve
čestit
premda nezaslužen zavet.
zasmejao sam se
a tren kasnije se ulicom zaorio snimljen smeh plaćenog, multiplikovanog gledališta.
postideo sam se – pisalo je u didaskalijama –
od jedne tako prekorne ljubavi, ali
vidiš, i ja krvarim, to sam ti rekao da ti vratim istom merom.
a ja sam tvojom krvlju obeležena,
rekla si na to i smerno legla pored mene.
u tom snažnom trenutku neko od statista se okliznuo i opružio po svežem ledu kod
beogradskog (autentičnog, verno ovekovečenog) meridijana
a nas su interventne jedinice ekspresno evakuisale iz prinudne ordinacije
epizoda je završena.
krevet je samo jedan –
tako je glasila tvoja replika posle odjavne špice –
a pacijenata ima mnogo.
decembar je ipak svirepiji mesec,
poželeh da kažem, ali oćutah.
usred dana, u zenitu, s neba su otkačili dva jednospratna aviona, ili jedan dvospratni,
niko nije ustuknuo, nije se izmakao.
srušio se posred trga, u špicu: briznula je krv.
nažalost – nije bilo žrtava. ljudi su postali bolesno imuni, nepogode ih više ne
pogađaju,
zvučnici su grmeli: ono što je bitno odolelo je.
razmišljao sam, u sebi, prigušen snimkom sirene za vazdušnu opasnost – i da su pala
četiri takva na kneza mihaila,
sutra bi isti osvanuo, netaknut, još verniji, jedinstveniji,
jedini koji je tu ikad stajao,
tj. sedeo.
oči su mi prikovali za rekto i verso italijanske verističke pripovetke,
ruke za crvene, neosetno meke korice,
u metežu uzavrelom na platou, za ovu priliku bez njegoševog spomenika, inkarnirao
sam tip studenta-ignoranta.
na fokusiranom segmentu kadra mogla se definisati revolucija
u kontrastu sa zamagljenim snimkom mog spokoja idiota;
voštane biste pekića i kiša, neprirodno ležerno naslonjene na izlog knjižare „filosof“,
upirale su prstom ka okupljenoj, nevešto multiplikovanoj masi;
niz prototipskih modela demonstranata nosio je istovetne brendirane frizure i
džempere, ali svi dvojnici behu raštrkani, u pravilnim grupama:
da su se na jednom mestu skupili, ako mene pitate, bili bi glasniji, uticajniji.
snimljene tirade, pregromki aplauzi i anahrone parole nizale su se iz zvučnika,
zauzeta svojom umnožljivošću, masa je pozirala, nepomična, tiha.
veristička pripovest, pa makar i samo dve vidljive, dozvoljene strane,
bila je verodostojnija od ove „revolucije“,
buknule, kako veli pesnik, kad joj vreme nije; pomračenje meseca, predznak za
teleologe, bilo je „neuspešno inscenirano“.
ovakva revolucija,
gde se smenjuju novi hitovi abbe, stihovi mladog matije bećkovića i zapevanja
guslara,
najveća je kazna za revolucionara.
kroz oblak mira, tamjana i pepela probio se miris poznatog tela,
zažmurivši, prekinuvši čitanje, prigušivši raštimovanu revoluciju, naštelovao sam
njuh:
obletao je oko mene, dražio,
frustrirao.
zamislio sam reditelja kako s kandilom umesto klepetaljke oko vrata nadleće
kažnjenički obor, uza zid kapetan-mišinog zdanja,
kadi ga ekstraktom tebi dodeljenog mirisa, zlorabeći mi čula
iščupao sam se silom iz štiva; crvena haljina kakvu bi ti nosila nestajala je u masi.
zastala, i pre nego što se okrenula – pre nego što ću ugledati (bezizrazno, neizoštreno)
lice dublerke,
svojevoljno sam, ne osećajući ništa pod prstima, još dublje zaronio u verističku
pripovest,
sve izvesniju;
doduše, blago izmenjenog mirisa,
teško izvetrivog.
ovi krstovi su, nagađam to po učestalosti u scenarijima, nekad imali namenu
možda i egzistencijalniju od ove „dekorativno-scenografske“ kakvu joj danas
pripisuju. a možda je vremenom postao manir gomilati krstove po scenarijima,
smeštati ih po svim bogovetnim ćoškovima, čak ih i po telima protagonista
razapinjati.
tolika učestalost: ishod li je stila ili prirode?
možda je prisustvo jednog jedinog dvostrukog krsta
bilo toliko snažno da je nagnalo nekog od poslednjih (hipotetičnih) svedoka minulog
vremena
da ga, svesni da su poslednji, potomstva, pamćenja radi, multiplikuju.
možda je ovo bujanje krstova rezultat geometrijske ekspanzije kopiranja poslednjih
svedočanstava:
krstovi su se nekontrolisano namnožili, ne mogu se popisati, i sada bodu oči kao
spomen na nešto, čemu niko, ni ja, nije svedočio,
nešto o čemu ni svedočenja drugih nisu doprla –
stoje samo krstovi, nestvarni: previše verno umnoženi, zagrađeni:
u pauzama za ručak obilazimo ih, ne iz radoznalosti, ne da bi se proniklo u njihovu
tajnu, niti da bi im se iščuđavalo/ divilo,
već da bi im se pridala nova namena, nova estetika,
zavisno od scenarija.
Bojan Savić Ostojić je rođen 1983. u Beogradu. Diplomirao je 2007. godine na Filološkom fakultetu u Beogradu, na katedri za francuski jezik i književnost. Objavio
je poemu Stvaranje istine (SKC Kragujevac, 2003) i zbirku pjesama Tropuće (Društvo Istočnik, Beograd, 2010). U pripremi za štampu je rukopis Stereorama. Poeziju, prozu i prevode je objavljivao u brojinim časopisima. Prevodi sa francuskog jezika. Kourednik je bloga posvećenog savremenoj poeziji Jurodivi i elektronskog časopisa za poeziju Agon.