Marko Vešović: Malo dima i malo pepela
ČEKAČ SMRTI
Uživeno, neužito sve zabavenjem drema.
Pavle Solarić
I.
To je čekač smrti.
U godinama kad za njega
Preksjutra ne postoji
Kao ni u jeziku Irokeza.
Kad bi stih svaki trebalo
Završavati upitnikom.
Kad nepomična ljeta strelovito lete.
I postepeno od svega se strani.
Sve zaboravlja, no sad bez napora.
Opustošio ga život kao Alarik Rim.
Lišće koje pada sa kestenja
Šušti mu poput oproštajnih pisama.
Mada još ga jede mnogošta
Od čega je jedino u grobu razmrsak.
I dok prebire po sjećanjima
Kao što se u komodi
Traže čarape bez rupa
Po glavi mu vrze misao
Ne zna da li njegova il tuđa: :
Svi smo puštene na slobodu
Ptice s krilima podrezanim.
Svetinje su, veli, sve za me
Nula, bezbeli.
Opljačkali moje sezame
Orlovi beli.
II.
To je čekač smrti.
Kašto kao da u njemu bije
Srce koje njegovo i nije.
A kašto je duboko ponižen
Što mora da se u ovo probudi
U ovo da gleda i ovim da hoda.
Ali zna da je svijet posvuda bezuman
Kao Ofelijin smijeh.
A minulo više ne može da ga nauči ničem.
Stvorak od koga ostade šaka rbina.
Otud sjeta nalik onoj kad se čitaju
Imena sa nadgrobnica.
Mada se zna sjetiti mladalačkih
Blaženstva nađenih u tugovanju.
A sunce, na ovom božjom stvorenicom,
Još izgrijava da bar razmrači,
Ako ne da obasja.
I sam sebi je kao Volođin vojnik
Sa jednom nogom kojom
Ljulja kolijevku.
Dotakne li mu obraz pali
List kostanja –
Zna: na zemlji je da sve žali
Od postanja.
III.
To je čekač smrti.
Prije je sebe vidio iznutra,
A sad se motri spolja i, nekad,
Kao sa Trebevića. Svijet se dalji
Od njega kao posljednji
Noćni tramvaj. I više na pitanja
Ne umije životom da odgovara.
I ogleda se u izlozima
Kako bi se uvjerio da je još tu.
Sad voli bodlje šipurkove
Jer su mi pravi predstavnik
Božjevražijeg svijeta.
Koji nam je dat na dar,
Ali po cijeni, bez sumnje, previsokoj.
I ponekad promrmlja:
Tvoja su pravila, Bože,
Stroža nego pravila FIDE!
I svi smo kao slamka slabi
Pred tobom, bole:
Prolazna srca zar mogla bi
Vječno da vole?
IV.
To je čekač smrti.
Čekanje koje se nadima danima.
Mjesecima. Godinama. Čekač
Bez onostrane nade.
Svaka čast onim što su kadri
Da izmire milione zemnih,
Poput rudarskog konja slijepih slučajnosti,
I vjeru u Boga. I bez njega će, računa,
Da se onamo nekako snađe.
Veli: mogao sam bez oca,
Pa mogu i bez Boga. Nad žićima,
Kao nad pilićima,
I dalje neka kvoca
Ta kvočka u tri lika –
Ne obraća se nikad meni,
Niti će odbor za doček
Da spremi mojoj sjeni.
Ti si, Svevišnji Oče,
Kao pušenje, navika.
Duša drugu logu
Ima, drugi lumin –
Bez Boga i mogu,
Bez Boga i umin.
V.
To je čekač smrti.
Do koje će uporno braniti pravo
Da mu bude svejedno ima li Ga
Ili nema. Ljubav k Bogu nikom
Nikada nije uzvraćena: vjera je
Pošta u jednom smjeru, veli Brodski
Bog je vidokrug ka kojemu
Tisućama ljeta koračamo
A da nam ne posta bliži ni za pedalj.
Nešto kao u snu koji se ponavlja:
Satima hoda kroz hrastovu šumu
Gdje njemu u susret ide
Svagda jednako udaljen poj slavuja.
Ako nas je sazdao po svome obličju,
Gledao je sebe u krivom zrcalu.
Onom cirkuskom. Ali zna da mu je svijet
Oprostio kad se šćer njegova
U njemu rodila.
Kašto mu pomoć pruže Grci
Ako i zaman:
Vjera u Jednog nalik je trci
Na hoduljama.
VI.
To je čekač smrti.
Ima trenutaka kad znade,
Ili mu se bar čini, kako je Atlasu,
Jer je satrven kao da nosi
Svod na plećima. I misli:
Ako zlu oči ne možeš zaklopiti,
Zaklopio bih svoje.
Ali sad sudbini može, jerbo je sjena,
Pokazivati grb bosanski.
I kao da se pale ulične svjetiljke
Da u ovom ne svijetu već smrzu,
Bolje vidi robove, i sebe među njima,
Drukčijeg od mnogih, jer zna da je rob.
To misli dok gleda grobne ploče
Sa kojih su slova istrla stopala
Sablasti koje se ovuda
Vrzmaju stoljećima.
A smrt će doći kada se bude
U njemu sve oveštastvilo.
I na rastanku, pod mjesečevim zracima
Što sjaje srećama, već stoljećima mrtvim,
Možda će, dok duša
Na eglen sa ništavilom hita,
Praznim joj rukavom domahnuti strašilo
Iz papljanskoga žita.
Na drevni čemer, drevne tajne
Sa zabavenjem
Pomiješane, zavičajne
Mirišu venje.
ODAVNO NE ZNA
Odavno ne zna gdje je, ali
Ne pita ništa nikoga.
Ionako ti ne gine nigdina
Miljama daleka i od svakog dina
I od hule na Boga.
Okolo gleda kao ulično pseto.
I poneka uspomena nalik
Sutonu sa srebnim zvoncetom
Iz zavičajnog trnjaka
Ili možda Herodotovog Tira.
Iz magarećeg čita njaka:
Ostario si iznenada. Kao Italo.
Ko Dženi Džuzif. I samog sebe citira:
Život prođe brže no što se ikada
I u jednoj knjizi o tom čitalo.
Zato u glasovima pjetlova, ili cikada
Ima previše metala.
Zato mu iznova talas
Lahora donosi do ušnica
Iz davno srušenih konjušnica
Mrtvih atova zobanje.
Ili iz turskog vakta boriju.
Zato će mu noćas u san doći rupa
Iz Babeljeve lobanje.
Ili sljepački štapovi
Koji su postali batine.
Ili se u znoju kupa
Kad Sveti Ilija
Pušta sa ruke moriju,
Kao bijelu golubicu, sa tratine
Boje stola za bilijar.
Tu ne pomažu hećimski hapovi.
I kad ga mami Kraljevim vrhom Maljen
I od tog u duši iskra radosti ustinja,
Zna, život mu je pustinja,
Ali fatamorgane zovu ga dalje.
2.
Ždralinjim klinovima za zavičajna
Nebesa pribita zauvijek
Duša mu među tuđincima gnjije
A htjela bi da gnjije među svojim.
Koje nikad ni imala nije.
Zaludu naginje prazan vrč.
Što dalji od života, sve začuđeniji.
Čak zapanjeniji. Na licu svijeta
Čovjek je grč.
Jastreb se glasne u česti
I kao iz Ilijade se vine
K nečemu izvan svijeta ustremljen.
Ili je to orao indijanski
Koji mu u noćima nesnim
Glasom vezuje u jedno visine
I zemlju koju prezire kao
Onaj iz Jakšićeve pjesni.
A prodiru mu krici u podzemlje.
A kad se činiš blizu, srećo,
Ne gleda nebo nego avion
Pretvoreni u krstić kojim
Potpisuju se nepismeni.
I rado prizna da ništa ne shvati
Možda i stoga što je sačuvati
Trebalo tajnu. Što patri trećoj:
Ni-Antigoni-ni-Ismeni.
Rasti, rasti, moj zeleni bože,
Kad nad propetim atima
Na nebu zasvjetlucaju
Zvijezde kao u biblioteci
Nečitane knjige sa zlatnim
Naslovima na hrbatima.
Dok indijanskog orla
U rosu pretvoreni
Krici padaju po Dubljevića česti.
A iz Ilijade jastrebi su česti.
OPET NESANICE
1.
Manje nesanice, a više tmače
Što od sveg ispod nebesa su jače.
To su sitni sati
Kad nečiji sitni koraci ga rane
I do koštane srži ga rasane:
Takvi su, kad mali bijaše, u šumi
Iz zavičaja, mogli da se sretnu
I ne može ih niko ne slušati.
Da ih bolje čuje, prestane da šumi
Krv mu u ušima. Glasnik što ne hita,
Sa licem nalik na potpis nečitak
S formulara, kroz tu tišinu stoljetnu,
Kao ona u Notre Dame,
Korača stoljetno sam –
Njegovoga hoda stoljetna je jeka.
Taj nosi vijest, pun stoljetne vjere
U jedinog Boga kome je čovjeka
Ubiti kao nama zijevnuti
Poslije bogate večere.
I odvešće ga negaženi puti
I ka onim kojim noćna mora,
Zvana smrt, nikad bila nije
Više od ispita kod čuvenoga,
Možda odveć stroga
Ali pravednog profesora.
I ka onima kojima je dana
Sudbina uža od rupe mišije
I sni od Tihog širi okeana.
Korača glasnik taj iako zna da
Svi kojima će da donese vijest
Umriješe boga pitaj kada.
2.
Nesanica – to su oni sati
Kad vjetrovi kao sa Arktika zviznu,
Kad na zemlji nema ni tuđeg ni našeg,
Kada te truju dari ozgo dati,
Kad znaš da smo Jehovi ko čaše
Iz kojih, kada nazdravljaju, Rusi
Votku iskape, i o zid ih zviznu.
Nesanica – to je isto kao kad bi
Iz starih mletačkih ogledala
Pokuljalo, u paklenoj skladbi,
Sve što su stoljećima zrcaliti znala.
Oko tebe, stvari koje zbiljski tu su,
Ali kroz njih oko kao svrdlo ruje
Jer ni u jednu više ne vjeruje.
Mada su teške kao usud.
I raskošne razvaline koje vele duši
Da vrijeme gore nego tajfun ruši.
3.
I čuje: šum valovlja, pored kojeg noga
Nosila ga je u Kleku,
Ili ne možda šum već njegovu jeku,
Što zapljuskuje kamenje lukobrana
I nježno štite ljudske otrove žešće i od onoga
U kobrama.
Konj si, pod ilinskom žegom, u vršaju.
I cijeli mu je život za plakati:
Sveden je na tralje koje lepršaju
Ko socijalistički, na vjetru, plakati.
Bole, svaki za se, grijesi. Nehotični
Osobito. I neće niti jedan da mine.
To je kao kad se u avgustu zebe.
Boli svaka od tih, danju, smiješnih rana.
Grijesi što časima djetinjstva su slični:
Šumom s drugovima dok prolaziš, grana,
Koju pustiš, onog iza tebe
Po licu ošine.
Nesanica je sestra pakla.
A u njemu pojačava muke
I to što ti prošlost pretražuju ruke
Tuđe, ne tvoje, kao na carini.
I svijet je poput umašćenog pakla
Karti vračarinih.
4.
Za nesanica čuje Jabučilovo zobanje
U konjskom raju, zvjerku što s Marsa tuli,
Žvižd Lamartinovog vjetra kroz lobanje
U Ćele-kuli.
Na svijetu je kao na grobu travno.
I pričinja ti se da te mrtvi kunu.
Kunu te duboko, možda čak do Boga.
Oni čija sa krstača imena
Izbrisana su davno.
I ko da u stancu kamenu se dani.
Kao da gotovo ničeg neživoga
Nema pod bogom milim.
Kao što nije bila neživa ni limena
Lasta s pismom u kljunu
Koji su Lenjingrađani
Na reveru u doba opsade nosili.
Za nesanica sve je živo, osim tebe.
Takva je,valjda, i samoća groba.
Ko da si vodom Letinom umio.
I pod nebesima nema živa roba
Koji bi, ko svojta, za tobom umio
Da žali. Ili da zebe.
5.
Za nesanica u jedno nema dvojbe:
Kroz glavu kao da prohujale
Dabićeve su postrojbe.
U njoj pustinja pjeva drevne hitove
I svijet mu se sivi kao sukno
Armije Titove.
Za nesanica, kraja svoga pepelišta,
Stoti put shvati da nikad ne razumje ništa:
Kad god bi taj život, navodno velik,
Prošao kraj tebe, ili ti kraj njega –
Govorio u pola je glasa,
Da nikad ne razbereš šta veli.
Ili bi promrsio ništa ni o čemu.
I da je tako bilo otkad nasta.
A sve želje sitne su, poput patuljasta
Drveće iz vrta japanskoga:
Nekada ogromno,
A sićušno stoga
Što cijeli vijek njeguje se pomno.
Nesanica je puna misli: javu
Pretvore u nešto što je drevna kazna.
I svaka ko vjetar prolazi kroz glavu.
I svaka je kao vjetar prazna.
6.
Za nesanica, kada mu Lim hukom
Takne sluh, svog se Zogovića sjeti
I zaželi da mu malo više liči
Il da ga od sebe bar ne dalji ga ničim:
Kako bi mogao u pjesmi da leti
I da ga krila dignu ka pređima
I da mu cvijet bude zbiljski cvijet –
Jer Zogović je išao kroz svijet
Sa metom na leđima
Koju je vlastitom nacrtao rukom.
Nesanice – to su i oni časovi
Kad ćuti, nepotkupljen cvatnjama
Jorgovanskim, da su mu oči, u ratno
Doba, zavgada od laži oprane
Tuđim i svojim patnjama
Koje bijahu kao basovi
Što prelaze u soprane
Koloraturne. I obratno.
JOŠ JE TU
Da bi svakoga dana
Mogao biti stariji
Da grezne u besmislice sve veće
I da želi, to jest da žali
Što cigar duhana
Više nikada neće
Moći da zapali
Na bjelasičkoj ariji.
Da iza buđenja lista novine:
U garmonde i u cicere
Složene odjeke ljudske vjere
U grožđe sa vrbe,
U jablanske jabuke,
I odjeke ljudske mržnje, storuke,
Stozvone, i od nehrđajuće kovine.
Mržnje kao kamiline grbe.
Da gleda u vjeri i njenim džidžama
Laž ni po babu ni po amidžama
A od koje se grsti svima nama
Sa sela što odavno znamo
Da ispred kiše
Smola iz čamovine
Drukše zamiriše
I od krstova svih – svet nam je samo
Onaj u krstinama.
Tada misli: Nipošto ne bih, druže
Bože, sa tobom da ratim –
Opasniji si baš zato što te nema –
Ali ako počem bilo bi Edema,
Od mog bi pogleda u tren opustio.
Ako bi u njem preživjele ruže
Odbile bi ih moje ruke brati
Zbog onog u BiH što si dopustio.
2.
Tu je da na trgu zagleda u hrta
S leđima nalik mostu u Mostaru
I s nogama kao u stilskih stolova.
Da na ramenima nosi tu gostaru –
Begovima i agama
S četiri ocila omiljenu metu,
Njinim gvozdenim tojagama –
Tu glavu, čas ko u vuka na kijametu,
Čas od helija, a čas od olova,
Kroz koju bar jednom dnevno
Prođe prozrenje gnjevno:
Ova planeta brzo biće drta –
Prepun joj je rupa ozonski ogrtač.
I da svoje tijelo, koje ko fregata
Bijaše nekoć, ćuti razgovijetno
Kao iznošenu robu
I svakoga bogovijetnog
Dana da bude bliži grobu
I sve više liči (to bar mu osmijeh
Kaže kad ubere cvijet hoću-neću) –
Smjernome božjem robu
I ako znade da Boga nije.
Ne, valaj, ni u pleću.
Onom iz kojeg se gata.
3.
Za kompjuterom i noću i danju
Da sjedi, ko pod nečijom prisilom:
Ne napiše li pjesan,
Ili barem bilješke za nju,
Znači – tog se dana nije ništa zbilo.
Toga dana nije se ni bilo.
I misli: ne pjevam, dakle, nijesam.
Ili će me brzo popasti plijesan.
A u čase kada dovde mu je jave
Kao besmislice ili kao kazne,
Da gleda, čak i da kuša
Osluškivati oblake bijele,
Zvane ovčice, koji se jave
U plavetnilu baš kad su mu prazne
I ruke i oči i duša –
Kao da, svetroje, napuniti žele.
Da u maćijsko jesenje
Ponekad pred barom bude nasmiješen
Gdje je Kumova Slama našla azil.
Ili u čas kad se rime razdriješe,
Da ponad samog sebe se penje,
Isti, a posve izmijenjen,
I sunce vidi u steonoj kravi
Koju je čuvao pod njinim Drijenjem.
Ili bar da noga stubama mu slazi,
Onim što ih borje svojim korijenjem
U Zogovićevoj pjesmi pravi.
Da bude svaki dan sve više star.
Sve više stvar.
I sve manje iz Luče tvar
Božja. No ako kraj njih ga noga,
Nanese, da želi, pokašto bar,
U parku, kao napupalu ivu,
Grliti bronzanoga
Isaka, Mešu ili Ivu.
KLJUČ
Ždrali su bili ko kranovi.
A u zalazak sunca
Oblaci – skerletni ko banovi.
Od svega ostade crna jama.
Ali ga i sad, u snu, sa vrhunca
Bjelasičkoga snijeg zove
Plavim blijesom, i kad zove
Štrikaju svoje cvijeće, na prag te
Kuće slijeću i crno grakte
O stoljetnim pogibijama
Pokisli gavranovi.
Il kad grane proljeće,
Kad beharaju voćke koje
Opštih se mjesta uopće ne boje,
A kos u voćnjak dolijeće,
Dok sa prozora majka kune,
I njemu se čini da je i kos
I šljiva sa koje svoj ikos
Onome Koga Nema poje.
A pasji lavež mogao je
Da dobaci do lune
Koja danas u njemu trune.
I možda ispao cijeli bi tom
Ako bi sjeo da piše o tom
Kako na zemlji zanavijek
Izgubio je dom
Oko kog povratič još miriše,
I još čekaju svoga kralja tuje
U krinolinama
Dvorskih dama,
Dom nad kojim se dim još vije
I zarđali ključ još tu je
Od vrata kojih nema više.
Čak ni kad pjesme piše.
BEZ NASLOVA
Rascvala ga japanska trešnja kod Ali-
pašine džamije nalila sveštenim mukom
i prizvala riječi na latinskome, nalik
galebovima nad lukom:
svijet će da ti se prometne iz racije
policijske u skladište divota
ako dan svaki smatraš zadnjim danom života
što preporuča Horacije
a tada svaki novi dan
biće ti novi stan
neće prestati da te pohodi ni karst, sav u vrijesku
s mirisom za čiju tajnu nema ključa
niti budvanska plaža u čijem ti se pijesku
priviđaju daleka praunučad
a žubor izvora, pola nebeski, pola zeman,
kazivaće ti da voda godina nema
i da je vječit i mirluh ovih jorgovana
i smrad ovih govana
MOLITVA
Kad bi, gluho bilo, vjernik bio,
Ovako bi se, vjeruje, molio:
Daj, u snomorici, sred mraka
Prediskonskog, na dnu
Pakla kad obretem se, moja ruka
Da uzmogne makar
Okrenuti hladnu
Stranu jastuka.
Ali ni kada s lunom na dugom koncu šetam,
Ni kad srce lomi goru kao jeleni,
Ni u bijele nedjelje kad smijeh
Jednog jedinog djeteta
Sve oko mene zlati,
Niti kad trešnja behar lije
U onosvjetsku provaliju,
Ako od sreće pobelenim –
Tvoj svijet, nabolji od sviju,
Ne daj mi da prihvatim.