Prepjevala: Tanja Bakić
SAKUPLJENI RUKOPISI (PICKERING MS.)
Osmijeh
Postoji osmijeh ljubavi
I postoji osmijeh prevare
I postoji osmijeh osmijeha
U kojem sreću se osmijeha ova dva.
I postoji mrštenje mržnje
I postoji mrštenje prezira
I postoji mrštenje mrštenja
Koje uvijek te iznervira.
Sve to leži u dubini srca
Sve to čauri se u kičmi
I nijedan osmijeh koji se napravi
Nikad nije kao taj jedini.
Između kolijevke i groba
Osmijeh samo jedan je,
Ali kad do njega dođe,
Svakoj patnji kraj bude.
Zlatna mreža
Tri djevice naglas u zoru ranu:
„Kuda, mladiću, na koju stranu?
Avaj, užasa! Avaj užasa!“
Jedna za drugom iz oka lije im suza.
Jedna je navukla plamen vatreni,
Druga ogrtač od žice gvozdeni,
Treća je nosila suze i uzdahe
Pred mojim očima tako plahe.
Mrežu od zlatnoga konca su nosile
I preko krasnih grančica je povile.
Žalosno sam gledao u strahotu
Što zadesila je Ljubav i Ljepotu,
Da ih u sebe upije vatra mrka
I da one postanu žud njena gorka,
Suze liju mi s lica noć i dan
Dušu mi pretvaraju u ružan san.
Kad mi vidješe suze, nasmijaše se
I Nebo tad povjerova im sve,
Gore lako nosile su mrežu zlatnu
Kao da nose pahulju poletnu,
Iznad jutra moga dana.
Mrežom lutam što je umotana,
Sada preklinjem plamenu vatricu,
Sada preklinjem gvozdenu žicu,
Sad suze i uzdahe ću preklinjati –
O! Jutro kad li će svanuti?
Pohođena zemlja
Zemlju čovjeka pohodio sam,
Zemlju čovjeka i žene,
Gdje stvari takve čuo i vidio sam
Kakve vidio nije niko prije mene.
Tamo beba rađa se u svijetu sreće
Koji rodio se u teškim zalima,
Kao što i mi radosno beremo voće
Koje sadili smo s gorkim suzama;
I ako onda muško dijete se rodi
Starica nad njim počinje da bdi,
Gdje vezanog, za stijenu ga porobi,
I suze skuplja mu u zlata posudi.
Oko glave mu stavlja bodlje gvozdene,
I probija ruke mu i noge, meće ih na dno,
Srce presijeca mu sa strane ledene
Da bilo bi mu čas toplo, čas hladno.
Ona nad njim pažljivo bdi noć i dan,
Kao što i škrtac bdi nad svojim zlatom,
Njegove oči njen bezbrižni su san.
On stari, a ona se podmlađuje pri tom,
Dok on ne postane mladost skrnavljena,
A ona djevica njime ozarena;
Sreća tad okova njemu je lišena.
On u njoj! Velika želja uslišena!
Sebe on uvlači u njeno ognjište
Kao što čovjek u raj uvlači se sjajan,
I onda ona postaje njegovo kućište,
Vrt sedamdesetostruk, bajan.
Stara i izblijedjela on sada je sjena,
Što oko kolibe po zemlji luta,
Sjena draguljima ukrašena i snena,
I zlatom pokupljenim s puta.
A to dragulji duše su čovjeka:
Rubaji i biseri oka što ljubav tražiše,
Suvo zlato srca što pati i u tami čeka,
Suze mučenika što nikad ne kapnuše.
Oni su mu hrana, oni su mu piće:
Zbog nj usta prosjaka nisu gladna.
A putniku što pješke obitavaće
Vrata njegova široko biće otvorena.
On kad je tužan, sreća vreba,
Zbog njih krovovi i zidovi trešte—
Dok ženska ne rodi se beba
S plamička jednog, i, gle, ognjište!
I ona sva od plamena je finoga
I nakita, da on se ne bi mogao usuditi
Dotaknuti tu bebu čela zaobljenoga
Rukom svojom, u pelene je poviti.
Ona nalazi čovjeka što voli: starog
Il’ mladog, imućnog il’ siromašnog;
Brzo oni tjeraju svakog osijedjelog
Kao prosjak na vratima drugog.
Uplakan, on obitava daleko
Dok ne uvede drugi ga neko;
Slijep i pogrbljen je, unesrećen teško
Dok ne dođe do djeve svoje tako.
Da otopi godinu svoju zaleđenu
Siromah djevu uzima u naručje:
Al’ tad koliba pred okom mu iščeznu,
Nestadoše vrt i vlati trave što se sjaje.
Po zemlji svuda gosti se bacaju
(Oko posmatra, pogled svuda glede);
Čula u strahu se valjaju,
Ravna zemlja kuglom postade,
Zatajiše Sunce, Mjesec i zvijezde –
Pustoš bez kraja i početka,
I nikakve hrane niti vode.
Ponor i mrak bez prestanka.
Med s njenih usana nevinih,
Kruh i vino slatkog joj osmijeha,
Snena igra očiju razigranih
U djetinjstvo vraće ga, nema lijeka.
Jer sve što više on pije i jede
Od njega sve više stasiti je mladić;
U pustoši oboje puni su slobode
Kao mahnitoga cvijeta glavić.
Bježi ona kao jelen razuzdan;
Šipražje gusto niče iz njenog straha,
Dok on juri je po svu noć i dan,
Ona zavodi ga, on ostaje bez daha.
Ona zavodi ga ljubavlju i mržnjom,
Sve tako odozgo pustoš ogromna
Lavirintima, ćudljivom čežnjom,
Gdje lav i vuk reže, i vepar s njima,
Kada on postaje ćudljiva beba
A ona žena stara što plače.
Tada ljubav njihova dotaći će vrh neba,
Zvijezde snivaće dok sunce se primiče.
Drveće puštaće miris opojni
Onome što u pustoši obitava
Dok grad ne sagradi se ogromni
I kuća pastira ne postane sanjiva.
Naiđu li samo oni na bebu namrštenu
Užas tad snaći će zemlju nestašnu;
Oni zavikaće: „Vidi bebu malenu!“
I svako pobjeći na svoju će stranu.
Onome ko takne namršteno dijete
Ruka cijela najednom postaje suva,
I lavovi, veprovi i muve sve su napete
A nad jesenjim drvom vjetar više ne duva;
Jer namršteno dijete ćudljivo
Dodirnuti može samo stara žena;
Ona uz stijenu pripija ga snebljivo.
Priča ova s mojih usta već je kazana.
Zemlja snova
Probudi se, probudi, mali dječače!
Majci tvojoj radost bio si, dapače:
Zašto, kad snovi su ti veseli, ti liješ suze?
Probudi se! Otac tvoj i mati te paze.
„O, Zemlja snova kakva li je?
Planine kakve, potoci kakvi njom struje?
O, oče, majku tamo sam vidio
dok kraj ljiljana u vodi sam plivao.
Među jagnjadima odjevenim u bijelo
Ja, Tomas, s majkom sam hodao
I od sreće plakao, kao golub sam mislio –
O, samo kad bih ovdje opet doletio!“
Dijete drago, u Zemlji snova
Lutao po svu noć sam i ja!
Ali vodu iako sam gladio toplu i mirnu,
Ipak preći nisam mogao na drugu stranu.
„Oče, o, oče! Mi šta ćemo ovdje,
U Zemlji straha i nevjere tvrde?
Zemlja snova gore je daleko
Iznad zvijezde jutarnje leži meko“.
Kristalna odaja
U divljini mene uhvati djeva,
Gdje šetao sam korakom plesnim;
U odaju me vodi da sa mnom snijeva
I da ključem zaključa me zlatnim.
Ova odaja sva je satkana od zlata
I perli blještavih, od kristala,
Unutra su od svijeta drugog vrata
I jedna noć što zbog Mjeseca je blistala.
Drugu Englesku tamo sam vidio,
Drugi London i njegovu Kulu,
Drugu Temzu, brdima drugim gazio,
Išao u susret divnom Sauri baueru.
Druga djeva jedna kao ova prva –
Prozračna da ostavi me bez daha,
Trostruka se ona u prvoj zatvara.
O, čudno li se stresoh od straha!
Osmijeh trostruki ona podari meni
Duša moja buknu kao plamenčić;
Djevi ja dadoh poljubac sneni,
I ona mi vrati trostruki poljupčić.
Oblik unutarnji da uhvatim sam pokušao
Vatrom razbuktalom, rukama od plamena,
Ali onda odaju kristalnu sam zapalio,
Od koje nastade beba rasplakana.
Beba rasplakana u divljini.
I žena u suzama blijedo se zgrči,
I opet u zraku, u mučnini,
Ja bol udišem u vjetar što huči.
Sijedi monah
„Umirem, umirem!”, mati u tuzi brsti,
„Djeca mi umiru jer kruha nemaju jesti.
Još koliko dugo da trpimo tiranina?”
Monah sjedio je na krevetu od kamena.
Monah sijedi krvario je sa strane,
Ruke i noge bile su mu ranjene.
Tijelo mu pogureno, ruke i koljena
Nalik na korijen star preko 1000 godina.
Oko mu suvo suzu ne može pustiti:
Prazni jecaj o bolu ne može zboriti.
Po krevetu mučno se tresao
Dok glasom slabašnim nije rekao:
„Kad Bog je zapov’jedio ruci ovoj da piše
U satima sitnim kad duša radna jedva da diše,
Kazao mi je da riječ moja je dužna
Da pomogne srcima koja su tužna”.
„Brat moj međ’ četiri zida je gladovao,
Krik njegove djece dušu mi je gužvao;
Mrzio sam taj teški lanac i okove,
Teške su mi bile suze njihove”.
„Otac tvoj do Sjevera mačem je jurišao,
S hiljadu njih hrabro naprijed je išao;
Brat tvoj u čeliku naoružan je išao,
Da osveti krivicu što sin tvoj je osjećao”.
„No, zalud mač, luk, strijela,
Zbog njih ruka je nevesela.
Molitva pustinjaka i suza udovice
Očistiće sami svijet od nevjerice”.
„Jer suza je maleno dijete pameti,
A dah mač kralja anđela što mlati.
U bolu je jecaj mučenika
Strijela Svemoćnoga luka”.
„Krevet našla ruka osvetnika je mala
U kojem glava tiranina se skrala;
Gvozdena ruka glavu tiraninu je odsjekla,
I tiranin mjesto njega postala”.
Slutnje nevinosti
Vidjeti svijet u pijeska zrnu,
I Nebo u poljskog cvijeta stasu,
Beskonačnost držati na ruke dlanu,
I Vječnost u jednome času.
Crvendać jedan u kavezu
Razbijesnio Neba je protezu.
Golubarnik pun golubova
Zaputi se put paklenih svodova.
Na kapiji vlasnika pas izgladnjeli
Nimalo lijepo o Državi ne misli.
Konj jedan po drumu zlostavljen
Ide na Nebo da traži ljudsku sjemen.
Svaki usklik gonjenog zeca
Mozga vlakno presijeca.
Heruvim svoju prekide pojanku
Zbog ševe ranjene u zraku.
Dlaku pijetla za boj naoružanu
Skori sunce u zoru ranu.
Vuka i lava svako zavijanje
Duše na Nebu tjera na buđenje.
Jelen divlji tamo amo luta,
Dušu ljudsku raspoluta.
Nož mesara na jagnje manu,
No iz jagnjeta ipak oprost kanu.
Šišmiš što leti u predveče
Ostavio je mozak što sumnjaće.
Sova što bdi noću
Gleda strah i samoću.
Taj ko povrijedi carića pticu
Drag nikad neće bit’ muškarcu.
Taj ko bika razbijesniće
Drag nikad ženi biti neće.
Dječak obijesni što ubi muvu
Mržnju osjetiće paukovu.
Taj što muči gundelja vilu,
Gradiće sjenicu noć cijelu.
Gusjenica što po listu puzi
Priča ti o velikoj majke tvojoj tuzi.
Ni moljca ni leptira ne ubij nikad,
Ako Sudnji dan dočekaš ikad.
Ruka će onome što psa na krv sprema
Kad do pola dođe da počne da drijema.
Udovici nahrani mačka i prosjaku štene.
Hrana onda i u tvoja usta će da krene.
Komarac što ljeta ovog poji pjesan
Jezikom Koljača biće otrovan.
Otrov zmije i daždevnjaka
Znoj je stopala Zavidnika.
Otrov meda iz pčelinjaka
Ljubomorna je želja umjetnika.
Odežda princa i dronjci prosjaka
Pečurke su na torbi nesretnika.
Istina s namjerom lošom kazana
Čini da laž svaka bude obrisana.
Ovo istina je i tako mora biti:
Čovjek se rađa da raduje se i pati.
I kada mi svjesni ovoga smo,
Kroz život bezbjedni srljamo.
Radost i tuga gipko se ukrštaju,
Odijelo su za dušu božiju.
Ispod svake tuge nemile
Sreću kiti 1000 užadi od svile.
A beba nije samo biće u pelenama
U svim ovim ljudima i zemljama.
Vrijedna ruka drži alat
Seljak svaki zna za taj zanat
Suza svaka što iz oka kane
Beba u Vječnom postane.
Ovo zna radosna žena
I zbog toga je ona snena.
Muk, lavež i rika što odozdo se čuju
Talasi su što po Neba žalu udaraju.
Beba što suze lije po prutu
Po smrti predjelima ispisuje osvetu.
Zbog dronjaka prosjaka u zraku
Nebesa se cijepaju dlaku po dlaku.
S mačem i puškom vojnik osiono kreće
Da utiša ljude što sunce ljeta bi da unesreće.
Više vrijedi jedan četvrt penija siromaha
Nego na obali Afrike čuda od zlata plaha.
Novčić izmamljen iz ruku radnika
Kupovaće i prodavaće zemlje nesretnika.
Al’ ako novčić odozgo zaštićen je,
Onda on narod kupuje i prodaje.
Onome što ruga se vjeri odojčeta
Sprdaće se kad ostari i smrt ugleda.
Taj što djetetu sumnju usadiće,
Dovijeka u grobu trulom ležaće.
Vjeru odojčeta onaj što poštuje,
On Pakao i Smrt pobjeđuje.
Dječije igračke i starca misli
Plodovi su drva što sok svoj su istisli.
Radoznali, što sve će znati,
Odgovore nikad neće dati.
Taj što umjede riješiti Sumnju
Ruke radosno širi Znanju.
O najjačem otrovu, svako to zna,
Govoriće Cezarova od lovora kruna.
Ništa ne može razobličiti čovjeka
Kao dodir gvozdenoga oklopa.
Kad ralo ukrase zlato i biseri,
Umjetnost tihu zavist će da mjeri.
Zvuk rešeta i cvrčci što pjevaju
Sumnji lijepo odgovaraju.
Korak pješaka i pređena milja orla
Prkose nauci labavoj do bola.
Taj što u oči svoje sumnja
U nevjeri uvijek će da lunja.
Čim Sunce i Mjeces sumnju počnu da gaje,
Istog časa sjaj njihov nestaje.
Srećan budi kad dobro učiniš,
Ali nemoj dobro u sebi da porobiš.
Dvije profesije zakonite – kurva i kockar
U državi istoj obraz naciji grade, njen su dar.
Zapomaganje kurve od jedne do druge ulice
Engleskoj staroj podariće mrtvačko lice.
Vrisak pobjednika, kletva poraženoga,
Ples ispred engleskog odra mrtvoga.
Svake noći i u svaku zoru
Novi se rađaju i donose boru.
Svake noći i svakog jutra
Neko se rodi u ljepšem sjutra.
Neko se rodi u ljepšem sjutra
Neko se rodi u noći bez kraja.
Prinuđeni smo da povjerujemo u laž
Onda kad ne vidimo oka našeg draž,
Oka što stasalo je i nestalo u noći,
Dok duša spavala je u snopu moći.
Bog se javlja i Bog je svjetlost
Za duše čiji mrak je neminovnost.
No, Čovjek onda da li se javlja
Onima što gledaju u dnevna podneblja.
Veliki Džon Braun i mala Meri Bel
Mala Meri Bel čuva Vilu u lješniku tom,
Veliki Džon Braun ima Đavola u crijevu svom;
Veliki Džon Braun i mala Meri Bel vole jedno drugo
Zbog Vile Đavo u ljusci lješnika boravi dugo.
Vila njena čas je ovamo, Vila njena čas je tamo;
On Đavolu svome govori da ljubav grijeh je samo.
Đavola je naljutio, Đavola je razbijesnio,
I Đavo iz dječaka potom napolje je izjurio.
Brzo se on našao u crijevu dragog čobanina,
U jelu i piću patnja Džona bila je liječena;
Al’ trag svega ostade na mršavom licu,
Iako on jeo je i pio za njih desetoricu.
Jedni kažu da on u stomaku imao je vuka,
Drugi kažu da imao je Đavola – istina puka;
Vila uzmicala je uzdahu mu oporo,
On smijao se Đavolu dok Džon Braun nije umro.
Onda je iz ljuske stare izašla Vila,
I mala Meri Bel samo je plakala!
Jer Đavo se ušunjao kad Vila je izašla,
I gđica Bel bez ljuske svoje ustajale je ostala.
Viljem Bond
Ne znam da li su mome ove lude,
Ne znam da li su one ubice,
Ne znam da li Viljem Bond umire,
Jer on ima jako bolesno lice.
Otišao je u crkvu jednog majskog jutra,
Za njim išlo vila je nekoliko;
No, anđeli mudrosti su ih otjerali,
I tužan kući on došao je utoliko.
On nije išao poljem da se igra,
Ni u selo ni u grad nije pošao,
Kući ga je dopratila crna para,
S njom legao je i tiho zaspao.
Anđeo mudrosti mu na stopalu,
Anđeo mudrosti mu na glavi,
A između njih crna para,
I u njoj čovjek što se stravi.
Lijevu mu ruku drži Meri Grin,
Sestra Džejn drži mu desnu.
One suze liju po crnoj pari
Da stresu Viljemovu sudbu tijesnu.
„O, Viljem, kad opet volio bi ti,
I zaljubio se u sirotu Meri,
Za ženu bi je mogao uzeti,
Meri Grin njoj će služiti”.
„Da, Meri, u meni je ljubav nova
Od tebe mnogo veća i draža,
Nju bih jako volio oženiti;
Kakav se život tebi onda pruža?
Dosta mračna i otužna si mi,
Kao da hladni Mjesec te gaji,
Dok ona rumeni se kao dan,
I sunce što iz očiju joj sjaji”.
Meri se tresla i kočila,
Na pod ona se stropoštala,
Dok je Viljemova sestra Džejn
U svijest nije dozvala.
Kad se Meri probudila i zatekla
Na desnoj ruci Viljema što zebe,
I na desnoj strani njegovog kreveta,
Vidjela Viljema Bonda kraj sebe,
Vile što od Viljema Bonda otišle su,
Oko njene glave sjajne sad plesale su;
Plesale su po jastuku bijelom,
I anđeli mudrosti otišli su sa snom.
Mislio sam da ljubav živi u sjaju sunca,
Ali, o, ona ipak na stanuje do Mjeseca!
Tražio sam ljubav u vrućini dana,
Ali u noćnom talasu krije se slatka ona.
Traži ljubav u bola tuđeg samilosti,
I onda kad drugi nježno te tješi,
Traži ljubav u tami noći i zimi svjetlosti,
U nagom i izgnanom ljubav traži, riješi!